Južnoslavenska veza s islamom
Piše: Mehmed-Meša Delić
Kada su islamizirani Arapi počeli „udarati" na južne bizantijske granice, gotovo istodobno krenula su slavenska plemena sa Sjevera iz starih postojbina na Jug, prema obalama Jadranskog i Egejskog mora, u potrazi za novom domovinom. Borbe Bizantinaca s Arapima omogućile su Slavenima srazmjerno lak smještaj na Balkanu i u okolnim oblastima evropskog Jugoistoka. Od tada pa do naših dana Južni su Slaveni u uzajamnim odnosima s islamskim svijetom...
U ustanku Tome Slavljanina pod carem Mihajlom II (820 - 829) protiv Bizanata, sudjelovali su i, pored Slavena u Anatoliji, islamski Arapi, Perzijanci, Kavkasci i pripadnici drugih naroda. Arapi tog doba mamili su Slavene u svoju službu. U legiji stranaca, koja je na dvorovima abasidskih halifa igrala važnu vojničku i političku ulogu, bilo je i njih, mada su prevladavali turski elementi. Pripadnici tih istih naroda imali su sličan položaj u Bizantu i, kasnije, u mađarskom kraljevstvu. Arapi su ih unutar halifata zvali al-Magariba (tuđinci, strani legionari) Ime su dali arapski pisci, uključujući i muslimanske vojnike, koji su između 8. i 13. stoljeća bili u službi Krune Sv. Stjepana.
Među pretorijancima na dvorovima omajadskih halifa u Španjolskoj su, čini se, bili brojni naši ljudi. Naziv as - Saqaliba (Slaveni), je bio pojam vojničke stege i hrabrosti, ali i raznih drugih vrlina. I dok je na Istoku, za područje abasidskog halifata, Gahiz (umro 868 ili 869), veliki arapski učenjak, napisao posebnu raspravu o vrlinama Turaka, dotle je na Zapadu, za područje omajadskog halifata manje poznati književnik Habib as - Saqlabi, po svoj prilici i sam Slaven, napisao slično djelo o vrlinama Slavena. Nažalost, njegov se rad zagubio.
Ali ne samo na objema isturenim stranama islamskog svijeta, i u njegovu su središtu Slaveni bili čimbenik od značaja. Tako je slavni fatimidski vojskovođa u Egiptu al - Gawhar (umro 991), bio po svoj prilici Hrvat, rodom iz Cavtata. Istakao se i kao vojnik, i kao kulturni radnik: osnivač je Kaira i u njemu čuvenog sveučilišta Al - Azhar. Iza al - Qarawiyyin'a u Fesu najstariji je Alma mater na svijetu.
Jedan je drugi Slaven, Ustad Gawdar, za vrijeme halifa 'Obaydallah al - Mahdi (909 - 934), al - Qa'im (939 - 946) i al - Mansur (946 - 953), bio odmah iza vladara i prijestolonasljednika treća osoba po važnosti u fatimidskom carstvu. Proslavio se zgodom osvajanja Egipta, te važi kao veliki predčasnik Gawhara.
Živ promet s Arapima održavali su osobito neretljani. Njihovi putevi su često vodili u Sjevernu Afriku, Siciliju i Siriju, gdje su šiijski Fatimidi imali svoja uporišta.
Fatimidski halifa Mu'izz - li - Dinullah znao je „slavenski jezik", a u njegovoj je sviti bilo puno Slavena. Oko 1200. godine spominje se neretljanski knez (Melekdok) Damald, koji je po ocu bio arapskog porijekla. Djed mu je bio poznat pod nadimkom Zolojn, što bi na arapskom značilo jednooki. Riječ Damald prije će biti apelativ, nego riječ aš- šamad (al - šamad), što znači knez.
Muslimani se spominju između 8. i 13. stoljeća i u slivovima rijeka Tise, donjeg Dunava, donje Save, Morave i Drine, te u Makedoniji, Bugarskoj, Ateni i Solunu. Među mađarskim Muslimanima živio je neko vrijeme maurski učenjak Abu Hamid al- Garnati (1080 - 1169) i o njima ostavio zanimljive zabilješke. Njegov stariji sin je ostao iza njega u zemljama Krune Sv. Stjepana, da bude muftija tamošnjim Muslimanima.
U Srijemu je tada bilo oko trideset velikih muslimanskih sela. U Bugarskoj su u drugoj polovici 9. stoljeća javno spaljivali islamske knjige, dok je nešto prije toga bugarski vladar Krum (802 - 815) - vjerovatno po utjecajem Islama - naredio da se u njegovoj zemlji unište vinogradi, kako bi se stalo za vrat zloupotrebi alkohola.
Yaqut al - Hamawi (umro 1229), pisac proslavljenog geografskog rječnika Mu'gam al - buldan, bilježi u svom djelu da je osobno razgovarao u Halebu s Muslimanskim studentima iz zemalja mađarskog kralja. To znači da je u 12. i 13. stoljeću bila živa kulturna razmjena s Istokom i da su bar pojedini Južni Slaveni receptino djelovali na područja islamske kulture. Njihova imena nam se nijesu očuvala. Nijesu također zastupljeni ni jednim djelom u islamskoj kulturi.
Posljednji dokumentarni spomen Muslimana u Podunavlju, konkretno u hrvatskim zemljama, potječe po Vladimiru Bazali, iz 1354. godine. Tek 14 godina iza toga osmanlijski su Turci kao organizirana vojnička snaga stupili kod Galipolja na tlo Evrope. Ali muslimanskih Turaka je bilo i prije na tom području, samo su služili bizantskim carevima. Već u 10. i 11. stoljeću djelovale su u okviru bizantskog carstva džamije. Po ugovoru sklopljenom 1027. godine između bazileusa Konstantina VIII (1025 - 1028) i fatimidskog halife 'Ali az - Zahira (1021 - 1026), trebalo je da se obnovi stara carigradska džamija....
Osvajanjem Balkanskog poluotoka, poimenice pak Bosne u 1463. godine, dolazi do širokog prodora Južnih Slavena u islamsku kulturu. Dok su državnici i vojskovođe slavenskog porijekla svojom umjetnošću i razborom služili širenju i učvršćivanju višenacionalnog Osmanskog Carstva, dotle su njihovi drugi sunarodnjaci djelovali na polju nauke i umjetnosti ili su, pak, skupa s prvima, osnivali zadužbine i doprinosili humaniziranju društva. U književnosti su se često pojavljivali nadjevci Bošnjak, Bošnaq, al - Bosnawi ili Bosnali... Budući da su s drugim Muslimanima pripadali vojničkom i time i vladajućem sloju (natio militans), njihova je uloga u vojci, politici i kulturnom stvaranju nadmašivala ulogu drugih Južnih Slavena na tlu Osmanskog Carstva. Koliko su povremeno bili utjecajni, proizlazi i iz tog, što su se dvorjanci u Istambulu, pa nekad i sam car, znali služiti njihovim jezikom. U podizanju važnosti ovoga jezika na Visokoj Porti imale su dakako udjela i srpske knjeginje udavane za sultane. Bosanski jezik je bio neko vrijeme lingua franca među osmanskim vojnicima sa službom u Mađarskoj. Uspon Bošnjaka i Albanaca u vojci, diplomaciji i upravi izazvao je zavist drugih narodnosti, pa je pjesnik Uweys Weysi (1561 - 1628), rođeni Turčin, jadikovao:
'Agebdir, 'izz ü deweletde gemi'an Arnawud Bošnaq.
Čeker dewrmde dilletler, Šaha, al - Resulullah.
Vidi čuda kako u slavi i sreći plivaju sve sami Arnauti i Bošnjaci,
Dok jad i čemer u moje doba vuku, o Bože, potomci Pejgamberovi!
Pisati o prvim dodirima Južnih Slavena s Islamom, daleko bi nas odvelo i zavelo, kada bismo u pojedinostima pratili razvoj tih najstarijih južnoslavenskih veza s islamskim svijetom.
O tome su kod nas pisali Vladimir Mažuranić, Mehmed Handžić, Petar Skok, Mustafa Busuladžić, Vinko Foretić, Čedomir Veljačić, Rade Božović i dr. Smail Balić.