Ačik olsun! Moj ministre obrazovanja, da prostiš!

Stogodišnja borba muslimana protiv diskriminacije u obrazovanju

Aktuelna medijska priča, „stavovi" bošnjačkih političkih partija o „inicijativi" sarajevskog kantonalnog ministra Suljagića u mnogo čemu podsjeća na jednu drugu, staru bošnjačku priču, na Pokret za vakufsko-mearifsku autonomiju.

Istina, danas oni isti kvalifikativi ne bi mogli stajati uz tada imenovana tijela i funkcije. Recimo danas je reisu-l-ulema na čelu inicijative očuvanja višedecenijskog statusa vjeronauke,  dok su prije stotinu godina kritizirali reisa za šutnju. Danas reisu-l-ulema stoji na nekadašnjoj poziciji mostarskog muftije Džabića. No, nažalost, nema nijednog Mujage Komadine da supotpiše legitiman zahtjev očuvanja muslimanskog dostojanstva.  Ačik olsun!!!

Tadašnja ulema okupljena oko Džabića protestirala je protiv pokrštavanja muslimanske djece. Otmica maloljetne mostarke Fate Omanović bila je direktnim povodom reafirmiranja političke bošnjačke nacionalne svijesti. I ove kojoj danas pripada ministar Suljagić, naravno. Socijaldemokratija u BiH svoj legitimitet crpi iz one politike kojoj je pripadao rahmetli Džemal Bijedić, makar tako kažu, dakle iz Pokreta za vakufsko-mearifsku autonomiju. Ačik olsun!!!  

O Džemalu Bijediću nauka tek pokušava donijeti svoj sud. Vidjećemo šta će sve reći, šta će kao dokaze ponuditi. No jedno je sigurno da je rahmetli Bijedić stajao na sličnim pozicijama s Husagom Ćišićem (1941.g), na istoj matrici sa Avdom Humom, da je zbog dostojanstvenog držanja tragično nastradao.  Malo je kome poznato da je Džemal Bijedić zbog velikog procenta smrtnosti novorođenčadi u Mostar vratio  vrsnog pedijatra Hilmiju Mehmedbašića, partizana i predsjednika Sabora IZ  Jugoslavije u jednom od mandata. Džemi je bilo stalo do zdrave mostarske (prije svega bošnjačke) djece... Ačik olsun!!! 

Ministar Suljagić navedene podatke sigurno ne zna, jer da je imalo ušao u politiku ovo bi morao znati.  Suljagić je samo novinar na privremenom radu u ministarskoj fotelji i ništa više. Ko jednom uđe u to vrzino (džinnsko) kolo nikad više iz njeg ne može izići. Ačik olsun!!!  

Iz svega što se moglo vidjeti i protumačiti između redova Suljagić se vrlo loše snašao na poziciji ministra. Da je došao s bagerima rušiti zgradu Rijaseta, mogao je komotno. Sve reakcije bi bile mlake, mlitave i nikakve!!! Ačik olsun!!!

No, sam ga je Vrag nagovorio da dirne u interese mase od 40.000 djece, u 20.000 roditelja, u 30.000 amidža, tetaka, strina, nana i deda itd... Izgovor kako to radi zbog  „ravnopravnosti" male skupine djece je presmiješan.  Pojam diskriminacija na koju se poziva sam od sebe je nedostatan, nejasan, nimalo pravno utemeljen, naučno još manje. Ministar je to pokušao objasniti Orvelovom duhovitošću o jednakim i jednakijim. Da je dalje nastavio logicizirati ministar bi došao do zaključka kako bi nastavnici na kraju školske godine trebali sabrati sve ocijene pa ih podijeliti sa brojem učenika i tako ih sve izjednačiti, bez obzira na trud, stečeno znanje i sklonosti. Da svima bude isto. Da svi prođu vrlodobrim?

Diskriminacija je i ako se jedan učenik više trudi od drugoga a na kraju imaju istu ocjenu. Diskriminacija je, moj ministre, ako moj komšija posije njivu, a ja ne, ako mu spočitavam njegovo pravo. Ili sam možda trebao tražiti polovicu roda!? Diskriminacija je, moj ministre, po toj tvojoj logici, ma koliko to ljutilo i tvog i mog Bakira i tvoja ministarska funkcija, jer zaboga HDZ ti nije dao podršku. Ni jedan ni drugi. Šta ćemo s njima!???  Jesu li oni diskriminirani u vlasti Kantona Sarajevo i u vlasti F BiH? Ako uzmemo kao osnovu tvoju logiku, moj ministre, onda bi njena posljedica, prevedena na tvoj jezik glasila ovako: „ Ministre, možeš dolaziti na posao koliko hoćeš, a i ne moraš. To što radiš niko ti nije dužan platiti i neće nikada platiti." Eto, to je logika koju nam prodaješ pod bubrege, moj ministre.  Ačik olsun!!!

No, kako rekoh da je Suljagića na ovaj potez pljuvanja u zrak nagovorio sam Zli vrag moram pridružiti činjenicu kako je u mom susjedstvu pred prošle opće izbore kandidat SDP-a  otvoreno govorio o ukidanju vjeronauke u školama. Ačik olsun!!!

Suljagić je, dakle, samo poslušao nekog iz stranke koja smatra neprimjerenim pozivanje na „Sarajevsko ljeto" jer je to navodno rušenje ustavnog poretka. Pogledajte bezobrazluka!!! Ačik olsun!!!

Kad njihove nevladine organizacije ruše Arziju, Semihu i Denisa Zvizdića onda je to demokratsko pravo, a kad 80.000 roditelja i djece hoće da zaštite svoja ljudska i vjerska prava, e to je rušenje pravnog poretka, reisov govor (onaj iz Blagaja) je govor mržnje, a govor Bakira  Hadžiomerovića deset godina na javnom RTV servisu je govor „ljubavi". Gospodo, ne možete s tom usijanom logikom u Evropu. Šta će Evropi takva „genijalonost"?

Očigledno su u SDP-u napravili pogrešku koja će ih skupo stajati. Udarili su u jedinu preostalu svetinju bošnjačkog naroda: u vjerski odgoj djece. A odgoja bez vjere niti je bilo niti će biti. Odgoj i obrazovanje su dvije bočne stepenice na ljestvicama historije, moj ministre. Bez jedne od njih, eto iskusio si, čovjek pada na samo dno. Ačik olsun!!! 

A koliko vjerski odgoj znači ovom narodu i u šta si se upustio, moj ministre,  najbolje bi bilo da ponoviš jednu lekciju iz povijesti.

Tekst koji prilažem objavljen je prije 100 godina u časopisu „Biser", moj ministre..., obrazovanja da prostiš!!!

A.) Đžabićev memorandum.

Prvi veći korak za dokrajčenje našeg nesnosnog stanja učinjen je „Memorandumom" od 15.decembra 1900. što ga ministru Kalaju upraviše „predstavnici i zastupnici muslimana" pod vodstvom mostarskog muftije merhum Ali Fehmi ef. Džabića. Na Memorandumu bijahu potpisani: za okružje Mostar: Ali Fehmi ef. Džabić i Mujaga Komadina; za Sarajevo: H. Salih-aga Bičakčić i Ahmedaga Henda; za Travnik: Hamdi-beg Hasanpašić i Alibeg Firdus; za Banjaluku: H. Mahmudbeg Džinić i H. Sulejmanbeg Cerić; za Tuzlu: H. Osman ef. Prcić i Bakirbeg Tuzlić, te za Bihać: Skenderbeg Kulenović.

Po svojoj formi i stilizaciji Memorandum nije kakvo remek-djelo, jer vrvi opetovanjima, a ni raspored mu nije najzgodniji. Nije sistematičan, no jest stvaran, muževan i otvoren, pa radi toga može služiti na čast i diku svojim potpisivačima. U uvodu mu se ističe da je Austro-Ugarskoj povjeren okupacioni mandat sa svrhom, da „svojom upravom sprovede potpunu i trajnu pacifikaciju Bosne i Hercegovine" (Andrassy), te da - kako reče Bismark - „Uspostavi red i osigura sudbinu ovih naroda". Dalje se citiraju ove riječi iz proglasa generala Filipovića : „Car i kralj zapovijeda da svi sinovi ove zemlje uživaju jednako pravo pred zakonom ; da svi oni budu štićeni u svom životu, u svojoj vjeri, u svom dobru, i imanju. Vaši zakoni i uredbe ne će se samovoljno obarati, štediće se vaši adeti i običaji; ništa se neće nasilno promijeniti". Onda se citiraju ustanove Novo-pazarske konvencije, prema kojima se ima uzeti osobit obzir na urođenike prilikom postavljanja zvaničnika, osigurati potpuna sloboda vjere, a naročito sloboda muslimana u saobraćaju sa njihovim duhovnim šefovima, te da će se strogo kazniti svaki napadaj na poštenje, moral, ličnu sigurnost i vlasništvo muslimana. Ističe se i ustanova konvencije, da će se sultanovo ime i nadalje spominjati u molitvama i poštovati običaj, da se na minaretima izvješava otomanski barjak.

Vrlo je interesantan stavak, u kojem se navodi uzrok i povod narodnoj akciji, pa ćemo da ga citiramo : „Od toga vremena (t. j. od okupacije) prošlo je više od 20 godina, još koja godina i navršiće se četvrt vijeka okupacione vlade i naša je sveta dužnost, kao muslimana lojalnih građana okupiranih zemalja otvoreno i iskreno iznijeti pred Vašu Preuzvišenost u ovoj predstavci tegobe i želje islamskog naroda u okupiranim zemljama; tegobe, da se iz njih vidi šta je za ovo četvrt vijeka bilo na putu potpunoj i trajnoj pacifikaciji naše otadžbine; želje, da s njima pokažemo onaj put, koji će dovesti do osiguranja vjerske svetinje islamskog naroda, a time i do potpune i trajne pacifikacije naše otadžbine".

Predstavnici se u prvom redu tuže na to, što Islam nije dobio obećane zaštite, nego je okupacija „stvorila za islamski elemenat izuzetan i težak položaj". Uprava nije imala nikakva obzira prema islamskom elementu, niti mu je pružila ikakvu garanciju za obezbjeđenje njegove vjere. „Islamski je narod ne samo s pouzdanjem predusreo okupacionu vladu, odrekav se svog gospodujućeg političkog i socijalnog položaja i time sam počeo utirati put vjerskoj i političkoj ravnopravnosti, nego je lojalno u svemu podupirao tu vladu čak i onda, kada je ista sasvijem u svoje ruke uzela cjelokupnu upravu i čisto islamskih stvari. »A šta se je dogodilo? Poslije dvadesetgodišnje okupacione uprave vidio je islamski narod oko sebe porušene džamije, razrovana i razgrabljena islamska groblja, a uništene zadužbine pobožnih muslima".

Memorandum ističe da je islamska omladina „lišena vjerske obuke, islamske svijesti i ponosa, pusti plijen katoličke propagande", jer u cijeloj zemlji nema više nego 40 mekteba, većinom u gradovima. „Njemački učenjak Treitschke izrekao je veliku istinu, kada je kazao da religija mora biti središte za najniži stepen narodne pouke i da u normalnim odnošajima seoska škola mora biti vjerska. Izrekao je veliku istinu, kada je kazao da komunalne škole nijesu podizale vjerski mir, nego ga naprotiv rušile". Državne naše škole nijesu internacionalnog nego skroz kršćanskog karaktera. U njima se pogrđuje naš Pejgamber i falsifikuje povijest u korist hrvatstva i njegove političke i vjerske (!) propagande." Dalje se ističe kako je vlada odgovorila na jednu predstavku radi nezakonitog prekršaja Fate Omanović: „Takvim neprilikama najviše je kriv slab vjerski odgoj islamskog naroda u B. i H." Iz tog vladina odgovora sasvim se logički povlači zaključak, da su manjkave i nedostatne vladine institucije ulema-medžlisa i centralnog povjerenstva, te konstatuje da je „cijeli rad okupacione vlade sa svim njenim odredbama i uredbama u pogledu isl. naroda urodio tim rezultatom, da je danas nakon 22 godine okupacione vlade slab vjerski odgoj u narodu, koji je već 400 godina srastao sa Islamom i koji uz svoju vjeru prijanja svom dušom." Vlada dakle nije obezbijedila opstanak islamske vjere, nego su ga „sadanje neshodne organizacije dovele do opasnosti."

Dalje se oštro osuđuje popustljivost vlasti prema „nasrtljivoj katoličkoj propagandi", ističe pristranost nekih organa prilikom konverzije i tuži na to, da se ne poštuju ni propisi privremene naredbe o prelazu iz jedne vjere u drugu. Oštro se kritikuje nemar rijaseta i veli: „Sa bolom u duši vidi islamski narod, kako je u toj nejednakoj borbi prepušten samom sebi, kako njegove vjerske starješine napuštaju svoju vjersku pastvu i njene svetinje. Ni reisul-ulema, ni ulema-medžlis, ni darul-mualliminom proizvedene hodže ne podigoše glasa u obranu islamskih svetinja, ne zatražiše strogo vršenje zakonitih odredaba u pogledu mijenjanja vjere" ne zahtijevaše zadovoljštinu pogaženoj pravdi. Muftije i hodže, koji to učiniše nijesu pitomci darul-muallimina a što to učiniše, lišeni su svoga zvanja i dužnosti radi „prijekornog ponašanja". Vjerske starješine koji se lojalnim putem zauzimaju kod nadležnih vlasti za saniranje vjerskih povreda i koje njihov Halifa odlikuje ordenima i počasnim zvanjima - lišavaju se njihova zvanja, a starješine, koji su slijepi i gluhi naprama nasilnom i nezakonitom pokrštavanju - glade se i maze i samo njima povjerava vlada vjersku i narodnu sudbinu Islama".

Kod nas su na jednoj strani hodže, koji odbijaju odličja svog Halifa, a na drugoj svjetovni upravnici, koji se ponose papinskim ordenima.

Nastavljajući kritiku dotadanjeg stanja veli Memorandum: „Od kako je okupaciona uprava uvela ulema-medžlis sa reisul-ulemom nisu ni reisul-ulema ni koji član ulema-medžlisa u svom svojstvu, najviše i nadzorne duhovne vlasti ni jedanput pohodili ni jedno mjesto Herceg-Bosne, da se osvjedoče o vjerskom napretku isl. naroda, stanju medresa i mekteba, džamija i groblja, o valjanosti nastavnog i svećeničkog osoblja, o upravi sa vakufsko-mearifskim dobrima, nijesu nikada i ničim pokazali da islamski narod u vjerskoj svijesti učvrste i da tu svijest podignu. Naprotiv, oni su one, koji bi ih upozoravali na jadno stanje medresa i mekteba - prijavljivali zemaljskim vlastima kao bundžije islamskog naroda".

„Što imadosmo ovo starijih hodža već ih evo malo po malo nestaje, izumiru, pa nas već sada obuzimlje strah i zebnja na pomisao, šta će za kratko vrijeme biti s nama i našim vjerskim odgojem, kad i ovaj ostatak starijih hodža izumre. Tko će nas učiti i tko će nam uopće vjeru propovijedati"?

„Naobrazbu hodža uzela je vlada u svoje ruke osnivanjem musl. preparandije „Darul-muallimin." Značajno je kod te institucije, da se na njoj ne predaju islamski bogoslovski predmeti, da se u njoj ne poučaje arapski i turski jezik, u kojim su jezicima protumačeni kako elementi tako i sva isl. vjeronauka. U darul-mualliminu ne nastavlja se više nego 2-3 sata dnevno i cijela obuka ne traje nego tri godine. Učiteljske plaće i cjelokupne potrebe ovoga zavoda zajedno sa stipendijama i potporama učenika iznašaju ukupno 6.800 kruna godišnje. Nastavnici darul-muallimina nijesu za taj zavod posebno namješteni, niti su osposobljeni za nastavnike srednjih škola. Oni su učitelji ruždije, koji za svoj rad dobivaju neki godišnji honorar, a opseg nauke, koja se predaje na d.-mualliminu osim elemenata pedagogije mnogo je manji nego u osnovnoj školi. Eto tako izgleda najviši prosvjetni zavod islamskog naroda, koji ima da mu dade hodže sa višom naobrazbom, koji ima da mu opskrbi mektebe sa nastavnicima."

„Već ovo jasno dokazuje da kraj ovakvog darul-muallimina mektebi, da ih ima i dovoljni broj, ne bi mogli pružiti nužnu vjersku pouku."

Nastavljajući kritiku prosvjetnog stanja veli se dalje, da je nedovoljan broj mektebi ibtidaija i da ih nema po selima, gdje su najnužnije, pa se onda na ovaj način slika stanje: „Naši stari mektebi, koje službena statistika broji do 1.000 postoje samo po imenu, jer se u njima većim dijelom ne obučava od kako su novi pootvarani. Nastavnike im plaća sam narod i to tako slabo, da na pr. jedan muallim ima jedva 100 forinti godišnje plaće, te je prisiljen da se još drugim poslom zanima, zbog čega mu je nastavničko zvanje nuzgredno. Osim toga naši su stari vjerski zavodi po starom sistemu i ne odgovaraju duhu vremena, te ne mogu služiti za ništa drugo, nego da se zbog njih i mi muslimani i zemaljska vlada sramimo, pošto najzadnja štala svake osnovne škole je bez dvojbe deset puta ljepša i uređenija nego najljepši naš takav mekteb, pa je prijeka potreba, da se preustroje i postave na novu osnovu koja se može lahko složiti sa ustanovama naše svete vjere, a time da počnemo življi rad oko prosvjete i napretk a". O ibtidaijama se ističe da im je obuka bolje organizovana, mi malo ili je, nastavnici su im slabo plaćeni, naukovna im je osnova vrlo hrđava, nastava mehanička, a muallimska sposobnost traljava, jer je loš darul-muallimin.

Sud o medresama vrlo je krepak i napredan, pa ćemo ga doslovno citirati: „Imamo i medrese, ali su one u tako neurednom stanju, da se na njih ne može apsolutno reflektirati, jer su prepuštene pojedinim muderisima, koji za neznatnu potporu - a ne redovitu plaću - negdje od vakufa, a negdje od naroda, predaju nauku u onakvom neredovnom smislu i programu, kako ga oni sami po sebi hoće. Nema u njima određenih knjiga, nema redovnih dana i sahata nauke, nema rasporeda i rada, uopće nema ništa, nego je sve prepušteno tijem pojedinim muderisima da rade unutra šta i kako hoće, bez da ih ma tko gleda i nadzire i bez da o njihovom djelovanju ko vodi nadzora i računa."

Kao daljnji dokaz nemara rijasetske i vakufske uprave, te pristranog postupka vlade navodi Memorandum razne uzurpacije grobalja i drugog vakufskog nekretnog imetka i veli da su ti propusti i uzurpacije prisilile narod na hidžret, jer uzalud traži utočišta u svojoj ljubljenoj otadžbini. ,,S bolnim uzdahom odvajaju se hiljade islamskog naroda od otadžbinske rodne grude i traže spasa na žarkim obalama maloazijskim, daleko od zemlje svojih otaca, svojih svetih uspomena, dok se jedan dio isl. naroda kupi oko nas, svojih narodnih odabranika i od nas zahtijeva i traži, od nas se nada, da ćemo ga očuvati otadžbini i da ćemo mu očuvati svetinju islamske vjere." (podvukao H.E.)

Iznesavši na gornji način tegobe islamskog na-roda konstatuje memorandum, da islamski i pravoslavni elemenat jednodušno izjavljuju da im je ugrožen vjerski opstanak, jer je vladina dosadanja uprava ,,u očitom protuslovlju sa načelom slobode i ravnopravnosti svih vjeroispovijedi u zemlji", te se ograđuje proti favoriziranju katoličanstva, koje je urodilo čak time, da su „na usta jednog poljskog delegata izjavili želju i zahtjev, da se u okupiranim zemljama proglasi katolička crkva gospodujućom." Da se dođe do vjerske slobode i ravnopravnosti ima samo jedan način: ne miješati se u vjerske stvari muslimana i pravoslavnih. To je nužno tim većima, što se ušljed organizacije katoličke crkve nije moguće miješati u njihove vjerske stvari.

Autonomna uprava vjerskih i vakufskih poslova nužna je i radi toga, što islamskom vjerom ne može upravljati inovjerac, pa sadanji ulema medžlis i vakufske oblasti nijesu i ne mogu biti islamske korporacije, nego obični činovnički organi inovjerne vlade. Islam poznaje samo islamsku duhovnu vlast, pa su to načelo priznale Rumunjska, Grčka i Bugarska, a i na Cipru upravlja vakufskim dobrima musliman, što ga imenuje uprava vakufa u Turskoj. Jedino smo mi iznimka i samo naš ul. medžlis i vakufska uprava ne mogoše zaštititi napredak Islama, jer ih namješta i otpušta, nagrađuje i kažnjava inovjerna vlada i jer su za svoja djela odgovorni ne islamskoj zajednici, nego toj inovjernoj vladi.

Da se stane na put toj anomaliji, da se predusretne daljnjem hidžretu i patnjama isl. naroda jedini je izlaz: vjersko-prosvjetna autonomija. Memorandumu priložena osnova vjerskog samoupravnog statuta prikazana je u ovim glavnim crtama:

»Mi smo pošli sa stanovišta, da su v. m. zaklade svojina islamskog naroda, pa da stoga ima on sam upravljati sa svojom vjerskom imovinom.

„Pridržali smo vakufsko-kotarska-povjerenstva, ali smo njihov sastav povjerili izboru isl. naroda preko glavnih skupština v. m. kotareva i ograničili smo rad glavnih skupština na izbor članova v. m. povjerenstva i na kontrolu.,

"Članove povjerenstva učinili smo odgovornim glavnim skupštinama i radi toga smo ograničili funkcionisanje kot. povjerenika na tri godine.

„Ti kot. povjerenici između sebe biraju poslanika u zemaljski v. m. sabor u Sarajevu, koji sliči sadanjem zemaljskom povjerenstvu, samo je posredstvom izbornih povjerenika izražaj volje i povjerenja isl. naroda.

„Današnjoj direkciji odgovara saborski odbor, kojeg članove bira sabor kao stalne činovnike.

„Zemaljskoj vlasti ustupili smo pravo kontrole nad imovinskom upravom, te pravo prisustvovanja vladinim povjerenicima, svim glavnim kot. skupštinama, sjednicama kot. povjerenstva i sabora.

„Pridržali smo duhovnu vlast ulema-medžlisa i reisul-uleme, samo smo na sastav ul. medžlisa osigurali utjecaj sabora ne krnjeći pri tom ni najmanje pravo zem. vlasti u pogledu reisul-uleme i muftije i njihova postavljanja.«

Konačno je Memorandumu dodana i molba da presude šerijatskih sudova imadnu ovršivu moć i da se mogu izreći pod prijetnjom ovršne globe i zatvora, a oblasti da su ih dužne izvršiti bez ikakva ispitivanja, te da se ureda radi mulkiziraju nekretnine, koje su pogrješno označene kao erazi-mirija.

(Nastaviće se.)

Sakib Korkut

P.S.

Ja, nastaviće se, moj ministre, da prostiš obrazovanja, ako i ti i ja i (svi Zli jezici) ne budemo znali čitati lekcije iz povijesti onako kako treba...

S poštovanjem,

Hasan Eminović