Promo banner

A+ A A-

Mujo s Alipašinog Polja...

tisina-molim"Tako sam ja na FTV-u s izjavom o vjeronauci prošao kao Mujo u onom davnašnjem vicu u kojem je nakon teškog saobraćajnog udesa na ekskurziji, probudivši se sav u zavojima u bolnici u Vladivostoku pitao medicinsku sestru da li je čitav. A ona mu, da ga utješi i uvjeri, kaže da jeste i da je vidjela kako mu (dolje) piše OLJA. A Mujo će na to kroz plač: "Šta bona čitav? Pa, pisalo je: MUJO S ALIPAŠINOG POLJA." (doc. dr. Dževad Hodžić, profesor etike, ahlaka i uvoda u filozofiju na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu)

Odluka ministra obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo Emira Suljagića o neocjenjivanju predmeta vjeronauka u osnovnim i srednjim školama KS naišla je na oštru osudu vrha Islamske zajednice, muftijstava, imama i hatiba, ali, ne treba zaboraviti, i na sramnu šutnju sa Fakulteta islamskih nauka koji se u svoj ovoj situaciji nijednom nije oglasio, iako u svom studijskom programu već više od petnaest godina školuje kadar za predavanje «spornog» predmeta! Umjesto toga, neki od profesora FIN-a, poput citiranog Hodžića, ušli su ili su nasilu uvučeni u javnu raspravu s krajnje snebivačkim, podaničkim i ucjenjenim diskursom držeći se nekakve samo sebi objašnjive «nepristrasnosti».

Kako funkcioniše demokratija?

Stotine tekstova su posljednjih par sedmica objavljeni u uzavrelim raspravama o odluci koju je ministar obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo Emir Suljagić kao dokument br. 11-01-38-18845/11  od 22. aprila, 2011. godine, na memorandumu Ministarstva obrazovanja i nauke KS uputio svim osnovnim i srednjim školama u kojoj, ne poštujući ni zakon ni pravnu proceduru, «odlučuje» kako se ocjene iz predmeta vjeronauka (čak retroaktivno, jer je samo par mjeseci do kraja školske godine) više neće računati u ukupan prosjek ocjena. Sve ovo ministar Suljagić je uradio, po vlastitom priznanju, bez ikakvih konsultacija sa relevantnim adresama. Odluku je poslao pa šta bude da bude! «...Predstavljam političku vlast, u jednoj mjeri i u jednom dijelu ove zemlje, i kao takav polažem račun samo narodu. I narod će za tri i po godine reći šta misli, između ostalog i o ovoj odluci. Tako, naime, funkcioniše demokratija. I drugo, zar stvarno trebaju konsultacije s bilo kim ako je u pitanju, a jeste, očigledna diskriminacija djece?» - izjavljuje doktor nauka Emir Suljagić u svom autorskom  tekstu objavljenom u sarajevskom Oslobođenju («Ne pristajem na ultimatume» Oslobođenje, srijeda, 11. maj, 2011. godine, str. 11.) u kojem je pokazao sve dimenzije svoje ishitrenosti i infantilnosti, jer je pored negiranja potrebe konsultiranja struke previdio i mogućnost da nepromišljenim potezom namijenjenim ukidanju navodne diskriminacije stvori još veću diskriminaciju. Suljagić je po svemu sudeći iskorišten kao «jurišnik» dubljih ideoloških postulata koji i nakon dvadeset godina od demokratskih promjena u našoj zemlji jednoj bivšoj komunističkoj partiji nisu omogućili i dalje onemogućavaju transformaciju u jednu konstruktivnu i realnu stranku lijeve orijentacije. Zbog čega ovo tvrdim?

Obećanja i obmane

Izuzetno ambiciozan predizborni nastup i (očito uspješna) propaganda kojom je SDP BiH obećao građanima ove zemlje pravdu, posao, zdravstvo, socijalnu politiku, ekonomiju, i obrazovanje, i sve to «za čovjeka» i dobio značajno povjerenje prvenstveno u Federaciji BiH, i to mahom od onih građana BiH koji su razočarani dosadašnjom korupcijom i bezidejnošću vodećih tzv. nacionalnih stranaka (po izbornom gubitku, prvenstveno, SDA i SBiH), i katastrofalno opasan i ucjenjivački nastup ove stranke nakon izbora jednostavno se isključuju.

Način na koji je ova stranka oformila tzv. Platformu i okupila neke, sada već manje stranke, te formirala vlast u Federaciji kao i početni potezi ove politike na lokalnom, ali i na državnom nivou, govore da su predizborna obećanja bila ustvari samo obmana. Jer, u situaciji kada je vlast u Federaciji još uvijek nekompletirana i klimava, kada se već sedmi mjesec vlast ne formira na nivou države BiH, kada se u entitetu Republika Srpska najavljuju referendumi i opasni dezintegracijski procesi, kada se u RS-u donosi iznimno diskriminacijski Zakon o katastru koji ponajviše liči na zlokobnu agrarnu reformu iz doba Kraljevine SHS, kada se cjelokupno stanje sigurnosti na ulicama gradova pogoršava svakodnevnim nasiljem - donositi jednostranu i ishitrenu odluku o neocjenjivanju vjeronauke i to od strane jednog ministra u jednom od kantona Federacije, ravna je situaciji kada se ispred zgrade koja gori raspravlja sa vatrogasnom službom da li posjeduje nalog ili, još gore, certifikat za gašenje požara! Ili, možda još opskurnije, da li će se požar gasiti samo na jednom spratu!?

Reakcije vjerskih zajednica

«Odluka Ministarstva obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo» kako se pokušala predstaviti u režimskim medijima nije čak tako ni naslovljena. U samom njenom tekstu, dočim, na nekoliko mjesta se upućuje, kao npr., «...s ciljem  dodatnog obrazloženja odluke koju donosim,» zatim, «donio sam odluku», te «upućujem da se ova odluka počinje primjenjivati», da je ova  odluka donesena u lično ime. Kakogod, ova odluka je, u stilu i po naravi samog mlađahnog, neiskusnog i plahovitog SDP-ovog ministra jurišnika izazvala oštru reakciju vjerskih zajednica i otvorila burnu javnu raspravu, upravo zbog načina na koji je donijeta. Nakon značajne reakcije iz vjerskih zajednica i pritiska javnosti Vlada KS, je nakon izvjesnih peripetija ipak poništila i nadopunila ministrovu odluku tako da je problem donekle smiren. Međutim, ono što ostaje jeste zabrinutost zbog nastranog pristupa vladajućeg establišmenta kojeg predvodi SDP u odnosu na prisutstvo i ulogu religije u bh. društvu uopće.

Suljagićeva odluka je pobudila i mobilizirala niz nevladinih organizacija koje su po ideološkoj matrici bliske i predstavljaju nevladin servis promoviranja politike i ideala SDP-a, tako da se situacija vještački napuhala. Mediji koji već duži niz godina planski i sistematski uvezano imaju uhodanu matricu napada na prisustvo i relevantnost religije u javnom prostoru Bosne i Hercegovine osigurali su svoje prostore svim onim koji su imali želju ili potrebu da upute svoje osude i pljuvanja po religijskim zajednicama koje su u svoj ovoj situaciji tražile samo poštovanje zakona, konvencija o ljudskim pravima i zakonodavno-pravnih procedura.

Šutnja FIN-a

Kada je Islamska zajednica u pitanju odluka ministra Suljagića naišla je na oštru i opravdanu osudu njenog vrha, te muftijstava, imama i hatiba, ali, ne treba zaboraviti, i na sramnu šutnju sa Fakulteta islamskih nauka koji se u svoj ovoj situaciji nijednom nije oglasio, iako u svom studijskom programu već više od petnaest godina školuje kadar za predavanje «spornog» predmeta! Inicijativa za reagiranje, kako saznajemo, postojala je na sjednici Nastavnog vijeća ove ustanove kao i kod pojedinih profesora, ali je pritisak političkih komesara stranaka tzv. Platforme koji rade kao uposlenici ove visokoobrazovne ustanove ipak prevagnuo, a sve radi čuvanja hatara i zadržavanja sitnošićarskih usluga vlastodržaca. Umjesto toga, neki od profesora FIN-a ušli su ili su nasilu uvučeni u javnu raspravu (poput teksta prof. dr. Hilme Neimarlije kojeg je urednica Vildana Selimbegović vješto uklopila u uzavreli momentum i objavila u Oslobođenju 11. maja, 2011, iako se radi o govoru kojeg je profesor Neimarlija održao u GHM prije 3 godine, a kojeg je kasnije publikovao časopis Muallim) s krajnje ucijenjenim pa čak i nametnutim diskursom držeći se nekakve samo sebi objašnjive «nepristrasnosti». A ta nepristrasnost se mogla upravo vidjeti u istupima propalog SDA-ovog kantonalnog političara Dževada Hodžića koji je na proteklim općim izborima za Skupštinu KS, unatoč prešutnoj podršci Islamske zajednice i korištenju sarajevskih džamijskih kapaciteta u predizbornoj utrci, osvojio tek 2466 glasova što mu nije omogućilo dobivanje skupštinskog mandata, a koji danas radi kao profesor etike, ahlaka i uvoda u filozofiju na Fakultetu islamskih nauka.

Naime, on u svojoj sedmičnoj kolumni u Oslobođenju (20. maj, 2011) priča morbidne viceve kako je u izjavi za FTV Dnevnik (6. maj, 2011)  «prošao kao Mujo u vicu» u kojem mu je nakon saobraćajke ostao skraćen muški ponos, nastojeći se opravdati što ga je Federalna TV u izjavi sasjekla. Treba podsjetiti, tek što je informacija o odluci ministra pokrenula reagiranje u ovdašnjim medijima, usveuključeni profesor Hodžić je za Dnevnik FTV-a, tog 6. maja, promptno izjavio kako su «za svu ovu situaciju prvenstveno krive vjerske zajednice i političke elite»! Hodžić je potom otišao dalje pa je u svojoj sedmičnoj kolumni u Oslobođenju, po vlastitoj tvrdnji i priznanju, nelegalnu i pravno upitnu odluku, pokušao izbalansirati i smjestiti u kontekst za njega spornog diskursa reisu-l-uleminog reagiranja u Blagaju. Hodžić u Oslobođenju zaključuje kako je «... instrukcija ministra Suljagića da ocjena iz vjeronauke ne ulazi u opći uspjeh učenika bila nabačena lopta za klasičnog "centarfora" reisa. To dalje znači da će, naprimjer, ministar Suljagić povući potez protiv reisa, mislim, potez koji se reisu neće svidjeti, ako povuče odluku da ocjena iz vjeronauke ne ulazi u opći uspjeh učenika. Konačni logički poučak glasi: reisu bi se najmanje svidjelo da ministar spomenutu odluku nije uopće ni donosio.» Koje li samo morbidnosti i intelektualnog sužanjstva samozvanog «teologa oslobođenja»!? A moj «konačni logički poučak» na istupe profesora etike i ahlaka na FIN-u kojem od stavova i navučenog balansiranja u režimskim medijima, po svoj prilici, ostaje samo ona «OLJA» iz njegovog vica, glasi: Stidimo se stida tvoga, profesore Hodžiću!

Kako to radi evropska ljevica?

A što se tiče gosp. Suljagića, njegov cjelokupni društveni angažman, a posebice posljednji politički, gdje je zbog poltronstva vođama Socijaldemokratske partije BiH i već primijećenog ličnog neartikuliranog i neodgojenog nastupa na nekoliko javnih događaja u posljednjih par godina, opravdano zaslužio epitet «nadobudnog savjetnika», sada već samovoljnog i izrazito anti-teistički nastrojenog ministra, a posebice njegova posljednja samovolja, pokazuju prije svega dubinu oscilacije lične prirode i nestabilnosti. Taj demonstrirani lični nastup, a posebice bježanje od očitih propusta i neregularnosti u radu zaklanjanjem i isticanjem lične tragedije (poput dramskog nastupa na SDP-ovom show-programu emisiji «60 minuta») više je za žaljenje nego li osudu! U lični put i transformaciju od zadrtog radikalnog vjernika («vehabije» kako bi to Suljagić rado okarakterisao) do otvorenog anti-teiste ne želim ulaziti, ali je po svoj prilici ovaj momenat značajan u razumijevanju načina donošenja ovakvih neutemeljenih i radikalnih odluka, koja je na koncu i izazvala «slučaj vjeronauka».

O društveno-socijalnim reperkusijama ovakvog ponašanja i štetama koje ono donosi naša će država i društvo tek morati zbrajati bilans. A za svo ovo stanje, s obzirom da nas je o našoj demokratiji i njenom funkcioniranju pokušao podučiti nadobudni Suljagić, nije kriv samo on. On je tek puki izvršilac naloga, pijun s kojim se Lagumdžija igra, žrtvuje ga i povlači, te ponovno vadi iz blata i gura u političku igru. Možda su se Suljagić i stranka SDP, koja sve ove godine pokušava da se pretvori u evropsku socijaldemokratsku stranku, ali joj to zbog ideoloških okova komunizma nikako ne polazi za rukom, mogli malo ugledati na prakse i politike evropskih ljevičara i onda ovom društvu ponuditi autentičnu političku ljevicu realiziranu u demokratiji, a ne nekakve surogate i mutantne oblike recentne prošlosti. Možda bi to bio izlaz, jer politička ljevica u okvirima  savremene demokratske prakse Evrope ne posjeduje dimenzije otklona prema vjeri i vjerskom koliko to ovdašnje bosanskohercegovačko političko ljevičarsko nedonošče pokazuje.

Kada lijevi bh politički blok otkloni taj mentalni sklop iz prošlosti tek onda će imati šanse da se ubraja u srodne evropske političke tendencije. Ista je situacija i sa deklariranim "nezavisnim socijaldemokratama" predvođenim Dodikom u RS-u koji su, za razliku od Lagumdžijinih, klatno svog političkog djelovanja samo preusmjerili u suprotan smjer ka naglašavanju nacije i zloupotrebi pravoslavlja. Do tada će možda primjer iz švedskog grada Geteborga gdje su ljevičarski demonstranti ustali i podržali otvaranje nove džamije u ovom gradu (22. maja, 2011. godine, prema navodu agencija) i žestoko se usprotivili desničarskim protivnicima biti primjer kojeg bi trebala slijediti i bh ljevica, ponajprije ona koja u svom dosadašnjem političkom djelovanju pokazala izrazit otklon prema svemu što je vjersko i religijsko u ovom društvu. A možda bi o ovim primjerima trebali razmisliti i naši intelektualci koji spremaju kadar za podučavanje vjere i o vjeri u javnom prostoru Bosne i Hercegovine, te umjesto vjerskom učenjaku neprihvatljive uslovljenosti političkim sužanjstvom i interesom prije svega biti istinski teolozi oslobođenja, a ne «teolozi Oslobođenja»!

Mirnes Kovač, (Preporod, 01. juni 2011. godine)