Promo banner

A+ A A-

Obaveza je boriti se protiv zaborava genocida

Agresija_i_GenocidBošnjaci imaju svetu obavezu da se bore protiv zaborava genocida, u protivnom poriču svoju historiju i miniraju svoju budućnost 

Generalna skupština Ujedinjenih nacija je jednoglasno usvojenom Rezolucijom, broj 60/7, od 1. novembra 2005, označila 27. januar Međunarodnim danom sjećanja na žrtve holokausta. Taj dan ujedno podsjeća na najveći nacistički logor smrti u Auschwitzu - Birkenau (Poljska), koga je toga dana 1945. oslobodila Crvena armija. 

Strahote Drugog svjetskog rata podstakle su formiranje Ujedinjenih nacija. Ljudska prava za sve, bez razlike u rasi, spolu, jeziku ili religiji, jedno su od temeljnih načela zabilježenih u njihovoj Povelji. 

Da li je to danas zaista tako?  

Jedan od prvih i danas u višestrukom smislu najvažnijih dokumenata novoformirane međunarodne zajednice, utjelovljene u Ujedinjenim nacijama je Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koja spada u korpus najznačajnijih međunarodnopravnih dokumenata, u tekovine ljudske civilizacije, kao rezultat iskustva međunarodne zajednice iz holokausta i genocida u Drugom svjetskom ratu, čiji je posebno značajni zagovornik bio Jevrej, poljski pravnik Raphael Lemkin, čija je skoro cijela porodica žrtva holokausta. Lemkinova želja je bila, između ostalog, da uvjeri međunarodnu zajednicu u značaj čuvanja sjećanja na holokaust, kako se novi holokaust ne bi ponovio nijednom drugom narodu, obećanjem iskazano  sintagmom "never again". 

Gotovo tri decenije nakon Drugog svjetskog rata, akademska istraživanja o genocidu bila su veoma skromna.  Industrijalizacija ljudske smrti tokom holokausta i drugih genocida u Drugom  svjetskom ratu užasnula je svijet, no čini se da je trebao proteći određeni vremenski period da se naučnici suoče sa uzrocima i načinima tog kolektivnog aktiviranja mračne strane ljudske prirode. Naime, odgađanja suštinske analize genocida mogu se potražiti i u činjenici da genocid nije značio samo masovna stradanja naroda - već i masovnu participaciju egzekutora. Čovječanstvo je bilo šokirano holokaustom i drugim genocidima koje su počinile nacističke snage i njihovi kolaboratori, kao da je ljudska sklonost za masovnim uništenjem sopstvene vrste bila nepoznanica do Drugog  svjetskog rata. 

Da bi zaštitili « status » holokausta, za ono što se događalo u Bosni i  Hercegovini  akademski krugovi koristili su eufemizam  « etničko čišćenje » 

Rezultati suočavanja svjetske savjesti sa holokaustom su razočaravajući.  Lekcija naučnika koji su izučavali genocid i podučavali o ranom prepoznavanju genocida, te razvijanju mehanizama prevencije, bila je toliko loše obrađena da je pomogla ignoriranju genocida u Kambodži, ali i doprinijela tome da u Bosni i Hercegovini i Ruandi genocid nije prepoznat na vrijeme. Posljedica takvih stavova svjetske  akademske zajednice reflektirala se i na stavove međunarodne zajednice  koja je svojom politikom praktično bila kolaborator agresora, i ne samo da nije spriječila genocid, nego je žrtvama uskratila pravo na odbranu. Toj kontraproduktivnosti nauke u prepoznavanju i prevenciji genocida u  određenoj mjeri doprinijeli su i oni koji su promovirali tezu da je  genocid nad Jevrejima za vrijeme Drugog svjetskog rata jednostavno neshvatljiv ljudskom razumu, da ga je dakle teško pojmiti i zapravo nemoguće porediti sa nekim drugim sličnim događajima u povijesti. Da bi zaštitili„status" holokausta, za ono što se događalo u Bosni i  Hercegovini ti akademski krugovi koristili su eufemizam „etničko  čišćenje", a za Ruandu „plemensko nasilje", što u medijskim  izvještajima nije zvučalo kao„najgori zločin" i svjetske političare nije  obavezivalo na vojnu intervenciju. Neki od autora su upravo iz ove „relativističke perspektive"zagovarali da se optužba za „genocid" treba po svaku cijenu izbjegavati kada je u pitanju Bosna I Hercegovina. „Optužba za genocid, za razliku od optužbe za ratne zločine, fiksira krivicu na jednu stranu, te stoga od krivice oslobađa drugu stranu  (žrtvu). Optužbu za genocid gotovo uvijek prate zahtjevi da se navodni  počinioci kazne ne samo za navodna djela genocida, nego i za djela koja  prate genocid. S druge strane, veliki je broj autora koji smatraju da su  intelektualci koji su zagovarali relativistički pristup ratovima u bivšoj  Jugoslaviji zapravo doprinijeli nerazumijevanju genocida. Balans je neophodan kvalitet intelektualnog života, osim u slučaju analiza o bivšoj Jugoslaviji u kojima je balans bio na račun izjednačavanja žrtve sa agresorom, na račun neprepoznavanja ko su počinioci genocida i zločina protiv čovječnosti. 

Holokaust je iza sebe ostavio trajne posljedice. On se često opisuje kao jedinstveni događaj u svjetskoj historiji, te je čak unutar kruga istraživača genocida osjetljiva tema njegovog poređenja s drugim slučajevima genocida. Postoje istraživači, poput Williama Schabasa {Institut za istraživanje genocida Kanada se javno ogradio od tog negatora genocida}, koji tvrde da nema smisla "male" slučajeve genocida - pri tome on sam odlučuje šta je "mali" slučaj genocida, uključujući u to i genocid u Bosni i Hercegovini - porediti sa holokaustom. Iznose se i teze da holokaust ne bi bio moguć, barem ne u tako masovnom opsegu, da nacisti nisu uživali prešutnu ili otvorenu podršku nejevrejskog stanovništva, čak i u okupiranim zemljama, kao što je Poljska ili kolaboracionistički režimi, kao u Hrvatskoj i Srbiji, motiviranu pohlepom i otvorenim ili latentnim antisemitizmom. 

Holokaust je bio i ostao događaj u historiji zapadne civilizacije koji je donio ono što nijedan genocidni događaj prije njega nikada nije - gnusne zločine masovnog uništenja ljudskih života, zahvaljujući jedinstvenosti ideologije i politike ubistava od dobro organizovane države, izvanredno « naprednih ljudi » i civilizacije koja je od najboljih sredstava i tehnologije počinila plansko masovno istrebljenje ljudskih bića. Nacistički zločini imali su kolektivni karakter i jedinstveno kolektivno djelovanje. Istrebljenje Jevreja i Roma, masakriranje civila i ratnih zarobljenika, te progon političkih protivnika, ogromnih razmjera. Antonio Kasseze tvrdi da je riječ o politici "koju su poslušno slijedili najviši nacistički krugovi, a sprovodio cjelokupan vojni i birokratski aparat. Zločini koji su vršeni po uputstvima nacističkih vođa pripadali su ‘kolektivnom zločinačkom sistemu". 

Kanadski institut za istraživanje genocida počeo je sa radom 27. januara 2010, baš  na Dan sjećanja na žrtve Holokausta. Time smo željeli da podsjetimo na univerzalni princip i činjenicu da su Holokaust i genocid nad Bošnjacima zločini koji se ne mogu zaboraviti i koji ne smije nestati iz našeg sjećanja. 

Četiri zaboravljene lekcije iz Holokausta 

Podsjećanje na holokaust ima historijsku važnost za cijelo čovječanstvo. Sjećanje na univerzalne lekcije holokausta ne može biti prepušteno prošlosti i zaboravu. Izdvajamo četiri lekcije koje se moraju zapamtiti: 

  • - važnost sjećanja i shvatanja da genocid nije puka statistička činjenica. Svaka osoba je imala ime i prezime. Svaka osoba je imala identitet. Svaka osoba je bila jedinstven dio života na zemlji, 
  • - zločinci genocida su uspjeli ne samo zbog oružja kojim su posjedovali nego zbog mržnje prema drugom i drugačijem koja ih je obuzimala, 
  • - šutnja i ravnodušnost su veoma opasne, kao što smo vidjeli i u mnogim genocidima nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini i šire, 
  • - potreba za borbom protiv masovnih zločina i društvenim normama koje ne kažnjavaju zločine kroz nacionalna i međunarodna prava je veoma bitna. Borba s kojom nikad više nećemo biti ravnodušni prema rasizmu i mržnji, s kojom nikad više nećemo šutjeti i odobriti zločin genocida.  

Ako Bošnjaci zaborave historiju osuđeni su na to da je ponovo dožive 

Stoga moramo učiti o holokaustu, ali  i genocidu počinjenom nad mnogim narodima, posebno o  genocidu nad Bošnjacima da, pored ostalog, sebe obavežemo da bi osigurali da se takva zvjerstva nikada više ne dogode. Tehnološka dostignuća nisu usklađena jednakim unapređenjem morala. Ova civilizacija veoma je inteligentna, ali je, nažalost, jako mala u moralnoj strukturi. 

Holokaust i zločini genocida nad Bošnjacima su jaki podsjetnici da  "ljudi"  neobičnu sposobnost za zlo. Posebno poražavajuća činjenica je da neki od najgorih primjera nisu počinili nepismeni, barbarski divljaci, već "najučeniji, oni koji su tvrdili da su kršćani". O holokaustu i genocidu nad Bošnjacima moramo učiti da bi bili veći ljudi, saosjećajniji, vrednujući svaku osobu kao stvorenje neograničene vrijednosti, tako vrijedno da znamo da se takva zvjerstva neće više nikada desiti i da će svijet biti humanije mjesto koje je neprijateljski okrenuto prema takvim groznim dešavanjima. 

Rafael Lemkin, otac riječi "genocid", uništenje i istrebljenje Jevreja smatrao je "standardnim modelom" onog što je genocid, najteži i najgnusniji oblik zločina u historiji čovječanstva, izvršen sa namjerom da se u potpunosti ili djelimično uništi jedna nacionalna, etnička, vjerska ili rasna grupa, i prizivao svijest i savjest svjetske zajednice, kako se takav strašan zločin nikada više ne bi ponovio. Uništavanje Jevreja od njemačkih nacista nesumnjivo je bio najsistematičniji pokušaj sprovođenja "totalnog" i "potpunog" genocida u XX stoljeću. 

Iz nacističkog holokausta čovječanstvo još uvijek ima mogućnost izvući historijsku pouku i poruku, te osigurati bolju budućnost za sve nas, mada je genocid u Bosni i Hercegovini, koga je generirao srpski nacizam i na kostima ubijenih žrtava inaugurirao genocidnu tvorevinu pokazao, nažalost, ogromno negativno iskustvo. Ovo je iskustvo još negativnije, ako ga posmatramo iz svjetla poricanja genocida i holokausta - "historičari" poput Davida Irvinga, Richarda Harwooda, Bredleya Smitha i danas pišu knjige, organizuju simpozije i uporno tvrde kako je smrt miliona ljudi ustvari samo farsa i zavjera određene grupice. Nije teško shvatiti kako su destruktivne posljedice ovog razmišljanja danas na poimanju genocida u Bosni i Hercegovini. Baš zato, danas je više nego ikada, kada zločini protiv čovječnosti i međunarodnog prava postoje u svijetu, potrebno formirati i jačati historijsku svijest o o genocidu u Bosni i Hercegovini što zahtijeva da čuvamo sjećanje na žrtve, {o njima treba govoriti plemenito, istinito, sa dignitetom i samo na osnovu društvenih činjenica sadržanih I iskazanih u relevantnoj dokumentaciji), kao i da se procesuiraju svi oni koji su odgovorni za stravične zločine. 

Zločin genocida zaslužuje posebnu osudu i zgražavanje. Njegovi planeri, naredbodavci i izvršioci identifikuju i određuju čitave grupe ljudi za istrebljenje. "Oni koji smišljaju i realizuju genocid teže da liše čovječanstvo raznolikog bogatstva koje mu daju nacionalnost, rase, etničke grupe i vjere, to je zločin protiv cijelog čovječanstva, a ne samo grupe koja je na meti uništenja" (MKTJ, 2004). 

Stoga je sveti zadatak bošnjačkih intelektualaca i odgovornost istraživača da naučno istražuju genocid i druge oblike zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, na čemu se temelji istina i maksimalno sužava prostor za sve (i bilo kakve) aktuelne i potencijalne falsifikate, manipulacije i laži.

Emir Ramić, Institut za istraživanje genocida Kanada