Nova bošnjačka energija

Piše: Fatmir Alispahić

Pokušaj SDP-ovog ministra za nauku i obrazovanje Emira Suljagića da u Kantonu Sarajevo diskriminira bošnjačku većinu i djecu koja pohađaju vjeronauku, ostat će upamćen kao historijski događaj u odrastanju bošnjačkog naroda, jer će se vrijeme dijeliti na prije i poslije, budući da Bošnjaci više neće biti onaj isti narod, izgubljen i mlitav, kakav su bili do maja 2011. godine.

Ovaj događaj je po dugoročnim refleksijama i značaju usporediv sa protestima mostarskih Bošnjaka 5. maja 1899., u povodu otmice djevojčice Fate Omanović iz zaseoka Kuti, koju su katolički misionari odveli u jedan samostan i pokrstili. Otmica Fate Omanović je prelila čašu gorčine u povodu višegodišnjeg maltretiranja i ponižavanja Bošnjaka, koji su do tada šutjeli i trpjeli. Formiran je odbor na čelu sa mostarskim muftijom Ali Fehmi ef. Džabićem, koji je bošnjačkom protestu protiv politike pokrštavanja dao organiziran karakter. Iz ovog protesta je nastao pokret za vakufsko-mearifsku autonomiju, kojim je začeto moderno političko djelovanje u Bošnjaka. 

Kako tada, tako i sada, sam događaj ostaje manje bitan od onoga što je proizveo, a danas su to sjedinjeni bošnjački glasovi koji kao nikad u dejtonskom periodu - razumiju stvarnost, osjete neprijateljstvo i odlučno se suprotstavljaju bestidnim udarima na vjeru u Bošnjaka. Niti bi katolički misionari u maju 1899. otimali Fatu Omanović, niti bi SDP-ovi antiteistički ekstremisti u maju 2011. udarili na vjeronauku u Bošnjaka da su znali kako će to probuditi, objediniti i ojačati Bošnjake, u onoj mjeri u kojoj je više nemoguće ponižavati ovaj narod, čija je tolerancija pogrešno shvaćena i korištena kao kukavičluk i kao glupost. 

Bošnjaci su, eto, otrpjeli stotine medijskih uvreda na islam, na Časni Kur'an, na instituciju Islamske zajednice i ličnost reisu-l-uleme, i to od medija, organizacija i pojedinaca koji se predstavljaju kao tumači demokratije (FTV, „Oslobođenje", „Dani"; „Slobodna Bosna", „Dani", Depo.ba, Helsinški komitet, PEN centar, itd.), a riječ je o prostaklucima i fašistima-antiislamistima (kako ih naziva Željko Komšić); no, Bošnjaci, najednom, nisu htjeli otrpjeti diskriminaciju svoje djece koja pohađaju vjeronauku, iako je atmosfera ukazivala da jedna takva segregacijska odluka, inspirirana antivjerskim barbarizmom, može proći bez problema. Otud je SDP-ov ministar Suljagić ispravno procijenio šansu da se uliže velikosrbima i velikohrvatima, koje isključivo zanima uništenje vjere u Bošnjaka - jer znaju da bez islama nema Bošnjaka, a da bez Bošnjaka nema Bosne. Ministar Suljagić očito nema te antifašističke kapacitete da razumije kako pomaže genocid nad Bošnjacima, jer je potopljen ambicijom da ga po glavi tapšu likovi poput Vere Jovanović. No, bezličnost je svakako bespredmetna, izuzev konstatacije da je u nas uvijek bilo moralnih i mentalnih gmizavaca, k'o haluge. Suljagić će se rastopiti u povijesti kao i nekakvi kršćanski misionari koji su 1899. oteli Fatu Omanović. Važni su nam dugoročni efekti koji proizilaze iz ovih događaja. 

Prvo, saznali smo da bošnjački narod ima bošnjačku javnost, desetine autora i asocijacija koji znaju tačno detektirati problem. Kod njih se akumulirao osjećaj povrijeđenosti i spremnost da se bošnjaštvo brani, a do unazad nekoliko mjeseci činilo se kako je tišina realan eho kolektivne indolencije. Ova pojava je poput ponornice, koju smo ugledali, i koja sada teče ka jednom cilju. Drugo, ne samo da se naziru obrisi oslobođenog bošnjačkog fronta, spremnog da se nosi sa udarima islamofobične dejtonske stvarnosti, već je u skladu sa uspostavljanjem vertikale vrijednosti i ciljeva u Bošnjaka otvoren i kritički front prema Bošnjacima koji nam se prikazuju kao naši, ali rade protiv nas, ili, u najmanju ruku, proračunato šute u ovakvim povodima. Popadale su i maske i maskare, jer je nastupilo vrijeme u Bošnjaka koje će priznavati otvorene oči i dlanove. 

Vlast moralnih propalica

Proteklih godina smo mnogo govorili o informativnoj blokadi, u koju nas je stjerala što zakupljena, što zaglupljena bošnjačka politika, jer je medije prepustila velikosrbima i velikohrvatima, koji su izračunali da je Bošnjake najlakše dokrajčiti preko SDP-a i Zlatka Lagumdžije. Računali su da SDP neće oskudijevati sa legitimitetom, jer u Bošnjaka ima podosta razbošnjačenih ljudi koji misle kako će ih odricanje od muslimanskog identiteta približiti Evropi, a sama trgovina u kojoj te neko voli zašto se odričeš sebe, ponižavajuća je. Trebalo je samo omasoviti tu podvalu Bošnjacima o lažnoj demokratskoj alterativi, a zašta su korišteni vagoni laži i konstrukcija o bošnjačkim vezama sa tzv. islamskim terorizmom i Al-Kaidom, o korumpiranosti Islamske zajednice koja troši pare na izgradnju džamija, umjesto da pare dadne penzionerima, napose, o bratstvu i jedinstvu koje će nastupiti kad pobijedi SDP. U ime tog cilja je u posljednjih desetak godina u Sarajevu instalirano lažno tzv. civilno društvo (Krug 99, Helsinški komitet, tzv. nezavisni mediji, pokret Dosta, tzv. Antifašistička akcija, itd.), koje je činilo ideološku mrežu SDP-a, a zapravo mrežu beogradskih i zagrebačkih velikodržavnih ambicija. Da bi se ova shema razumjela, valja imati na umu da ni međunarodna zajednica, a pogotovo ne srpsko-hrvatski partneri iz Karađorđeva, nikada nisu odustali od komadanja Bosne i uništenja Bošnjaka. 

Budući da je ratni zločin kriminalno očit, pristupilo se suptilnijim metodama, kakve su oprobane u mnogim koloniziranim društvima. Stoga je realna s&h ambicija da se nad Bošnjacima uspostavi kvislinška vlast, a zašta je napodesniji SDP i njegov iskompleksirani lider. Rezultat je politika koja tjera Hrvate u hrvatski entitet, uspostavlja srpsko-hrvatsku koloniju u ovom fidžanistanu i blokira uspostavu državne vlasti, kao dokaz da je Republika Srpska jedini ozbiljan državni aparat, i kao slutnju da je BiH neodrživa. Kome to može odgovarati, izuzev Beogradu i Zagrebu, a ko to može realizirati, izuzev beogradske i zagrebačke sluge u bošnjačkom narodu. Šta može na ideološkom planu proizaći u ovakvoj antiZAVNOBIHskoj konfiguraciji osim zamisli kakva je diskriminacija bošnjačke djece koja pohađaju vjeronauku u Kantonu Sarajevu. 

Činjenica da taj segregacijski projekat realizira SDP, da ne namjerava ustuknuti, uprkos svemu što se dogodilo, ukazuje na ambiciju da se u budućnosti nastavi sa progonima vjere u Bošnjaka. Zašto bi ma ko diskriminirao djecu koja pohađaju vjeronauku, i to pred kraj školske godine, ako mu nije stalo da se što prije kod beogradskih i zagrebačkih šefova prikaže kao nagodan i podoban, a zapravo, gmizav i gnjecav?! O ovom slučaju mnogo je napisano, bošnjački su autori logički razobličili lažnu brigu SDP-ovog ministra za djecu koja ne pohađaju vjeronauku, tako da je posve jasno kako je isključivi motiv za ovu odluku u iskazivanju antiislamskog stava i obznanjivanju da će se SDP-ova vlast u Sarajevu boriti protiv islama. Dokaz za to su i sramne reakcije tog lažnog Helsinškog komiteta za ljudska prava, tog ideološkog PEN centra, kao i drugih SDP-ovskih prirepaka, koji su u islamofobičnoj ostrašćenosti orkestrirano potvrdili da im je cilj borba za uništenje islama u Bošnjaka, a time i samih Bošnjaka. Dokaz je da sva tri Lagumdžijina tzv. nezavisna udruženja nikada nisu tako složno ustala da govore o stvarnim problemima omladine, kao što su droga i nasilje u školama, ali da su vojnički ustala da brane SDP-ovog ministra i da optužuju reisu-l-ulemu dr. Mustafu Cerića da „ruši ustavni poredak", jer se usudio pozvati na demokratski otpor protiv diskriminirajuće odluke. 

Doduše, samo još jednom bila je takva orkestrirana hajka, i to za rušenje vlasti u Kantonu i Gradu Sarajevo, kada su bezmalo svi ovi subjekti zloupotrijebili tragediju dječaka Denisa Mrnjavca kako bi na ostavke prisilili lokalne zvaničnike, u čijoj nadležnosti nije pitanje bezbijednosti. Činjenica da je danas mnogo teža sigurnosna situacija, a da tzv. nevladin sektor ne traži ostavke gradonačelnika Behmena i kantonalnih čelnika, ukazuje da u „Danima" i „Oslobođenju", u tim lažnim pokretima i nevladinim organizacijama, sjede moralni patuljci, kojima je kriminalni kontekst prirodni ambijent djelovanja. Stoga je očekivano da ne vide ničeg problematičnog u diskriminaciji bošnjačke djece, jer oni nisu plaćeni da uočavaju i kritikuju probleme, već da probleme prave. 

Prvo volimo sebe, pa druge

Desetine autorskih reakcija na ovaj slučaj, kao i stotine nepotpisanih komentara, uvjeravaju nas da je bošnjačka javnost izronila iz potištenosti i depresije, da je sazrela u svojoj povrijeđenosti, da je umrežena, da prati stvarnost i na nju reagira, svjedočeći poznavanje praga nacionalnih interesa. Medijska blokada u koju je bio zatočen bošnjački narod, prevaziđena je ekspanzijom interneta, koji sada nadjačava sve signale i tiraže. Više ne postoji šansa da ta bošnjačka javnost urone u depresiju, samim tim što joj se osladilo postojanje i što su njome prostrujali fluidi časti i dostojanstva, koji su posvjedočili jedinstvo, pamet, slogu. Uopće je nebitno da li će fašisti-antiislamisti iz SDP-a vršiti još neke udare na identitet u Bošnjaka, jer ti udari odsad imaju rok trajanja. Izbori su 2014. i dotad će probuđena i ojačala bošnjačka javnost izgraditi kriterije o vlasti koja mora ličiti na svoj narod. Neće više biti šanse da se Bošnjacima poture kukavičja jaja, samo zato što bošnjačka inteligencija nije odgovorila na povijesne izazove i demaskirala podvale. 

Oslanjali smo se na Bošnjačku zajednicu kulture „Preporod", Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca, na intelektualnu bazu sa Fakulteta islamskih nauka, da bismo se na kraju uvjerili kako tamošnji autoriteti ako ne napadaju na reisu-l-ulemu dr. Cerića, ako po SDP-ovskim medijima ne blate Islamsku zajednicu, onda, šute i u šutnji mudruju. Novo vrijeme će definitivno diskreditirati takav dvolični odnos i neminovno s druge strane linije svrstati one koji se udružuju sa prokazanim bošnjačkim progoniteljima, ili, koji šute u vremenu kada je šutnja nedopustiva. 

Draga nam je pismenost Enesa Karića, ali, šta mi imamo od te pismenosti kad se on udružuje sa Enverom Kazazom koji izmišlja neizvodljivi „bošnjački fašizam", i sa Hadžemom Hajdarevićem, koji javno vrijeđa reisu-l-ulemu, i kad se Haždem Hajdarević udružuje sa Markom Vešovićem koji javno vrijeđa Muhameda Filipovića. Ovo je vrijeme u kome će se bilježiti i pamtiti na kojoj je strani ko bio, računajući i lažnu neutralnost kao stranu onih koji podstrekavaju genocid nad Bošnjacima. Kako će biti naš ko je prijatelj našeg neprijatelja, i kako će biti naš ko u ovom vremenu bošnjačkog buđenja šuti, vaga, mjeri i računa? Nama ne trebaju šićardžije i račundžije, već nam trebaju ljudi koji se neće stidjeti svjedočiti da će voljeti Muhameda, ali da će zauvijek biti spremni da sa svakim Markom grade bosansko zajedništvo po mjeri jednakopravnosti i jednake uspravnosti. Nova, probuđena, neiskompleksirana generacija Bošnjaka, bez ikakve euforije, planski i proračunato, uspostavlja novi sistem vrijednosti na koji će se morati navikavati svi šovinisti i bošnjački autodestruktivci. Odsad oni moraju računati da Bošnjaci ne daju na sebe, da znaju šta su im vrijednosti, i šta su im prava, i da su spremni braniti ono što bi branio svaki normalan narod. A svaki narod prvo voli sebe, pa onda druge. 

(Saff br. 294, 27. maj 2011. godine)