Sandžak između autonomije i izolacije
Piše: Šefket Krcić
"Sandžak" - Mi se borimo protiv lijevih i desnih fašističkih tendencija, kao i kraljevske poniznosti pred mogućom agresijom nad našom zemljom. To naši studenti Beogradskog univerziteta dobro znaju, ali toga nisu svjesni mnogi naši profesori i građani. Beogradski studenti žele biti uz narod i stati u odbranu svoga grada. Mi se borimo za pravdu i slobodu. Mi ne možemo zatvarati oči i uši pred evropskim vampirom koji se zove Hitler, od kojeg su pobjegli brojni pisci, studenti, filozofi i humanisti, a neki se nalaze i ovdje uz nas. Tražim od vas da budete budni, da ne bude kasno! Zato naš poklič ‚Bolje grob, nego rob!‘ ima historijsko NE, fašizmu i okupaciji. - Rifat Burdžović, govor pred demonstrantima na Terazijama u Beogradu, 27. mart 1941. g.
Ovaj rad ima za cilj da sa integralističkog aspekta, afirmira relevantne vrijednosti euroregije Sandžak. Ono što oduvijek želimo, jeste da svoj pristup baziramo na argumentaciji i činjenicama koje vode dijalogu i uspostavljanju dobre saradnje među svim narodima, kako u centrima moći tako i najudaljenijim krajevima, te razvijanja fenomena komšiluka, što je još jedna neistražena, sociološki rečeno, društvena vrednota sandžačkog društva. Brojne su društvene paradigme koje nas upozoravaju na sve evidentniju krizu. Bošnjački, srpski i crnogorski intelektualci i znanstvenici su se nedavno u Prijepolju sastali da razmotre mogućnosti izlaska iz krize i uspostavljanje dobrih međuljudskih odnosa kakve su tradicionalno njegovali prvaci Sandžaka u toku Drugog svjetskog rata, između ostalih muftija Šećragić i akademik Vukasavljević.
Dok ugledne institucije upozoravaju da će evropske zemlje na finansijskom tržištu izgubiti više od trista miliona eura, zbog teške političke krize, znanstvenici uporno pozivaju svoje sunarodnike da budu strpljivi, da ne nasjedaju na trikove pojedinih vladajućih krugova koji zavađuju narode i političke stranke. Jasno, sve dok zavađene grupe i stranke ne postignu nagodbu o izlasku iz krize vlade, kakva je danas mračna situacija kako u Srbiji tako i u Crnoj Gori, ne samo u pogledu funkcioniranja privrede i indutrije već i prava i sloboda, teško je nazirati dugoročno rješenje.
Znanstvenici, ne po prvi put, javno se oglašavaju uznemirenim pozivom na sređivanje političke krize koja ugrožava privredno-finansijskih položaje zemlje, a oglasili su se i pojedini udruženi poslodavci oko spašavanja firmi od državne rasprodaje. Posebno se naglašavaju propusti oko federalizacije bivše Jugoslavije, gdje je Sandžaku uskraćeno pravo da postane federalna jedinica nakon oslobođenja 1945. godine.
U Sandžaku nikad nije postojao separatistički pokret, već su se rađale vizije izgradnje mostova, a ovo današnje vrijeme, kako jeste u Srbiji i Crnoj Gori, permanentno ispoljava i njeguje tendencije ignorantskog odnos prema Sandžaku, koji su ove dvije zemlje nepravedno podijelile. Uz to, umjesto mostova, beogradske i podgoričke vlasti vještačkom podjelom zemlje kroz Sandžak podižu berlinske zidove, na opće iznenađenje evropskih humanista.
Stanovnici Sandžaka od nedavno u poštanskim sandučićima pronalaze pozive za iseljavanje. O tome svjedoči mučki političko-sudski proces o slučaju zločina u Bukovici u Bijelom Polju. Na taj način se prizivaju mračna vremena, koja su bila permanentno prisutna od 1912. do prošle 2010. godine. Napominjemo, sve do kraja šezdesetih godina, žitelji Sandžaka su bili okrenuti prema Istoku, tj. prema Turskoj, a u posljednje četiri decenije, posebno od 1968. godine, za vrijeme vlade kancelara socijaldemokrate Vilijama Branta, Bošnjaci su iz Sandžaka išli prema Zapadu i spas nalazili u Njemačkoj i drugim zapadno-evropskim zemljama. Na taj način je gotovo svaka porodica makar jednog člana ima na radu u Zapadnoj Europi. To je bila jedina mogućnost da se žitelji Sandžaka, posebno bošnjačke nacionalnosti, izvuku iz nedaća koje su zadesile SFR Jugoslaviju, posebno republike Srbiju i Crnu Goru.
Da podsjetimo, saradnici nezavisne revije "Sandžak" su početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, u svojim kritičnim tekstovima i istraživanjima, upozoravali da finansijski i politikantski lešinari već kruže iznad Sandžaka, a mnogi zapadnoevropski dnevnici, revije i listovi su to potvrđivali. Da podsjetimo, tada je više dolazilo stranih diplomata i istraživača u Sandžak nego danas, deceniju nakon petooktobarske revolucije u Beogradu. Tada se o sandžačkom pitanju raspravljao u brojnim evropskim komisijama i konferencijama, počev od Brisela, Londona, Lisabona, Helsinkija, Pariza, Istanbula, Ankare, pa sve do Njujorka, Vašingtona i Dejtona. Sva pažnja je bila usmjerena da se stabilizira euroregija Sandžak i riješi njen status u skladu sa mjerama i propisima za stabilizaciju, te rješavanja nacionalnog i regionalnog pitanja. U tom pravcu, spomenut ću jedan događaj i dva dokumenta: Referendum za Autonomiju Sandžaka krajem oktobra 1991, Memorandum o specijalnom statusu Sandžaka (Novi Pazar, juli 1993) i Rezolucija Svebošnjačkog sabora o povratku nacionalnog imena Bošnjaka (Sarajevo, septembar 1993).
Zatim, brojne svjetske agencije za ocjenu zbivanja u Sandžaku, tijekom devedesetih godina prošlog stoljaća, visoko su podizale rejting euroregije Sandžak, kako bi se politička kriza, izazvana Miloševićevim diktatorskim režimom, riješila. Međutim, danas, nakon dvoipogodišnje društvene duhovne relaksacije vladavine demokratije za vrijeme pokojnog premijera dr. Zorana Đinđića, situacija je sasvim drukčija. Za vrijeme pokojnog premijera Đinđića počeo je intenzivan razvoj institucija i organizacija u Sandžaku, što je rezultiralo i osnivanjem Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru (2002), koji je danas ključna regionalna obrazovna i znanstvena organizacija. Nakon Đinđićeve tragične smrti 12. marta 2003. g., beogradski i podgorički režimi su prema Sandžaku uveli posebne sankcije uspostavljanjem diktature, kao za vrijeme kraljevine SHS krajem druge decenije prošlog stoljeća, koji se posebno ogleda u izboru sandžačkih kadrova iz Sandžaka za svoje potrebe, radi držanja pod kontrolom i u kolonijalnom odnosu ove provincije.