Govor reisu-l-uleme na mevludu u Blagaju

Govor reisu-l-uleme dr. Mustafe ef. Cerića na mevludu u Blagaju

Bismillahir-rahmanir-rahim.

Elhamdu lillahi Rabbi-l-alemin. We salatu we selamu ala sejjidina Muhammedin we ala alihi we sahbihi edžmein. Allahumme ina neseluke ...

Draga braćo i sestre, esselamu alejkum! Mi se nalazimo na Buni. Nalazimo se na mjestu odakle izvire rijeka Buna iz kamena. U Kur'anu a.š. Allah dž.š.kaže da od Allahove sile i od Njegove veličine i od straha iz kamena voda poteče, i kamen se raspe i brda se potresu, ali ima jedno mjesto koje je tvrđe i od kamena i od brda. To je ljudsko srce. Pa Allah kaže i kamen se razaspe i iz njega voda poteče, ali kad ljudsko srce ode krivo i kad postane kao kamen, ne može ga ništa pokrenuti i razbiti. 

Zašto smo mi došli ovdje? Da omekšamo svoje srce, kao što je iz ovog kamena potekla voda, mi treba da omekšamo svoje srce da iz njega poteče ljubav, da iz njega poteče sva ljepota i dobrota. Ono što mi imamo od Allahovog duha, onako kad nas je stvarao i kad je rekao Ademu ve nefeha fihi min ruhihi i kada je u Ademovo tijelo Allah dž.š. udahnuo svoga duha, onda je Adem postao insan. I onda je melekima Allah naredio, sad učinite sedždu Ademu, jer Adem u sebi nosi tu klicu koju mu je Allah udahnuo u njegovu dušu. Evo, mi smo došli ovdje, na ovo mjesto, da se podsjetimo da iz kamena voda teče.

Tri potrebe

I nije slučajno da su upravo ovdje ti produhovljeni ljudi htjeli da dođu, pa da ih ovo stalno podsjeća da je ovo mjesto kao šerijat. A riječ šerijat doslovno znači put do vrela. Znači šerijat, odnosno islam, odnosno Kur'an, odnosno naša vjera je stalni put do izvora gdje treba da se napijemo čiste vode. A koja je to čista voda za našu dušu? Kažu mi imamo tri potrebe: imamo fizičku potrebu, imamo intelektualnu potrebu i duhovnu potrebu. Fizička potreba je da imamo hrane dosta, da jedemo. Ima onih dosta koji umiru zato što previše jedu. A ima onih koji umiru jer nemaju šta da jedu. Imamo intelektualnu potrebu, to znači da moramo da mislimo. Allah nam je dao um i razum. Ali imamo i onu duhovnu potrebu. Duša mora imati hranu. Ako je ne hraniš i ona će ostati gladna, bolesna i umrijet će i neće ništa od nje biti. Osušit će se isto kao što se tijelo suši. Zašto smo mi ovdje? Mi smo došli da dušu nahranimo, evo ovdje na ovoj Buni i da se sjetimo onih koji su bili prije nas, da im proučimo Fatihu. Ali prije svega da sa ove Bune, sa ovoga mjesta odemo snažniji, jači, da se napunimo te duhovne hrane koja se ne može kupiti u prodavnici. Za ovu fizičku potrebu kupimo brašna i hljeba i možemo kupiti knjigu za intelektualnu hranu. Ima sad internet...

Kad sam ja bio mali voda je bila džaba, a muzika bila za pare. Sad je obratno. Sad vodu kupuješ za pare a muzika je džaba. Gdje god da kreneš imaš je da slušaš. To je, vidite, naopako okrenuto. E, vidite sad, imamo čist zrak, hvala Bogu. Koliko ima zraka ovdje? Ne može  ga nikouhvatiti da kaže ne dam ti. Vidite, Allah je napravio takav raspored da onoga što nam najviše treba, najviše ima. A najviše ima zraka, jer bez zraka ne možemo. Moramo disati. Poslije zraka imamo vode, a poslije vode imamo hrane. Najmanje ima hrane. E, vidite da je neko nekome rekao prije 20 godina, da će voda biti za pare, da ćeš ići u granap da kupiš litru vode? Zašto? Zato što ne smiješ da piješ ovu vodu u prirodi, jer su rekli da je zagađena. E, sad kad bih ja nekome rekao možda će se za 20 godina kupovati zrak u prodavnici, pa odeš kupiš zraka pa dišeš jednu heftu dana pa ti kažu nestalo....

Ali vidite, nešto da je moguće i to da nam jednoga dana i zraka nestane. Vidite ovo sada u Japanu kada se dogodila ova havarija sa nuklearkom. Pa znate koliko ima na našem kontinentu nuklearnih postrojenja? Mi ne znamo ni koliko ih ima. Pa znate kad zemlja se odozdo potrese. Ako si ikada sumnjao u Nuhovu lađu, onda ono što si vidio u Japanu ti je dokaz, vidite i vi ovdje u Bosni, ono što se događa u Japanu i nas strah, hoće li one ćelije, radijacija koja donosi bolest i nas zahvatiti. Znači na ovom evropskom kontinentu ne znaju koliko imaju tih nuklearnih elektrana i postrojenja. Sad idu da ih broje da vide koliko ih ima. 

Gazalijeva dova

Braćo i sestre, hoću da vam kažem, neka ste danas došli. Idući odozdo pitam muftiju koliko je ova kolona gore produžena. Kaže mi oko tri kilometra. Oko tri kilometra je kolona odozdo do tekije, onih koji su došli na Bunu danas! Zašto smo mi ovdje danas? Zašto smo došli? Osjećamo da trebamo da budemo na jednom mjestu svi zajedno. Osjećamo, braćo, u zraku osjećamo da se još uvijek oko Bosne poigravaju. Zato sam na početku proučio ovu dovu, dovu koju je napisao jedan veliki sufija, duhovnjak. Mislio sam da baš odgovara da je ovdje proučimo na Buni. Dovu je napisao veliki Ebu Hamid El-Gazali, koji je umro 1111. g. Evo ovdje ovi naši derviši i naše sufije koji su došli i počastili nas sa ovakvim mevludom i malo nas produhovili i osvježili ilahijama, oni dobro znaju, šejh Gazali je napisao jednu malu knjigu koju je nazavo Ejjuhe-l-veled, (O moj sinko), i ostavio je svome sinu u vasijet nakon svega što je prošao. Gazali je bio jedan od najvećih alima. Kažu, kada bi, ne daj Bože, Kur'an negdje se zametnuo, i kažu kad bi se i hadis i sve..., samo ono što je Gazalija napisao u Ihja ulumu-dinu bilo bi dovoljno da se sačuva ideja islama. To je bio veliki, veliki čovjek. Imao je sina i ostavio mu jednu knjižicu. Kaže kad mene ne bude čitaj ovo. I na kraju te knjižice napisao je ovu dovu koju sam ja vama sada proučio, pa ću vam je protumačiti. Zašto? Zato što svi imamo sinove i kćeri. E, sad kad bih vas pitao šta biste vi najviše voljeli od svega što imate: Bože, evo ako treba i svoga zdravlja daću za svoj evlad. To je ono što Allah kaže: El malu vel benine zinetu-l-hajatid-dunja,  jer imetak i sve ono što imamo je zinet i djeca.. to ti je zinet. Možeš ti bisera staviti koliko god hoćeš. I zlata. Al' najbolji nakiti kojim sebe možeš okititi jesu tvoja djeca.

Skoro sam bio kod Have Tatarević u Prijedoru. Za jedan dan je izgubila šest sinova i muža. Ostao joj samo još jedan sin. Gledam u nju, ona u mene i pitam se kako je ta žena uopće pri pameti? Šest sinova izgubila! Sada živi sama u Njemačkoj. Sin joj jedan tamo u jednom njemačkom gradu, ona je u drugom. Živi u 30m2 i dobija pomoć u Njemačkoj, jer ne može dobiti pomoć u svojoj državi. Tamo u Prijedoru. I onda zimi ide tamo, jer nema joj ko ložiti, pa ljeti dođe u svoj Prijedor. Kuću joj napravili. Ja sam je obišao gore kod kuće. Druga joj kćerka u Australiji obolila i umrla u međuvremenu. Ja vas pitam koliko je to srce? To je majčino srce. I kad bi vas pitali šta biste najviše volili, koga biste volili, sve bih dao, sve bismo dali da vidimo kakva će biti budućnost našoj djeci. Zato je Gazalija napisao ovu dovu svojoj djeci, svojim unucima. A Boga mi, kako nam stvari idu, nekada pomislimo, dragi Bože, šta će biti s ovom našom djecom?  Eto mi smo preživjeli nekako. Eto ostali smo. Preživjeli i genocid. Šta im se sprema u budućnosti. Evo učimo im dovu. Ovo je za njih.

Dragi Bože, kako kaže Gazalija svome sinu, najveće što može biti od Božje milosti i od Božje zaštite, daj da budemo blizu Allahovog rahmeta i Njegovog fazileta. Bože, nemoj nas udaljavati od Tvog hlada! Daj nam snage i otvori nam srce da nam uđu Tvoje riječi i da budemo stalno s Tobom! Daj nam da osjetimo tu blizinu! Bože, budi s nama, nemoj biti protiv nas! Bože, neka nam zadnji čas života na ovome svijetu bude sretan! Bože, uvećaj nam naše nade i ostvari nam naše nade! Bože, ako smo pogriješili oprosti nam grijehe! Uputi nas Bože, da idemo pravim putem uvijek! Bože, daj nam snage da popravimo svoje mahane, prije nego što vidimo mahane drugih! Bože, učvrsti nas na pravome putu i pomozi nam da znamo i ne pravimo grijehe da bi se morali kajati! Bože, olakšaj nam naše muke i olakšaj nam naše breme koje nosimo! Upiši nas i povedi s ljudima koji su časni i pošteni! Bože, sačuvaj nas i udalji nas od zla zlih ljudi! Bože, oslobodi našu braću, naše sestre, naše majke, naše očeve, oslobodi ih lanaca džehennema!  O, Ti koji sve znaš i sve čuješ! Bože, ako ima među nama neko bolestan, neka ozdravi! Ako ima neko dužan, neka dug vrati! Bože, ako ima neko neku brigu, Bože olakšaj mu njegovu brigu! Dragi Bože, ako ima među nama onih koji su u strahu, Bože, daj im snage da savladaju strah i daj im da u njihovim srcima bude sigurnost! Bože, oni koji su siromašni, daj im načina da ne budu siromašni, da obogate! Bože, oni koji su miskini, pokaži im put da se opskrbe. Bože, oni koji su među nama izdajice, koji izdaju našu stvar, Bože uputi ih na pravi put da to ne rade! Bože, oni koji su prognani, daj im načina da se vrate svojim domovima! Bože, oni koji se bore na pravom putu pomozi im da pobjede! Dragi i Premilostivi Bože, Ja Allahu, Ja Allahu, Ja Allah... Ti koji sve čuješ, sve znaš i sve vidiš, primi našu dovu, ovdje baš na Buni, na ovome mubarek mjestu! Mi smo došli ovdje da se međusobno vidimo, da vidimo jedan drugog, ali Bože da i Ti nas vidiš kakvi smo, da vidiš kako izgledamo! Bože, pomozi nam da se ujedinimo da budemo jedna duša i jedno tijelo, da radimo i da mislimo dobro! Sačuvaj nam, Bože, našu djecu od svakoga belaja! Sačuvaj nam našu domovinu od svih onih koji joj žele bilo kakvo zlo! Bože, sačuvaj nas od pomisli i od straha od genocida, od onih koji nam ne žele dobro, vrebaju nas da nas ponovo poubijaju kao što su ubijali i nedavno! Bože, daj nam snage da preživimo sva ova iskušenja i da budemo u Tvome rizaluku!

Komentar dva događaja

Nakon ovoga, ne želim da propustim priliku, a da sa vama ne podijelim dvije stvari, da ne komentarišem dvije stvari. Želim komentirati jučerašnju posjetu (13.5.2011. g.) ministrice vanjskih poslova Evropske unije gospođe Ešton u Banjaluku i želim da komentiram pitanje vjeronauke u školama.

Dobro me slušajte!

Kao što znate Milorad Dodik, bivši premijer RS-a, a sadašnji predsjednik RS-a, već nas danima sikira oko referenduma. Sikira nas i oko mnogih drugih stvari. Mi dođemo navečer, tamam ono fino da se odmoriš. Uradio, završio! Odjedanput upališ televiziju i onda istom te on uznemiri. Neće ovo, hoće ono, hoće referendum. Hoće se otcijepiti, neće se otcijepiti. Onda ovi naši nešta, ne znaš ni šta govore, ništa ne razumijemo. Nemamo, ne vidimo nikoga ispred nas da kaže jal' „b" jal' „c", nego sve nešta mrljaju. Onda mi tako ostanemo. Odemo da spavamo. Popijemo apaurin da se malo smirimo. I taman smirimo i kažemo: haj' neće sutra biti! Opet sutra! I sad u zadnje vrijeme digla se cijela Evropa do Ujedinjenih nacija, priča oko Dodika. Dodik kaže biće referenduma, ovi kažu ne smiješ. Odlaze tamo svi iz Brisela iz Vašingtona. Ne znam ko mu sve nije išao. Molio ga, de popusti, de ovako, de. Jok! Naprotiv, on doveo i patrijarha iz Beograda, srpskog patrijarha Irineja, i hoda tamo po Foči. I on nama kaže da podržava referendum. I mi to sve gledamo. Kad jučer iznenada, gospođa Ešton, Lajčak, odoše u Banjaluku. I jučer navečer dođe nam vijest, Dodik odustao, svi ga ljube i grle, i ovi naši kažu svaka mu čast, ne treba ga kažnjavati. To je biva dobrooo!

Braćo i sestre,

Ako je gospođa Ešton došla, zaista, da Dodiku očita lekciju i da disciplinira Dodika, da zna gdje živi i da zna gdje mu je domovina i da zna kako treba da se ponaša, pozdravljamo to, čestitamo i podržavamo. Ali, ako je ova posjeta u Banjaluku, kao što je bila posjeta Miterana, ako se sjećate, i kad je došao u Sarajevo i kad je, zapravo zaustavio procese da se Bosnu ostavi na miru, i kad je donio, ako se sjećate, one kese za mrtve, ako je to bila takva posjeta, onda smo mi zabrinuti. I želimo da nas gospođa Ešton odavde dobro čuje! A mi se zovemo Bošnjaci - muslimani u  Bosni i Hercegovini, Bošnjaci koji su u XX stoljeću ovdje u Evropi doživjeli genocid. To su priznali svi oni u Ujedinjenim narodima, u Evropskom parlamentu, eno imaju tamo u Hagu sve odluke koje su donesene i svi su kazali da je genocid. Mi, Bošnjaci smo poput Jevreja, bojimo se i guštera, jer su nas zmije ujedale. I zato se bojimo svakog takvog poteza koji je na kraju jedan truhli kompromis, koji opet nas, na kraju, dovodi u situaciju da se sekiramo. Nažalost, sve više vidimo da naši predstavnici, koji bi trebali biti jaki, snažni i složni, nit su jaki, nit složni, niti znaju šta trebaju da rade. A neće da pitaju. Nego oni su se umislili, samo drže svoje stolice, i da njih niko ne dira. I pošto njih niko ne dira, oni se uopće ne brinu šta je sa narodom. Nema ih više ni među narodom. Trebali su i danas da dođu ovdje da ih vidimo, da ih čujemo, da nam kažu nešto. Gdje smo mi to? Šta se događa sa nama? Mi ne znamo šta vi iza zatvorenih vrata pričate! Kažite nam! Javno! Glasno da znamo, da znamo gdje smo! Mi u toj takvoj neizvjesnosti svašta u svojoj glavi vrtimo. Traume koje smo mi doživjeli su uvijek prisutne kod nas. Zato vas pozivam, nemoj te se igrati sa našom sudbinom. Mi smo jednom doživjeli genocid. Nećemo više to da doživljavamo. Hoćemo da znamo gdje smo, šta smo, šta nam je raditi. Nećemo više da nas iko žedne preko vode prevodi.

Sjećate se kad su zaveli embargo na bivšu Jugoslaviju, mi smo svi aplaudirali. A šta se kasnije dogodilo? Samo je nama bio embargo! I još da bude paradoks gori, vidite, sada ovi svjetski političari koji hodaju po svijetu, znate šta rade!? Ovo što interveniraju u Sjevernoj Africi to opravdavaju Bosnom. Znate šta kažu: Pošto smo u Bosni zakasnili, mi sad idemo bombardirati u Sjevernoj Africi, pošto smo u Bosni zakasnili, pa smo onda na Kosovo na vrijeme došli. Pazite! Oni svoj zločin pretvaraju u svoje dobro! Vidite tog licemjerja da im Bosna sada služi da bombarduju druge. S razlogom, bez razloga neka to procijeni povijest, ali ostavite nas na miru. Ali dajte kažite nam da ovdje mi Bošnjaci, ako ste protjerali jednom Jevreje iz Evrope, dali ste im Svetu zemlju njihovu, kao što kažu. Mi nemamo druge svete zemlje osim ove svete Bosne. Mi nemamo kuda ići, hoćemo da ovdje budemo i da ostanemo! Ovo je naša sveta zemlja. Ovu zemlju nikome ne damo! Da znate! Može svako da priča ovo ili ono, ali ne može da nosi našu svetu zemlju. Ovo je naša sveta zemlja, Bosna i Hercegovina. To nam je Bog garantirao. Ovdje smo se rodili i ovdje ćemo živjeti i ovdje ćemo umrijeti. I ne samo to. Nego sve one Bošnjake širom Evrope, Australije, Amerike, Kosova, Makedonije, Srbije, Hrvatske, sve ih pozivamo da se vrate: Ovo je vaša sveta zemlja! I vi tamo svako jutro kažite: Vidimo se u Sarajevu, vidimo se u Bosni, jer ovo je naša zemlja! Nas je na Balkanu od 8 do 10 miliona, 4 milona je u Turskoj. Oni su nas raselili, razbacali nas po cijelom Balkanu da nigdje ne možemo biti većina zato što nam ovi iz Zagreba poručuju da nas previše ima. Previše nas je ostalo, pa smo opasnost za Evropu. Kako ih nije stid? Kako ih nije sramota!? Pred Bogom i pred svijetom! Nas je previše u Bosni!? Znači nisu nas dovoljno pobili, treba da nas još pobiju! E, vidite braćo!

Dozvolite mi sada da komentiram vjeronauku!

Ovi malo stariji, koji pamte ono vrijeme, znaju da niko nije mogao zamisliti da će nam se dogoditi etničko čišćenje. Nije niko mogao zamisliti da će nam se dogoditi genocid. Ali se dogodilo i jedno i drugo. Znate kako? Zato što su 45 godina bezbožnici  imali sve u svojim rukama. I državu! I vojsku! I policiju! I školu! Pa čak i crkve i džamije! 45 godina su nas vjerski i kulturno čistili. Čistili nas vjerski, duhovno, da ne znamo ko smo, da ne znamo šta smo! Jedini smo mi bili koji smo se opredjeljivali da smo neopredijeljeni. Nisu nam dali da se nacionalno osvještavamo. Vjeru su nam sveli na marginu. Imali smo samo jednu medresu, u koju kada uđeš, kao učenik, izgubiš sva građanska prava. Trebalo je godinama da ti daju dozvolu da praviš džamiju. Ja svjedočim, kad sam u Gračanici bio imam, nisu nam dali da pravimo gasulhanu. A imali su onu, tkzv. ateističku gasulhanu, komunističku. I kad smo otišli da kažemo dajte da napravimo gasulhanu, mi se gasulimo po kućama u samom gradu, gasule se ljudi u svojim avlijama. Ne daju gasluhanu! A ona tamo, kao služi njima, država je napravila, a mi treba da sebi svoju napravimo.  E taj što je bio predsjednik Socijalističkog saveza, imao muslimansko ime, Atif se zvao, ja odem njemu i kažem: pa što to, bolan, radiš? On kaže, ovdje imamo progres, nećemo konzervativno, nazadak, vjera je 'vako, vjera je nako, kaže i ja sam učio o vjeri u školi. Pa kažem nemoj ti da raspravljamo o teologiji! Nama treba gasulhana! Nemoj da raspravljamo o tome ima li Boga, nema li Boga. Ti ćeš vidjeti ima li, ili nema. Pusti to sad! Helem nejse, on nije to dao. Kad šta će biti? Dođe ona '92., ode sve, k'o kule od karata sve se razbi. Allah dž. š. kaže selekuke bi el-sinetil hidadin eš-šihaten alel kajjimi. Ti njih zoveš, hajte sa mom da čuvamo Medinu, kažu oni: Nemoj, nemoj, nećemo mi. Ali kaže, pošla je jedna mala grupa i kaže bili su tako uplašeni kao pred smrt. Tako su se bojali, svi su gledali u tebe i za tebe se hvatali. A kad je to prošlo, kaže onda su te ogovarali oštrim jezicima i nisu spremni da urade ikakvo dobro. E taj Atif, koji je meni osporio da se pravi gasulhana, kad je ono ispalo dođe u Zagrebačku džamiju da se skloni. U Zagrebačkoj džamiji gleda on mene, gledam ja njega. Gdje su ti sada ti tvoji što su te nagovarali da nam ne daš ni gasulhanu? Idi sada njima! Ne, opet si došao nama i mi ćemo tebe primiti. 

Ministar za obrazovanje i nauku Kantona Sarajevo, po imenu Emir Suljagić, koji je između ostalog iz Srebrenice, on je sad potpisao da se u osnovnim i srednjim školama Kantona Sarajevo ne upisuje vjeronauka u opći uspjeh. Reklo bi se, to nije nešto, baš, tako ni važno. Ali pazite! Jako je važno, braćo i sestre, muslimani i muslimanke! Njega će podržati Vera Jovanović iz Helsinškog (komiteta) koja je zapravo ispostava Beograda, jer Helsinški odbor za ljudska prava u Sarajevu, ne brani ljudska prava nego provodi politiku Beograda. A znate kako znam? Pa znam po tome što su beogradske takozvane nevladine organizacije primile više para da razvijaju demokraciju u Srbiji od svih istočih zemalja. Ali pošto to nisu uspjele, pošto tamo još uvijek hara fašizam, u Srbiji i Beogradu, mi to osjećamo jako dobro; onda šta su oni uradili, da bi dobili još para, prebacili se u Bosnu pa da onda spašavaju Evropu od nas, od islama, jer jedini lov, sezona lova jeste na islam i muslimane u čitavom svijetu, pa tako i u Bosni. I znate još nešto. Ovih dana nam političar Željko Komšić, prošle hefte na tribini (Kruga) 99 poručuje nam, kaže u Bosni je sada fašizam antiislamizam. Jako lijepo rečeno! I od čovjeka od koga mi nismo očekivali. Ja sam onda nazvao predsjednika Komšića, člana Predsjedništva Komšića u Hrvata (iz hrvatskog naroda),  jer je on tamo zato što su Bošnjaci glasali za njega, više nego za bošnjačkog predstavnika, kao što znate...  I ja na telefon: Dobar dan predsjedniče! Dobar dan. On otišao u Omarsku. Lijepo i to, neka je otišao. Rekoh, ona izjava jako dobra. I rekoh sviđa mi se. Dobro je da je i neki političar. Od ovih naših Bošnjaka niko ne smije to ni primijetiti, a kamoli izaći i kazati nešto. Sram ih bilo! Gledaju šta rade sa nama. Ostavili su nas. Same! Izdali nas! I ne žele uopće da čuju to. Naprotiv, kad nešto kažemo onda nas prozivaju i spore nam, kao kako smo mi to, kao Islamska zajednica, mogli da kažemo! Vidite te logike, eto dokle su nas doveli! Ja kažem gospodinu Komšiću: Lijepo to od tebe. Ali gospodine Komšiću, to ti pričaš, a ovamo jurišnici vaši, dali im zeleno svijetlo da istjeraju vjeronauku i to tamo gdje su muslimani većina. Ne smije niko ni pomisliti da ide u Zapadni Mostar da dira vjeronauku. Ma ne smije niko ni pomisliti da kaže, eno tamo u Skupštini Neretvanskog kantona ( Zapadno-hercegovačkog) ikone katoličke, odnosno kršćanske. U državnim institucijama? Niko to ne smije ni primijetiti. Otiđite u Bosanski Novi, u načelnika pa ćete vidjeti, ne znate da li ulazite u crkvu ili u opštinu. Tamo u školama u RS-u, njih niko i ne pita šta je sa bošnjačkom djecom, jer su sva podvrgnuta programima Svetoga Save i onoga što usto dolazi. Skoro nam je sandžački muftija iz Novog Pazara održao lekciju kako treba da čuvamo svoju djecu, jer ih tamo izvrgavaju, ismijavaju i zapravo pokrštavaju sa svetosavljem. I to nije ni kršćanstvo kao religija. To je jedna vrsta kršćanstva koje oni nazivaju svetosavlje.

Draga braćo i sestre, i zato želimo poručiti i Komšiću koji je rekao: Ja ću o tome obavijestiti Lagumdžiju. Evo čekao sam da vidim šta je uradio. Nije me nazvao. Neću kazati ono, daću mu još prilike.  Rekao je da će razgovarati sa ministrom. Ne znam da li je razgovarao. I kao trebalo bi razgovarati sa ministrom. Pazite, to je ona stara komunistička, boljševička logika. Oni nam sva prava uzmu. Uzmu vam imanje, uzmu vam građanska prava, sve vam uzmu i onda oni gore fino vam vraćaju. Evo vam jedno po jedno, malo, na kašičicu. A onda šta vi treba da radite? Da se zahvaljujete i kad budu izbori da onda za njih glasate. E, to je logika komunista!

Pravo na vjeru je Allahov dar. To je prirodno pravo, koje niko ne smije uzimati niti davati. To je pravo koje, vi roditelji, imate da odgajate djecu kako vi hoćete. Hoće oni da mi opet dajemo svoju djecu bezbožnicima i da ne budu spremni da se brane kad dođe ponovo etničko čišćenje. Oni koji ne mogu od Srebrenice da naprave Sarajevo, sada od Sarajeva hoće da naprave Srebrenicu. Ma nećemo to! Dosta nam je toga. Ne damo svoju djecu da ih vi učite bezbožništvu. Mi hoćemo da (učimo) svoju djecu i to u našim školama. Te državne škole su naše škole. Mi plaćamo porez. Nije to tvoje, ministrovo privatno, babovina. Nisi to donio ni od koga, nego je to naše. I ima da se uči vjeronauka u tim školama. Ovi naši se ponašaju isto kao Ben Ali u Tunisu i onaj Mubarak u Egiptu, odvojili se od naroda i oni misle kad zadovolje neke tamo u Briselu, malo tamo, malo 'vamo, završili posao. Tako je mislio Ben Ali, tako je mislio Mubarak. Ali zato mu je poslije došlo čuveno „Egipatsko proljeće" i „Tunisko proljeće". 

Ja im poručujem, ako budete dirali u vjeronauku, a to znači da ćete poslije i u džamiju i u medresu i u naše ime i u naše kuće, onda ćete nam početi određivati šta ćemo jesti, gdje ćemo biti, s kim ćemo govoriti, s kim ćemo se družiti! Ako budete dirali u vjeronauku, imat ćete, imat ćete „Sarajevsko ljeto" na ulicama Sarajeva! Da znate! Jer mi ne možemo to podnijeti! Mi ne možemo podnijeti da nas pripremite, a ove zadnje četiri godine, ove zadnje četiri godine Federalna televizija, ove televizije takozvane državne i ove neke štampane novine su nas pripremili, dresirali nas da budemo mirni kada oni krenu u ovu akciju da nam uzimaju prava postignuta. I vjeronauku i džamiju i mektebe i sve ostalo.

Zato odavdje sa Bune, sa izvora naše duhovnosti poručujemo im: Nemojte se igrati sa nama!  Nemojte nas ponižavati! Nemojte nas podcjenjivati i poručujem posebno Veri Jovanović, nemoj ti da štitiš naša prava, jer ti služiš onima koji mrze islam. Mrze nas muslimane i zato ostavi nas na miru! Tvoj sud uopće nije mjerodavan šta su naša prava, a šta nisu! Mi ćemo kazati koja su to naša prava, a koja nisu. Nisi ti zadužena i nisi ti kvalificirana da određuješ da li je ova odluka ministra ispravna ili neispravna. Zato pozivam ministra Emira Suljagića da promijeni odluku od vjeronauci i da ostavi vjeronauku onako kako je do sada bila u školama u Sarajevu. Onaj njegov kolega ministar Mašić je kazao: Sad smo u Sarajevu, e sad ćemo u cijeloj Federaciji. Naravno, niko od njih ne smije ni pomisliti da ide u Banjaluku, niti da ide u Zapadni Mostar. Samo se na nama provodi disciplina. Zato što smo se uspavali! Zato što su nas naši političari ostavili da se sami borimo za naša prava. A naše najveće i najvažnije pravo je na vjeru, jer mi smo muslimani. Mi smo vjernici. Naši šehidi koji su dali svoje živote, dali su svoje živote da bismo mi bili slobodni, da bi nam djeca učila o svojoj vjeri u svojim školama. Zato ili promijeni odluku ili daj ostavku, pa nek` dođe neko ko ne mrzi muslimane, ko ne mrzi islam, ko može biti ministar za sve građane uključujući i nas muslimane.

Draga braćo i sestre, nemojte se nikoga plašiti osim dragog Allaha! Ovdje u ovoj našoj Bosni i Hercegovini naši djedovi bili su muslimani u najtežim vremenima. Preživjet ćemo mi njih i sada kao što smo preživjeli i one prije. U to ime, neka vas Allah čuva, neka vam da dobro zdravlje i sreću gdje god bili.

Esselamu alejkum!

Blagaj, 14. 05. 2011. godine