Režimsko-medijska histerija u Srbiji
Najnoviji talas medijskog linča uslijedio je poslije poziva Islamske zajednice da se prestane sa nametanjem svetosavskih duhovnih proslava muslimanskoj djeci u državnim školama. Kao i do sada, ma šta došlo od ma kojeg dijela Islamske zajednice, u režimskoj propagandnoj hajci je to Muftija, ili gospodin, ili samo Muamer Zukorlić. To sigurno nije neobaviještenost, već jasna namjera stavljanja Muftije lično i službeno na metu svih „spasitelja stabilnosti".
Ulazi u bolnicu čovjek nakon što ga je na ulici nožem ranio kriminalac i prepušta se doktoru da ga spasi. Doktor ga prima i uz razne izgovore ostavlja da iskrvari i umre. Ko je tu veći zločinac; kriminalac što ga je ranio, ili ljekar koji ga je namjerno ostavio da iskrvari? Nema dvojbe da je to ljekar.
Upravo na ovom primjeru se može razumjeti poređenje između aktuelnog i Miloševićevog režima, što je jasan odgovor onima koji tvrde da je ipak sada bolje nego u vrijeme devedesetih. Tada smo znali da je na vlasti balkanski dželat koji mora pasti jer je sav slobodoljubivi domaći i međunarodni svijet stao protiv njega. I on je bio taj kriminalac što je ubijao i ranjavao. Ubijeni mogu tražiti satisfakciju na budućem svijetu, a mi ranjavi obratili smo se tom nadolazećem „demokratskom" ljekaru, što nas je uvjeravao da će u ambijentu slobodne države, jednake prema svim građanima, otvoriti novu stranicu i time nam pomoći da ljute rane masovnih i pojedinačnih zločina vidamo i izvidamo. No, izgleda da nam je zla kob donijela „doktora vampira" koji svoj bijeli mantil i na zidu okačenu Hipokratovu zakletvu vješto koristi da bi zadobio pacijentovo povjerenje i tako ga uvjerio da spusti gard i odustane od bilo kog oblika odbrane. Imidž ljekara pomaže mu da zadobije podršku domaće i strane javnosti tako da se žrtvi oduzima i najmanja šansa spasa.
U tom maniru aktuelni srbijanski režim provodi „operaciju spašavanja" bošnjačkog naroda. Što bi narod rekao: „Okolo kalaj, unutra belaj." No, kada se malo zagrebe kalaj, vidi se da je ispod belaj, koji se po svojoj suštini, a i metodologiji djelovanja ne razlikuje od tradicionalnih belajdžija.
Ovladavanje medijskim prostorom osnovna je pretpostavka zla u svilenim rukavicama. Ovu lekciju režim kao da je učio na rukama samog Gebelsa, kojeg su u nekim nijansama i nadmašili.
Devedesetih su vladali režimski mediji, ali su postojali i opozicioni koji su uz razne strane medijske servise na domaćim jezicima predstavljali respektabilnu snagu i šansu da se može čuti i glas onih kojima se čini nepravda. Danas toga nema. Ne postoje opozicioni mediji, a oni strani su konačno dobili svoje ljubimce na vlasti, pa im ne pada na pamet ni da ih pokritikuju. Jer, tamo gdje interes caruje, tu pravde i dobra nema.
Baš na tim krilima u posljednje vrijeme režim u talasima organizuje medijske hajke na ustanove i predvodnike Islamske zajednice, koje ponekad poprimaju dimenziju opšteg poziva ne linč. I tako će ti nedavno ministar Čiplić, ničim izazvan, izjaviti kako je muftija Muamer Zukorlić faktor nestabilnosti. Tu rečenicu najznačajniji mas-mediji u Srbiji vrte tri dana nastojeći da kod građana izazovu osjećaj da je protiv tog Muftije dozvoljeno učiniti bilo šta da bi se zaustavio u destabilizaciji države. Nakon propagandističke avijacije ponovo se javlja ministar Čiplić sa odlukom o raspisivanju nazovi izbora za Bošnjački nacionalni savjet. I umjesto da svi borci za ljudska prava i slobode u Srbiji i Evropi ustanu protiv još jednog koraka u agoniji daljeg režimskog obespravljivanja Bošnjaka, nekako se zašutje u nedoumici da li reagovati ili zatvoriti oči pred zulumom, a u cilju spašavanja savremenog života i svijeta od tog Muftije.
Doduše, nisu svi zašutjeli. Evropski parlament je u Rezoluciji o Srbiji jasno istakao problem odnosa režima prema Bošnjacima, ali su se u širokom informisanju o ovoj rezoluciji Gebelsovi mehaničari u srbijanskim medijima pobrinuli da se o tome ne izgovori ni jedna riječ. Ni ovo nije prvenac. Ista ekspedicija je nedavno od srbijanske javnosti sakrila činjenicu da je deveti od deset zahtjeva, poznatih kao „deset zapovijedi" Evropske unije prema Srbiji, bio Sandžak i Bošnjaci, tako da je potpredsjednik Vlade za evrointegracije, Božidar Đelić, usplahireno nabrajajući ove zahtjeve, uvijek nekako, kao slučajno, zaboravio ovaj deveti.
Najnoviji talas medijskog linča uslijedio je poslije poziva Islamske zajednice da se prestane sa nametanjem svetosavskih duhovnih proslava muslimanskoj djeci u državnim školama. Kao i do sada, ma šta došlo od ma kojeg dijela Islamske zajednice, u režimskoj propagandnoj hajci je to Muftija, ili gospodin, ili samo Muamer Zukorlić. To sigurno nije neobaviještenost, već jasna namjera stavljanja Muftije lično i službeno na metu svih „spasitelja stabilnosti".
Vrhunac medijske histerije desio se 27. januara u večernjoj emisiji Vijesti na RTS-u, kada je u citatu Muftije namjerno izvrnuta njegova izjava koja glasi: „Kada Sandžak dobije autonomiju, srpska djeca neće morati na bilo koji način učestvovati u obilježavanju Bajrama", a spikerka Vijesti je prenijela: „Kada se odcijepi Sandžak, srpska djeca neće morati slaviti vjerske praznike." Istina, nakon reakcije Islamske zajednice uslijedilo je izvinjenje RTS-a, što je u Sandžaku shvaćeno kao još jedna pobjeda Mešihata na putu istine.
Ma koliko okolnosti izgledale pozitivno za djelovanje „doktora vampira", on i njegovi egzekutori iznenađeni su snagom, izdržljivošću i spretnošću nove bošnjačke duhovne i društvene elite, koja se uspješno nosi sa svim zulumima, kojih nije malo.
A poslije svega, vrijeme je za sklanjanje zavjesa sa mračne vampirske prostorije, pa neka svjetlo sunca presudi zlotvorima, lažnim doktorima.