Kačavenda je zloupotrijebio dobronamjernost moje porodice
Piše: Edina Kamenica
Esad Muradbegović zaista nema ništa protiv toga da se Srpskoj pravoslavnoj crkvi vrati sadašnja zgrada Ekonomskog fakulteta, bivša Bogoslovija Ali, pita se:
„Šta onda ja značim našoj državi kada njoj ne pada ni na pamet da i meni vrati porodičnu kuću, u strogom centru Bijeljine, preko puta sadašnjih dvora vladike Vasilija Kačavende", govori ovaj prijeratni i poslijeratni staklorezac, samo što je nekada posao obavljao u rodnoj Bijeljini, a sada - u Sarajevu. Koja je razlika? U Bijeljini je disao punim plućima, sve je radio srcem, a danas, vuku se nekako njegovi zemaljski dani.
Nisam šovinista
„Nisam šovinista. Znam da će neko reći da se pravdam, ali želim da odmah kažem nešto iz historijata porodice. Moj djed Emin-beg Muradbegović 1919. godine poklonio je parcelu zemlje za pravoslavno groblje u Suhom Polju kod Bijeljine. Znajući to, Kačavenda je 1991. godine, kada je započeo proces vraćanja imovine na prostorima sadašnjeg RS-a, došao sa dva popa kod moga oca Mustafe i od njega zatražio da mu u Suhom Polju proda zemlju na kojoj bi se sagradila crkva. Jer, znali su da zemlja pripada nama i da će nam, kad-tad, biti vraćena. Otac nije htio prodati zemlju već je poklonio, i to do parcele gdje se nalazilo pravoslavno groblje koje je svojevremeno djed darovao Crkvi. Tako su radili Muradbegovići, a Kačavenda je svu našu dobronamjernost kasnije zloupotrijebio", tvrdi Esad Muradbegović, koji je sve ovo opisao i u pismu upućenom na nekoliko važnih adresa u Sarajevu: ambasadama SAD-a, Turske, Rusije, OHR-u, Zlatku Lagumdžiji, Željku Komšiću...
Kako je vladika zloupotrijebio dobročinstvo Muradbegovića, jedne od najuglednijih i najbogatijih bijeljinskih familija?
Emin-beg, Esadov djed, bio je medu deset Bijeljinaca koji su 1941. potpisali Deklaraciju protiv progona srpskog stanovništva u Drugom svjetskom ratu. Išao je, u toj istoj delegaciji, i kod poglavnika Pavelića, kako bi urgirali za prestanak progona Srba u Bijeljini. Te iste godine, 1941, Emin-beg je spašavajući jednog prijatelja izgubio glavu. Prijatelj je bio srpske nacionalnosti, a osoba, koja mu je došla glave, opasno je već bila zaludjela priklonivši se ustaškoj ideologiji.
„Nije djed bukvalno ubijen, ali je, nakon što je stao u odbranu prijatelja toliko maltretiran da je, vrativši se kući, dobio moždani udar i umro" govori Muradbegović.
Mustafa je, krajem rata, kada su Muradbegoviće silom pokušavali privoljeti da „zamijene" svoju imovinu za neku vrlo sumnjivu, iz Sarajeva, odveden u logor. Isto se desilo i Esadu. Rezultat? Od mučenja, Mustafa je ubrzo umro.
Dvije studentkinje
Esad (51) ima svoju porodicu, dvije krasne kćerke, obje studentkinje.
„Ova starija je prva četiri razreda osnovne škole bila jedina Bošnjakinja u svom razredu. Imala je divnu učiteljicu, Danu Mičić. Čim je otišla u penziju, Dana je odselila iz Bijeljine, koju smo i ona i ja jednako voljeli. I, sve je ovo potrebno znati da se ne bi stekao pogrešan utisak kada kažem da mi je nejasno da državne institucije mogu zvanično vraćati imovinu vjerskim zajednicama, pa i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a taj isti SPC, preko već pomenutog vladike Kačavende, uz blagonaklonost Opštine, otima tuđe, i tome se niko ne suprotstavlja", ističe Muradbegović.
Njegovi su do 1992. imali tri kuće u strogom centru grada. Dvije su na kraju rata, svojom voljom, zamijenili za objekte u Sarajevu, a treću je Opština Bijeljina dodijelila Vladiki Kačavendi 1993. godine.
„No, nije samo našu kuću Opština dala nego i niz drugih, koje su u međuvremenu srušene, i vladika je na tom mjestu proširio dvore. Svi koji su htjeli sudskim putem doći do vlastite imovine, našli su se pred zidom. Ne mogu tužiti vladiku, jer je on zvanično dobio kuće od Opštine. A, hajde se ti bodi s rogatim, tuži onoga ko u Bijeljini drži sve konce u rukama", govori Muradbegović, ko zna kojem novinaru po redu svoju priču, u kojoj je jedan od glavnih likova i Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava u RS-u: "On je od osobe kojoj sam ja prodao kuću kupio objekat, i, da bi se dalje proširio, trebala mu je i treća kuća Muradbegovića, koja je već dodijeljena vladiki. Pa je potom Todorović vladiki kupio kuću uz njegove dvore, a sebi je uzeo našu. Slobodna Bosna je o tome pisala 2003. godine i Todorović je negirao da je to njegovo zdanje, u kojem je sada banka, ali su novinari utvrdili da ne govori istinu", priča Muradbegović, pitajući se šta on sada da radi:
Sto pedeset godina
„Vidio sam gospodina Fincija, i kažem mu, kako možete sjediti u MRV-u sa vladikom, pa, znate li vi šta on radi u Bijeljini, znate li vi kako je on unesrećio brojne Bošnjake, i mnoge čestite Srbe, koji su zbog njega morali napustiti Bijeljinu. Finci mi samo slegnu ramenima, kao, nije on vladiku birao. Kakav je to odgovor", nastavlja Esad, napominjući da srpski predstavnici u vlasti otvoreno ističu da nikada neće pristati na donošenje državnog zakona o denacionalizaciji:
„Parlamentarka Milica Marković je nedavno na TV-u, na isto pitanje, kada će biti zakon, rekla, znate li vi da tada ne bi bilo Republike Srpske... I, dok se to tako govori, nama, Bošnjacima, i dalje uzurpiraju imovinu. U Bijeljini, u blizini Radnikovog igrališta su 24 dunuma naše zemlje, na kojoj su sada mašine..."
Muradbegović govori kako je strašno gledati da se zemlja njegovih predaka daje pod koncesiju od sto godina: "U ratu, u Suhom Polju, gdje su moji darovali Crkvi zemlju, sasječeno je 13 dunuma hrastove šume stare tada 150 godina. A onda, upalim televiziju, i vidim, svi naši čelnici sjede s vladikom Kačavendom, smiju se, ćaskaju... Pa, kakva je to pravda", pita Muradbegović.
Na njegovo pismo odgovor je stigao samo iz OHR-a, koji ga obavještava da je pitanje za domaću vlast, ali i podsjeća na to da je visoki predstavnik uvijek bio pobornik donošenja tog zakona, te da su njegovi saradnici pomagali u pisanju prijedloga.
Inače, 1991. godine, u Bijeljini, srpskom stanovništvu vraćena je nacionalizovana imovina!
(Oslobođenje, 28. mart 2011. godine)