Arapski svijet: Duh je pobjegao iz boce i neće se vratiti

List Arab News objavio je zanimljiv osvrt izraelskog novinara i mirovnog aktiviste Urija Avnerija na trenutnu situaciju u arapskom svijetu, pod nazivom "Duh je pobjegao iz boce", koji prenosimo u cjelosti.
Ovo kao da je priča pravo iz "1001 noći". Duh je pobjegao iz boce i na Zemlji nema sile koja bi ga mogla vratiti nazad. Kada se desilo u Tunisu, moglo se reći: "U redu, jedna arapska zemlja, ali manja. Svakako je uvijek i bila progresivnija od ostalih. To je izolovan incident". A onda se dogodilo u Egiptu, centralnoj zemlji, srcu arapskog svijeta. I tada se moglo reći: "Egipat je poseban slučaj, zemlja Faraona. Hiljade godina historije prije nego što su Arapi uopšte došli."

Ali sada se proširilo cijelim arapskim svijetom - Alžir, Bahrein, Jemen, Jordan, Libija, čak i Maroko. I na nearapski Iran također. Duh revolucije, obnove, promjene sada progoni sve režime regiona. Stanovnicima "kućice u džungli" moglo bi se dogoditi da se probude jednog jutra i vide da je džungla otišla i da ih okružuje jedan sasvim drugačiji krajolik. Kada su naši cionistički očevi odlučili da postave sigurnu luku u Palestini, imali su dvije mogućnosti: mogli su se pojaviti u zapadnoj Aziji kao evropski osvajači, koji sebe vide kao mostobran "bijelog" čovjeka i kao gospodare "starosjedilaca", kao španske konkvistadore i anglo-sakskonske kolonijaliste u Americi ili kao druga opcija - da vide sebe kao Azijate koji se vraćaju u svoju domovinu, nasljednike političke i kulturne tradicije semitskog svijeta, spremne sudjelovati, s ostalim narodima u regiji, u oslobodilačkoj borbi protiv evropske eksploatacije.

Ovaj članak napisao je Uri Avneri prije 64 godine, u brošuri koja se pojavila dva mjeseca prije početka rata 1948. godine. On kaže da i danas stoji pri svojim riječima.

"Ovih dana u meni raste osjećaj da mi Izraelci ponovo stojimo na historijskoj raskrsnici. Smjer koji odaberemo u predstojećim danima odredit će sudbinu izraelske države u godinama koje dolaze, možda i nepovratno."

A možda je najveća opasnost da uopšte ne napravimo izbor, da mi uopšte i nismo svjesni da trebamo izabrati, da jednostavno nastavimo putem koji nas je doveo do mjesta na kojem smo danas. Da okupirani trivijalnostima uopšte ne primjećujemo da historija prolazi pokraj nas, ostavljajući nas iza. Kada naši političari i intelektualci nađu dovoljno vremena - usred svih dnevnih pometnji - da se suoče sa događajima oko nas, to je uvijek u starom i (nažalost) poznatom stilu. Čak i u nekoliko poluinteligentnih TV talk show emisija bilo je mnogo ismijavanja ideje da bi Arapi mogli uspostaviti demokratije. Uvaženi profesori i medijski komentatori "dokazali" su da takva stvar jednostavno nije moguća - islam je "prema prirodi" anti-demokratski i nazadan, arapskim društvima nedostaje protestantsko-kršćanska etika neophodna za demokratiju ili kapitalistički temelji za glasnu srednju klasu itd.

U najboljem slučaju, jedino se jedna vrsta despotizma može zamijeniti drugom. Najčešći zajednički zaključak bio je da bi demokratski izbori neizostavno doveli do pobjede "islamističkih fanatika", koji bi uspostavili teokratiju u talibanskom stilu, ili gore. Dio ovoga je, naravno, namjerna propaganda, stvorena da ubijedi naivne Amerikance i Evropljane da moraju poduprijeti "mubarake" u regionu ili alternativne vojne diktature.

Jedno je sigurno: većina Izraelaca vjeruje da bi Arapi, prepušteni sami sebi, uspostavili ubitačne "islamske režime", čiji bi glavni cilj bio izbrisati Izrael sa lica zemlje. Obični Izraelci znaju gotovo ništa o islamu i arapskom svijetu. Kao što je jedan (lijevo orijentisani) izraelski general odgovorio, upitan kako vidi arapski svijet: "Preko nišana moje puške". Sve je svedeno na "sigurnost". Ovo ponašanje ide natrag do početka cionističkog pokreta. Njegov pokretač Teodor Herzl napisao je u svojoj historijskoj raspravi da će budućnost izraelske države postaviti civilizacijski zid protiv azijskog (tj. arapskog) barbarizma. Retrospektivno gledano, to je možda bilo prirodno, znajući da je cionistički pokret rođen u Evropi pred kraj imperijalističke ere, a plan je bio stvoriti jevrejsku domovinu u zemlji u kojoj drugi ljudi - Arapi - žive. Tragedija je u tome da se ovaj stav nije promijenio u 120 godina, i da je danas jači nego ikad.

Oni od nas koji predlažu drugačiji kurs ostaju vriskovi u divljini. Ovo je vidljivo ovih dana u ponašanju Izraela prema događajima koji potresaju arapski svijet i dalje. Obični Izraelci imaju dosta spontanih simpatija za Egipćane suprotstavljene njihovim tlačiteljima na trgu Tahrir, ali sve je viđeno izvana, izdaleka, kao da se dešava na Mjesecu. Jedino praktično postavljeno pitanje bilo je: Hoće li ostati na snazi mirovni sporazum između Izraela i Egipta ili trebamo li podići nove armijske jedinice za mogući rat sa Egiptom? Ali mirovni sporazum bi nas trebao manje brinuti. Najvažnije pitanje je: Kako će izgledati novi arapski svijet? Hoće li prelazak u demokratiju ići relatvno glatko i mirno, ili ne? Hoće li s uopšte dogoditi i znači li to da nastaje radikalniji islamistički region? Naravno, nijedan današnji arapski pokret ne želi medvjeđi zagrljaj Izraela. Izrael viđen danas od strane praktično svih Arapa je kolonijalist, anti-arapska država, koja tlači Palestince i nastoji protjerati što više Arapa - iako je, vjerujem, mnogo tihog divljenja prema njegovim tehnološkim i drugim dostignućima.

Ipak, kada cijeli narod ustane, revolucija pomuti sve ukorijenjene obrasce ponašanja, moguće je da će doći i do mijenjanja starih ideja. Ako izraelski političari i intelektualne vođe ustanu i otvoreno proglase svoju solidarnost sa arapskim masama u njihovoj borbi za slobodu, pravdu i ponos, mogli bi posijati sjeme čije će plodove ubirati u dolazećim godinama. Naravno, takva izjava bi morala biti udružena sa velikom promjenom stava prema palestinskom narodu. Zbog toga je mir sa Palestincima sada, i to odmah, od vitalnog značaja za Izrael. Naša budućnost nije sa Evropom ili Amerikom. Naša je budućnost u ovom regionu. I nisu samo naša pravila ono što moramo promijeniti, nego i naš osnovni pogled, naša geografska orijentacija. Mi moramo razumjeti da nismo grudobran negdje izdaleka, nego dio regije koja se sada, nakon dugo vremena, pridružila maršu čovječanstva prema slobodi.

Arapsko buđenje nije pitanje mjeseci ili godina. To lako može biti prolongirana borba sa mnogo uspona i padova, ali duh se neće vratiti u bocu. Prizori dešavanja tokom 18 dana na trgu Tahrir živjet će dugo u srcima cijele nove generacije od Marakeša do Mosula. Ni u mojim najljepšim snovima nisam mogao zamisliti mudriju ideju niti bolji kurs za nas Izraelce nego da se se pridružimo ovom maršu tijelom i duhom, piše Uri Avneri u svom osvrtu.