Promo banner

A+ A A-

Džungla na asfaltu

dzungla-ba-asfaltuPiše: Aziz Kadribegović

U sistemu (ako uopće i ima sistema) vrijednosti kakav je naš, tranzicijski, a koji je nesumnjivo još uvijek (i ko zna koliko će to trajati) pod značajnim utjecajem (posljedicama) onoga što nam se događalo u agresiji, te usljed nekritičke postratne otvorenosti, nakalemili su se produkti onoga najgoreg što Zapad izbacuje (ili ubacuje!)...

U knjizi svjedočanstava "Molila sam ih da me ubiju - Zločin nad ženom Bosne i Hercegovine", koju je svojevremeno objavio Centar za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša BiH, nalaze se brojna potresna kazivanja Bošnjakinja, uglavnom mladih žena pa, nerijetko, i djevojčica, koje su u vihoru agresije na Bosnu i Hercegovinu dopale u četničke ruke i tamo doživjele višekratna pojedinačna i grupna silovanja, prebijanja i svakovrsna fizička i psihička iživljavanja od kojih čovjeku jednostavno staje dah a razum traži prostor i vrijeme da taj govor, teškom mukom i stanovitim naporom, pretvori u sliku ili misao koja gotovo automatski izaziva organske reakcije u vidu povraćanja ili žestoke mučnine u stomaku. Pa iako su ova, a i neka druga kazivanja u nekim drugim knjigama i studijama o toj problematici, redovito škrta, svedena na čistu faktografiju ili (pri)sjećanje osobe koja je bila u krajnje traumatičnim i više nego dramatičnim situacijama, gotovo redovito suočena sa prijetnjom smrti i nožem ispod vrata, iz njih se može jasno vidjeti kakav je i koji bio arsenal zločina koji je srpski agresor pokazivao u iživljavanju nad nedužnim i nemoćnim stvorenjima, ne samo ženama nego i muškarcima. Pa iako je skala perverzija duga i "maštovita", na čelu te piramide zločina bez dvojbe stoji silovanje (i bludničenje nad nemoćnom žrtvom) ne samo kao akt povrede fizičkog već i psihičkog integriteta ličnosti, integriteta u kojem su utkane vjerske, moralne, karakterne, tradicionalne i mnoge druge suštinske vrijednosti koje čine smisao i puninu bića i bivstva. Kada bi se na kakvim terezijama pravde mogao mjeriti krvavi nož zločinca sa njegovim krvavim polnim organom, u mnogim situacijama ovaj prvi bi pretegao - smrt bi bila "zahvalniji" izbor od skrnavljenja ženinog tijela i njene duše - "molila sam ih da me ubiju"!

Pa iako je, po nekim podacima, koji su preliminarnog karaktera, jer je njihovu tačnost naprosto nemoguće utvrditi (mnoge žene su tu "sramotu" krile i od najuže porodice!) srpski agresor je silovao između trideset i pedeset hiljada Bošnjakinja, što je, očito, bila njegova strategija, dirigovana s komandnog vrha. Većina njih, bez obzira na mnoge terapeutske metode i medicinska zbrinjavanja u specifičnim ustanovama, taj žig će nositi cijeli život i njihovo uključivanje u društvo skopčano je s nizom poteškoća i nedoumica pa i tragičnih ishoda.

Pod presijom tih saznanja i tih mučnih doživljavanja naše neposredne prošlosti, čak i u slučajevima samo literarno-knjškog dokumentiranja, osobito teško padaju informacije koje svjedoče našu sumornu današnjicu ili svakodnevnicu, a iz kojih se vidi da neka bošnjačka takoreći još djeca, mladići koji su rođeni s početkom agresije ili nekoliko godina ranije, preuzimaju ono najgore od neprijatelja, koji su silovali njihove majke ili sestre - postaju silovatelji običnih prolaznica, poznatih ili nepoznatih djevojaka, u miru, u pravnoj, što bi se reklo, državi. Nekoliko primjera, koji su se, u relativno kratkom roku, desili u Tuzli, takoreći na ulici, i Živinicama (gdje su sedmorica mladića, sve Bošnjaci, početkom decembra prošle godine, nekoliko dana orgijali nad maloljetnom blago mentalno zaostalom djevojčicom, koju su napili i drogirali) a i u nekim drugim mjestima, govori, zapravo alarmira da je krajnji čas da se ovo društvo zapita šta se dešava sa njegovom omladinom, šta se dešava sa porodicom (pa i školom ili fakultetom) iz koje izlaze takve kreature koje su spremne da na ulici u po bijela dana prinesu nož ili pištolj pod grlo nepoznatoj djevojci i prisile je na najogavniji čin, čin silovanja, čin perverzija i drugih seksualnih iživljavanja. (Kao posljednji sarkazam mogle bi se (re)interpretirati riječi nekadašnjeg jugoslovenskog vlastodršca Josipa Broza: narod koji ima ovakvu omladinu nema bojazni za svoju budućnost!)

Građani i građanke Tuzle, uz podršku nevladinih organizacija, izašli su na ulice grada i mirnim protestom pod nazivom "Strah me je!" izrazili svoju duboku zabrinutost povodom "nemilih događaja silovanja i zlostavljanja djevojaka i žena u Tuzli i Tuzlanskom kantonu. Njima su se, kako javlja naša dopisnica Elmedina Osmić, pridružile i članice Asocijacije žena Medžlisa Islamske zajednice Tuzla, simbolično noseći odjevne predmete i mahrame bijele boje, boje koja u svijetu simbolizira borbu protiv nasilja nad ženama. U svom saopćenju one su izrazile saosjećanje sa žrtvama tih gnusnih nedjela i pozvale pojedince i organizacije da pruže podršku žrtvama silovanja, istovremeno pozivajući zakonodavnu vlast da strožijom zakonskom regulativom preventivno djeluje na moguća nova silovanja i druge vrste nasilja.

No, naše farsično zakonodavstvo po kome su slučajevi silovanja suđeni od pola godine do godinu dana zatvora, samo je jedan od brojnih pokazatelja društvenih anomalija, pa i pervertirane društvene svijesti, jer su kaznene sankcije prije stimulacija za nastavak sličnih krimogenih aktivnosti, nego što su preventiva takvim događajima. (Otimanje mobitela na ulici ili trganje lančića i ogrlica sa vrata ženama su postali toliko uobičajeni da se gotovo i ne registriraju - a o kažnjavanju da i ne govorimo). No i oni kojima se izreknu tako blage sankcije, mogu slobodno staviti "prst u uho", jer mjesta u zatvorima jednostavno nema, kao ni sredstava za nove zatvore, pa se taj smiješni "zatvorski" krug više realizira na verbalnom nego na praktičnom (izvršnom) planu.

Naravno, zakonodavstvo je posljednja karika u lancu društvenih događanja, koja, nesumnjivo, potiču od porodice, a koja je, svi parametri govore o tome, u takvom stanju da joj prijeti potpuno rasulo, pa nije čudo što su njeni "proizvodi" u takvom stanju plasiraju na "tržište". A ono što je najgore, sasvim sigurno, jeste nasilje u porodici i nedostatak bilo kakvog autoriteta roditelja. U sistemu (ako uopće i ima sistema) vrijednosti kakav je naš, tranzicijski, a koji je nesumnjivo još uvijek (i ko zna koliko će to trajati) pod značajnim utjecajem (posljedicama) onoga što nam se događalo u agresiji, te usljed nekritičke postratne otvorenosti, nakalemili su se produkti onoga najgoreg što Zapad izbacuje (ili ubacuje!) u ostatak svijeta kao što su ogromne količine nasilja putem medija (televizija, internet, videoigrice), lansiranje porno-industrije i uopće pornografije i šunda, konzumerizam po svaku cijenu, zatim loše ekonomsko-političko stanje, nezaposlenost i besperspektivnost mladih, alkoholizam, droga, prostitucija i tsl., a sve na uštrb onih primarno ljudskih vrijednosti koje izgrađuju istinsku ličnost čovjeka, Božijeg stvorenja na zemlji, kao što su vjera, moral, poštenje, istina i drugi humanistički sadržaji.

Ono što nas, ipak, posebno čudi i zabrinjava jeste nedostatak imuniteta prema ovim pojavama kod Bošnjaka, muslimana, prvenstveno imuniteta vjere i morala, jer je jasno da su to oduvijek i zauvijek bili odbrambeni mehanizmi koji su čuvali muslimansko biće od svih naplavina ovoga svijeta koje su ga, u svojim naletima (danas bi se reklo: cunamijima!) nastojale otrgnuti od njegove božanske suštine i strovaliti u blato zla i poroka. Ako nam je vjera bila jedan od osnovnih motiva i podstrekača da se odupremo agresorima (šehidska mezarja su najbolje svjedočanstvo), sada se postavlja opravdano pitanje kako je moguće da se njeno djelovanje u mirnodopskim uvjetima ne nastavi sa još većim intenzitetom i još značajnijim utjecajem, te kako se bošnjačko biće (posebno mladi) prepustilo utjecaju tako destruktivnih procesa ili elemenata?

No, s druge strane, ako je porodica načeta ili razorena, ako su vjerskoj zajednici uglavnom sputane ruke (svjedoci smo koliko se samo jalovih naklapanja, jeda i animoziteta proizvelo ili iskalilo nakon nastojanje uvođenja vjeropouke u vrtiće), ako su nam u školama još uvijek prisutni materijalističko-ateistički nazori, a u društvu u kome sve stagnira osim mita i korupcije, koja cvjeta u hiljadu cvjetova, u svim godišnjim dobima, uz sve drugo što je već navedeno (a i ono što nije) kako možemo i očekivati da će se pojave o kojima je riječ smanjiti ili prevladati?

Kako?!

P.S. Iako sam naslov ostavio takav kakav jeste, moram kazati da je ipak neadekvatan: nigdje, naime, u džungli nije zabilježeno međusobno silovanje životinja. To rade samo čovjekolika stvorenja!

(www.preporod.com)