Bosanski jezik danas je jači nego ikad

Intervju: prof. dr. Ismail Palić, lingvista i jedan od autora Rječnika bosanskoga jezika

Razgovarao: Selman Selhanović

Bosanski jezik danas je jači nego ikad - kaže dr. Palić navodeći

da ono što još nedostaje bosanskom jeziku jeste društvena briga

U posljednje četiri godine u BiH su objavljena tri rječnika bosanskog jezika, dva u cijelosti i jedan u dva toma, od deset predviđenih. O njihovom kvalitetu govorit će stručnjaci, ali i oni sasvim obični ljudi. No, ono što je sasvim izvjesno jesu riječi prof. dr. Ismaila Palića, jednog od koatura upravo objavljenog Rječnika bosanskog jezika, koji za naš list kazuje da će bosanski jezik biti jači i utemeljenijih s više dobrih rječnika. Razgovor s njim započeli smo pitanjem:

Šta nam novi Rječnik bosanskoga jezika donosi?

- Rječnik bosanskoga jezika, na kojem su, uz mene, autorski radili kolega Senahid Halilović i kolegica Amela Šehović, nastao je kao rezultat našeg nastojanja da se naučno i sistematski predoči i opiše leksičko blago bosanskoga jezika. Zamislili smo ga kao jedan od tri temelja (uz Pravopis /1996/ i Gramatiku /2000/) našega jezika i na njemu predano radili proteklih godina. Sretni smo što smo koncem prošle godine dočekali da ga predamo javnosti i da, evo, o njemu govorimo. Rječnik o kojemu je riječ spada u velike jednotomne opisne i normativne rječnike i obaseže skoro 1.600 stranica. Sadrži oko 60.000 jedinica, u koje pored općeupotrebnih riječi ulaze i riječi čije je značenje slabije poznato, zatim termini, riječi iz razgovornog jezika, frekventniji regionalizmi, dijalektizmi, žargonizmi, pa i vulgarizmi, vezani izrazi, frazemi i poslovice. Uz sve te jedinice donose se akcenatski i gramatički podaci, oblici, opis značenja te odgovarajući primjeri upotrebe. Svoj konačni sadržaj Rječnik je dobio nakon temeljitog prikupljanja i obrade građe koja je uključivala dostatne i reprezentativne izvore, tako da se sa sigurnošću može reći da smo dobili prvi cjelovit moderni rječnik bosanskoga jezika, kakav mnogi jezici još uvijek nemaju. Zbog toga je, mislim, ova knjiga u punom smislu te riječi kamen temeljac bosanskoga jezika. 

Svjedoci smo da su se u posljednje četiri godine pojavili  još neki rječnici?

- Tačnije, pojavila se još jedna knjiga na čijim koricama stoji da je to rječnik bosanskoga jezika. To je rječnik Instituta za jezik u Sarajevu, koji je uradila grupa saradnika. Moram kazati da kao lingvista apsolutno nisam zadovoljan tom knjigom. Taj rječnik urađen je nabrzinu, bez jasne koncepcije i orijentacije, od ljudi koji nisu pokazali da vladaju potrebnim lingvističkim i leksikografskim znanjima. On nažalost vrvi od grešaka svih vrsta - i materijalnih i metodoloških. Zbog toga je on jedna velika podvala, da ne kažem sramota za bosanski jezik. Usudio bih se čak reći da je to jedna od najgorih knjiga koja se pojavila u našoj sredini u posljednje vrijeme. 

Od viška glava ne boli 

A šta možete kazati o Rječniku prof. dr. Dževada Jahića, čija su prva dva toma, od deset predviđenih, objavljena skoro u isto vrijeme kad i vaš Rječnik?

- Meni je drago što je nakon toliko godina rada kolega Jahić objavio prva dva toma svoga rječnika. Nažalost, nisam još uvijek stekao cjelovit uvid u to šta je on uradio. U svakom slučaju pred nama je tek petina rječnika, i zato ga je teško ocjenjivati. Ja bih volio da kolega Jahić smogne snage i što prije dovrši i predstavi i ostale planirane tomove, pa da vidimo o čemu se tu radi. Ipak, po onome što sam dosad vidio, postoje očigledne razlike u našem i njegovom pristupu rječniku. To nije teško uočiti. Mi smo se trudili da sačinimo rječnik u skladu s najnovijim leksikografskim spoznajama i dostignućima, sadržajno i metodološki besprijekoran, s jasnom orijentacijom ka standardnom jeziku. Nadam se da smo u tome najvećim dijelom i uspjeli. Da ne bude zabune, ja mislim da javnost ne treba biti zbunjena pojavljivanjem više rječnika. Više rječnika, naravno ako su dobri, može biti samo na korist jednom jeziku, oni mogu ojačati njegovo naučno utemeljenje. A korisnici će sami uvidjeti od kojeg od njih ima najviše koristi i koji treba na koje mjesto staviti. Pogledajte koliko rječnika ima engleski, francuski, njemački, arapski... Zašto bi to njima bila prednost, a bosanskome mahana?! Neka ih, nisu viška, dajte da o njima povedemo jedan utemeljen, dostojanstven i konstruktivan dijalog. 

Ipak, ne možemo a da ne primijetimo da su oba rječnika, i vaš i Jahićev, rađeni u isto vrijeme. Zar se zajedničkim radom ne bi brže došlo do rječnika koji bi bio još i kvalitetniji?

- Vidite, da biste radili s nekim u timu, morate, prije svega, imati slične zamisli, koncepciju, orijentaciju. Ja se, recimo, s kolegom Jahićem u mnogočemu u lingvistici ne slažem, pa i kad je riječ o samom pristupu bosanskom jeziku, tako da je teško očekivati da nas dvojica zajedno radimo na rječniku. Ako bolje pogledate, vidjet ćete da smo i u Gramatici, čiji smo koautori, odvojeno potpisali svoje dijelove. Naravno, u tome nema ničeg neobičnog niti lošeg. Normalno je da različiti ljudi različito razumijevaju stvari. O tome koliko smo bili u pravu ili krivu svjedočit će naš rad, a ocjenjivati drugi. Prava je, međutim, šteta u tome što niko od nas nije imao odgovarajuću društvenu i institucionalnu podršku za svoj rad, a da i ne govorim o tome da je Akademija nauka ili neko sličan trebao stati iza ovakvih kapitalnih projekata. Mislim da smo kao zajednica u tome potpuno zakazali i da se u suštini i nismo odlijepili od vremena u kojem su svi naši projekti, pa i oni od nacionalnog značaja, bili plod entuzijazma nevjerovatno upornih pojedinaca.

Izdavač je vašeg rječnika Filozofski fakultet u Sarajevu?

- Da, izdavač je Filozofski fakultet. Ja sam vrlo sretan i zadovoljan što smo se s kućom za koju je vezan skoro sav naš naučni i stručni rad uspjeli dogovoriti oko toga da upravo ona bude izdavač. Filozofski fakultet u Sarajevu bez sumnje je jedna od vodećih naučno-obrazovnih institucija u državi, i čast je svakom autoru da mu takva institucija bude izdavač.

To znači da imate podršku kolega iz struke?

- Naš rječnik izrazito je pozitivno ocijenilo pet recenzenata iz Bosne i Hercegovine i okruženja, među kojima su, recimo, akademik Asim Peco iz Beograda, prof. dr. Ivo Pranjković iz Zagreba, prof. dr. Josip Baotić iz Sarajeva. Stručni konsultant za leksiku orijentalnog porijekla bio je prof. dr. Ekrem Čaušević. Mi, dakle, ništa nismo prepuštali slučaju. Potrudili smo se da rukopis damo na uvid ljudima od čijih smo primjedbi i komenatra mogli imati samo koristi. U toku izrade Rječnika lično sam imao veliku podršku kolega, a nakon objavljivanja vidim i čujem da su prilično zadovoljni. 

Bosanski jezik ne treba ograničavati 

Možete li, ovdje, istaći neke osnovne osobenosti bosanskog jezika, pogotovo u odnosu na srpski, hrvatski i crnogorski jezik?

- Izdvajanje osobenosti bosanskoga jezika nije moguće bez jasnog određenja samog pojma i termina bosanski jezik. Vidite, u vezi s tim, nažalost, postoje brojne nejasnoće i nesporazumi, čak i među lingvistima. Ja sam jedan od onih koji bosanski jezik vide ponešto drukčije od većine kolega. Za mene je bosanski jezik sve ono što ja kao govornik gramatički i leksički prepoznajem kao svoj vlastiti jezik. Ako ja, npr., slušam ili čitam ono što neko govori ili piše, pa zapažam da se on kao i ja stopostotno koristi istim gramatičkim pravilima u oblikovanju rečenica, istim riječima, da ima, npr., sedam padeža i da ih koristi kao i ja, da mu je riječ kuća ženskog roda, da uz nju mora i pridjev biti u ženskom rodu itd. itd. - šta mi ostaje nego da zaključim da taj i taj govori bosanskim jezikom. Zar je pritom važno kako se taj zove, koje je nacionalnosti, gdje živi, pa čak i to kako on lično naziva svoj jezik? Ne radi se tu o njegovom imenovanju jezika, nego o mome, a ja ga imenujem bosanskim, nemam kako drukčije. Meni ne treba naziv srpski, hrvatski niti crnogorski, to mi je viška, kao što mi je viška vlak kad imam voz, ili kazalište kad imam pozorište. Drugima, jednako tako, neće trebati naziv bosanski, ali ja nemam ništa s tim. Ako Hrvati svoj jezik zovu hrvatskim ili Srbi srpskim, neka, tako i treba, ali zašto bih ga ja tako zvao kad je isti kao i moj - bosanski. Dakle, za mene će to sve biti bosanski, ne sporeći pravo drugima da ga zovu kako god žele. Pa i ako kažu da i ja govorim srpski ili hrvatski, to će s njihove tačke gledišta biti potpuno tačno. Nacionalna pripadnost na našem terenu ne može biti kriterij jezičke diferencijacije, to je jasno. Kad bi mogla, onda biste otprve pogodili ko je ko, npr., u Kiseljaku, a to ne možete, ili ne biste po govoru razlikovali kiseljačkog Hrvata od onoga iz Siska ili Osijeka, a to s lahkoćom možete. Da budem potpuno precizan, bosanskim jezikom izvorno govore Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi te pripadnici drugih naroda i manjina. Oni koji bosanski jezik sužavaju i svode samo na Bošnjake čine veliku štetu tome jeziku.

Ipak, priznat ćete da se ne govori baš isto u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu...?

- Naravno, ali te su razlike periferne, ne utječu bitno na sistem jezika. One se tiču naglaska i izbora riječi. U tom pogledu vi imate i značajne razlike unutar same Bosne i Hercegovine: Krajina se, npr., razlikuje od srednje Bosne, i jedna i druga od Hercegovine itd., pa nećete zbog toga govoriti o različitim jezicima. Važno je da shvatimo da bogatstvo riječi izvire iz kulturno-historijskog naslijeđa jednog naroda. Naš je narod, npr., sačuvao popriličan fond riječi orijentalnog porijekla, Hrvati su, recimo, značajno obogatili jezik kajkavizmima i čakavizmima itd., ali ni mi ni Hrvati štokavci nismo unijeli nikakve inovacije u gramatiku, a jezik - to je prije svega gramatika. Gramatika odlučuje o tome imamo li posla s jednim ili s više jezika. Ako imamo posla samo s jednim, kao u našem slučaju, ima li ikakva smisla da ga nepotrebno imenujemo tročlano: bosanski/hrvatski/srpski, ili, kako to pomodno čine neke moje kolege na Fakultetu, bhs jezik, što je apsolutno neprihvatljivo.

Je li ista stvar kad govorimo o standardnom bosanskom jeziku?

- Ne, i to je onda ono što obično zbunjuje neupućene. Standardni bosanski jezik jeste onaj vid bosanskog jezika koji se svjesno normira kako bi služio za potrebe uže društvene zajednice kojoj mi pripadamo. Tu se, dakle, propisuje šta je od pojavnosti u jeziku za normu prihvatljivo, a šta nije, čemu se daje prednost, šta je poželjno, a šta nije itd. Takva pravila sadržana su u temeljnim normativnim priručnicima: za bosanski su to Pravopis (1996), Gramatika (2000) i ovaj rječnik (2010). Standardni jezik je jezik koji valja učiti, njime se ne progovara, on, da tako kažem, nije prirodni jezik. Kad je riječ o prirodnom jeziku, vi ne možete nikome određivati niti propisivati kako će govoriti; govorit će onako kako je naučio od roditelja, sredine - i to je u redu. Ali kad propisujete normu standardnog jezika, koji više nije stvar pojedinca, nego cijele zajednice, vi onda morate voditi računa o tome da zaštitite izvorne jezičke vrijednosti te zajednice, da sačuvate njezino kulturno-historijsko naslijeđe sadržano i predstavljeno u jeziku. Normalno je onda da se tu javljaju i uviđaju brojne osobenosti o kojima govorite.

Koliko se, po Vašem mišljenju, primjenjuje norma standardnog bosanskog jezika?

- Ja moram kazati da u tom smislu možemo biti uglavnom zadovoljni. Standardni bosanski jezik svojim vlastitim putem ide tek dvadesetak godina. To nije dovoljno dug period za potpuno prihvaćanje i stabilizaciju standardnojezičke norme. Pa ipak, većina normativnih rješenja dobro je prihvaćena i uglavnom se primjenjuje. Neka pravopisna rješenja pokazala su se neopravdanim i lošim, i ona će biti korigirana. Ipak, rastužuje činjenica da i među lingvistima ima zlonamjernika koji se bave kritizerstvom umjesto da daju vlastiti doprinos na korist bosanskome jeziku. Probleme nam, treba i to reći, prave i neki mediji koji selektivno prihvaćaju normu. Oni kažu: u redu je to, prihvatamo bosanski jezik i njegovu normu, ali, molim te, nemoj mi kahvu - čitav sam život govorio kafa, nemoj općinu - protiv nje sam ratovao itd. Dakle, imamo jednu pojavu u našem društvu da se svako proglašava pozvanim da propisuje i određene jezičke norme. To bi isto bilo kao kad biste vi sad rekli: evo, u redu, vozit ću desnom stranom, to mi odgovara, ali nemoj, Boga ti, da stajem na crveno, nemoj da moram poštovati ograničenja brzine... 

Leksika iz domena naše vjere bila je nakaradno opisana 

Spomenuli ste kulturno naslijeđe kao bitno u standardizaciji svakog jezika. Koju ste leksički građu iz te sfere koristili u izradi Rječnika?

- U izvore za naš rječnik ušla su sva značajna djela iz našeg kulturnog naslijeđa. Spomenuo sam već da Rječnik donosi dosta riječi čije je značenje slabije poznato. To su riječi koje moramo imati u rječniku jer su nam potrebne upravo da bismo u potpunosti razumjeli vlastitu kulturnu baštinu. Mnoge od njih više nisu žive, ne upotrebljavaju se, ali mi moramo sačuvati u kolektivnom pamćenju njihova značenja. To je jedna dimenzija odnosa prema kulturnoj baštini. Druga dimenzija jeste leksika iz domena naše vjere i vjerske prakse, koja je bila nakaradno opisana u ranijim rječnicima. Mi smo se potrudili da tu leksiku opišemo na primjeren način i da sadržaje tih riječi i sebi i drugima predstavimo onakvim kakvi oni zaista jesu.

Naravno, koristili ste i književna djela?

-Kako da ne! Uzeli smo našu narodnu književnost, naše pisce iz prošlosti i savremenike i na temelju njihovih djela pravili bazu riječi. Osim toga uzeli smo i druge izvore koji su nam osigurali jezičkostilsku raznovrsnost i reprezentativnost. U Rječniku nismo navodili podatke o izvorima jer bi to nepotrebno opteretilo knjigu, a ne bi bilo ni od kakve posebne koristi. Imali smo mi u prošlosti dovoljno rječnika s podacima o izvorima i primjerima, rječnika čiji smo i mi punopravni baštinici. Danas nam trebaju moderni rječnici koji će što manje opterećivati korisnike.

U Rječnik ste unosili i žargonizme, pa i vulgarizme?

- Naravno, oni su sastavni dio jezika, nažalost čak su mnogo frekventniji od nekih općeupotrebnih riječi. To znači da ne možete bježati od njih. To je naša jezička stvarnost. U Rječniku, naravno, postoje tzv. leksikografske odrednice koje upućuju na status i sferu upotrebe riječi. Tako je svaki vulgarizam označen skraćenicom vulg., žargonizam skraćenicom žarg. i sl.

Rječnik je prvi put predstavljen 27. 12. 2010. godine. Da li ima kakvih reagiranja?

- Ne. To je prekratko vrijeme da bismo imali ozbiljne ocjene. Neozbiljne i paušalne ocjene na neviđeno ne zanimaju me. Knjiga se tek nabavlja, počinje lisati. Ja sam na promociji rekao da je najveća radost za jednog autora da mu se knjiga čita i da se o njoj govori i piše. Ja bih volio da se to desi i s našom knjigom, pa i sa svim knjigama. Iskreno, moram reći, da mi se čini kako se već duže vrijeme suočavamo s krizom javnosti i javnog mišljenja. Objavi se knjiga - i šutnja! To nije dobro. Kao da nam je, po onoj narodnoj, svejedno rekao nam ko Bog te pomogao ili Bog te ubio. U takvoj atmosferi nećemo napredovati. Što se mene tiče, ja ću se čim prije kao lingvista osvrnuti na prva dva toma Rječnika kolege Jahića. Nadam se da će to potaknuti plodnu raspravu.

Nema surevnjivosti?

- Ne daj Bože! Takvo osjećanje i takve namjere meni su potpuno strane. Ponavljam: naš jezik bit će jači i naučno utemeljeniji s više dobrih rječnika, a da bismo dobili dobre rječnike, moramo ih čitati, analizirati, kritizirati. Pa šta će raditi jedan odgovoran lingvista ako neće to?!

Kako, kao lingvista, gledate na jezik u javnoj upotrebi, u medijima?

- Nažalost, gledam na to s tugom. Prije svega ima mnogo nepismenosti, neodmjerenosti, nedostatka jezičke kulture, usiljenosti, jezičke akrobatike i karikature. To je ono što je krajnje zabrinjavajuće.

Mislite li da je u medijima odviše neprimjerenih riječi stranog porijekla, kroatizama i slično?

- Naravno da mislim i na to. Svakodnevno nas jezički siluju nepotrebnim stranim riječima: implementacijama, stejdžovima, hepeninzima, fotošutinzima... U naš jezik čak ulaze, i mi to nažalost dopuštamo i prihvatamo, negramatične konstrukcije, kakve su Brčko Distrikt, Sarajevo film festival itd. Premalo činimo da to zaustavimo. Niko nema ništa protiv posuđenica koje su nam potrebne, ali zašto bismo kao slijepi uzimali sve što nam neko pruži. S druge strane, moramo biti jako oprezni kad se koristimo terminima kroatizam, srbizam i sl. Kroatizmi i srbizmi jesu riječi koje nisu uobičajene u našoj sredini, koje nisu dio naših jezičkih navika, npr.: vlak, kolodvor, žlica, kazalište, nazočiti. Po mome mišljenju mnogo se šta neopravdano proglašava kroatizmima. Razlog je tome prilično jasan: naš je jezik leksički dugo vremena bio izložen jakom procesu posrbljivanja, zbog toga nam i neke naše riječi sad izgledaju kao kroatizmi. Ne mislim pritom, naravno, na pojave agresivne jezičke karikature kad usred lijepog Sarajeva na televiziji slušamo vremensku prognozu i imamo jak osjećaj da je neko govori iz Zagreba. To je nešto sasvim drugo i posljedica je jezičke politike koja se za bosanske Srbe i Hrvate vodi iz Beograda i Zagreba, ne vodeći pritom računa o njihovim jezičkim navikama i specifičnostima. 

Jezik medija mora poštovati jezičke navike sredine 

Kad je riječ o jeziku medija, čini se da je vrlo važno da se odvoji jezik medija i jezik na medijima?

- Da, svakako. Jezik na mediju pitanje je slobode svakog pojedinca, i ne možete tražiti od nekoga ko javno govori u svoje ime da govori onako kako to vi želite ili mislite da treba. On ima pravo da govori onim jezičkim izrazom kojim želi i koji osjeća svojim. Ali jezik medija mora poštovati jezičke navike sredine u kojoj taj medij djeluje, pogotovo ako ga finansiraju poreski obveznici. Prema tome, velika je odgovornost i obaveza ljudi koji vode medije da se pobrinu da jezik tih medija bude u skladu s očekivanjima onih kojima se ti mediji obraćaju. Mislim da se u tom pogledu vrlo malo čini.

Učestvovali ste u izradi Švedsko-bosanskoga rječnika. Kolike su danas potrebe za dvojezičkim rječnicima?

- Potrebe su velike. Najprije, oni trebaju svima koji uče bilo jedan bilo drugi jezik. Osim toga, mi smo prognani i raseljeni svuda po svijetu. Naši ljudi uče jezik sredine u koju su došli i, naravno, imaju potrebu za takvim rječnicima. I ne samo to, mnoga naša djeca u iseljeništvu danas bolje govore tamošnje jezike nego svoj maternji, pa im takvi rječnici trebaju da osvježe i poboljšaju znanje maternjeg jezika.

Kakvo je, inače, zanimanje studenata za bosanski jezik?

- Kad je riječ o Filozofskom fakultetu u Sarajevu, mi svake godine upisujemo planirani broj studenata. Među njima ima zaista dobrih, na koje se može ozbiljno računati. Nažalost, nemamo odgovarajuću društvenu podršku, da ih, npr., uključimo u istraživačke projekte, da stječu iskustvo, ali se ipak trudimo da im pomognemo koliko god možemo.

Predsjednik ste Bosanskog filološkog društva?

- Da. 2003. godine ja i nekoliko mojih kolega s Fakulteta osnovali smo Bosansko filološko društvo kao strukovno udruženje čiji je primarni cilj promoviranje filologije, dakle nauke o jeziku i književnosti, prije svega bosnističke. Prvi naš projekt bio je naučni časopis "Pismo", godišnjak koji, evo, redovno izlazi sedam godina. Ponosni smo što je "Pismo" postalo vrlo ugledan časopis, jedini iz svoje oblasti u našoj sredini koji je indeksiran i uključen u relevantne međunarodne baze podataka. Osim toga bavimo se i izdavačkom djelatnošću i objavljujemo knjige, većinom prilagođene doktorske disertacije kolega s bosanskohercegovačkih univerziteta. Prošle godine započeli smo organiziranje međunarodne naučne konferencije pod nazivom "Sarajevski filološki susreti". Ona je većim svojim dijelom bila posvećena književnom djelu M. Selimovića, S. Kulenovića i D. Sušića i u njenom je radu učestvovalo stotinjak naučnika iz desetak zemalja.

Šta, na kraju, mislite o stanju u kojem se bosanski jezik nalazi danas?

- Bosanski jezik danas je jači nego ikad. Ako pogledate šta smo sve postigli samo u posljednjih dvadesetak godina, ne možete a da ne budete zadovoljni. Najprije, svome smo jeziku vratili ime kojim smo ga kroz povijest nazivali, i ono je prihvaćeno i čvrsto ukorijenjeno. Dalje, objavljene su desetine i desetine knjiga vrlo važnih za njegovo naučno utemeljenje, među njima i sva tri temeljna normativna priručnika. Bosanski se danas izučava na više katedri u Bosni i Hercegovini, ali i u inozemstvu, gdje je prepoznat i prihvaćen kao punopravni član evropske i svjetske porodice jezika. Dakle, lingvisti uglavnom rade svoje. Ono što još nedostaje bosanskome jeziku jeste društvena briga. Prije svega mislim na institucije čija bi odgovornost bila briga o bosanskom jeziku. Time nažalost ne možemo biti zadovoljni. U glavama političara bosanski jezik još je uvijek dnevnopolitička tema, što je apsolutno neprihvatljivo. 

(Preporod, 01. februar 2011. godine)