Ko smo mi? Bošnjaci i(li) muslimani?!

Piše: Nedžad Novalić

Ova knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je onima koji se budu Allaha bojali. Kur'an 2:2

Šta nam to kazuje ta Knjiga? Ljudi su jednu zajednicu (ummet) sačinjavali, a onda su se jedan drugom suprostavili. A da nije riječi ranije izrečene od Gospodara tvoga, ovima bi već bilo presuđeno o onome oko čega se razilaze. (Kur'an 10:19). I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu (ummeten vesaten) da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude svjedok protiv vas. (Kur'an 2:143). Kroz povijest ljudi su se razlikovali međusobno u vezi načina života (jezik, kultura, običaji etc.) te su izabrani poslanici bili iz naroda kome su poslani. Međutim, sljedbenici Muhammeda a.s. su činili (a i danas bi trebalo da čine) jedan ummet srednju ili uravnoteženu zajednicu (ummeten vesaten) i najbolju zajednicu (hajre ummetin). Njena uloga u ljudskom društvu je da savjetuje druge kako bi radili dobro a odvraćali od zla (3:110). Njeni članovi su predodređeni da ovo rade na osnovama bratstva (3:103) i jednakosti (49:13). Takav ummet uobličen je u idealnoj formi za života Poslanika a.s. a smatra se da se održao i za vrijeme prve četvorice pravednih halifa (hulefa-i-rašidin). No danas se više i ne postavlja pitanje da li su muslimani uravnotežena zajednica i najbolja zajednica; mnogi će reči da više nije pitanje ni jesmo li mi uopće više ikakva zajednica nego smo došli do te tačke kada se nad sobom moramo zapitati jesmo li mi uopće muslimani?

Ummet vs. nacija

Tek ako je odgovor na takvo pitanje afirmativan ima smisla nastaviti dalje. Koncept ummeta koji bi se najlakše mogao objasniti kao sveopća zajednica muslimana jeste jedini princip koji poznaje Kur'an i identitet ummeta jeste primarni identitet koji mora biti nadređen svakom drugom identitetu. Naravno da svaki čovjek u isto vrijeme može da ima više identiteta (nacionalni, jezički, rasni, geografski) koji se mogu uklopiti prema principu ummeta ukoliko se bilo koji od tih identita ne nameće kao primarni i ne traži od čovjeka apsolutnu privrženost (tzv. focus of super loyalty). Koncept prema kome je religijski identitet primaran i nedodirljiv bio je prisutan u cijeloj Evropi sve do Francuske revolucije 1789. No, već od 16. stoljeća počinju se javljati začeci nacionalne svijesti čemu će posebno pogodovati sve brže širenje pismenosti te štampane riječi. Kako je Francuskom revolucijom u Zapadnoj Evropi religija skinuta sa životne pozornice došlo je do fenomena da čovjek svoju apsolutnu privrženost i svoj identitet traži kroz naciju. Tako fenomen nacije na historijsku pozornicu stupa tek u 18. st. a znatnije će se utemeljiti u 19. st. kroz djelovanje predstavnika romantizma i stvaranjem prvih nacionalnih država (prije svega Njemačke 1871.) a svoju krajnju formu nacionalizam će u Evropi dostići u Drugom svjetskom ratu. Tako nacionalizam u Evropi (a i u Americi za koju Borhes kaže da je samo Evropa u izgnanstvu) se javlja kao svojevrsni nus produkt sekularizacije društva. Situacija sa islamskim svijetom je nešto drugačija. Muslimani će nacionalizam upoznati u trenucima svog apsolutnog nazadovanja i inferiornog položaja u odnosu prema Zapadu. Prva od islamskih zemalja koja se suočila sa ovim fenomenom bilo je Osmansko carstvo (često pogrešno nazivano Tursko) što je sasvim bitno za nastavak priče a sa nacionalizmom će se susresti i ostaci islamskog svijeta u trenutku kada su već postali kolonije neke od evropskih nacionalnih država. Inferiorni u odnosu na moćniji Zapad muslimani će svoj spas vidjeti u naciji i sekularizaciji dva društvena fenomena koji su dominirali Zapadnom Evropom a koja je opet dominirala cijelim svijetom. No, veliki broj muslimana se nije odricao islama (a što je koncept nacionalizma po svojoj suštini tražio) te će time doći do sukoba identiteta kod znatnog broja muslimana.

Sada ćemo svoju pažnju sa cijelog ummeta usmjeriti samo na Osmansko carstvo i Bosnu i Hercegovinu. Nakon Berlinskog kongresa (1878.) dolazi de facto do odvajanja Bosne od Osmanskog carstva a nakon aneksije Bosne i Hercegovine od strane A-U monarhije 1908. takvo stanje postalo je i de jure. U Balkanskim ratovima 1912­/13 Bosna i Hercegovina je bila i teritorijalno odvojena od Osmanskog carstva a time je prekinuta i bilo kakva veza muslimana BiH sa ostatkom ummeta. I za Osmansko carstvo i za Bosnu od presudne je važnosti kraj Prvog svjetskog rata. Osmansko carstvo će ubrzo prestati da postoji, već 1923. proglašena je Republika Turska a 1924. ukinut je hilafet. Bosna i Hercegovina prvo je ušla u sastav Države Slovenaca, Hrvata i Srba a njenim ujedinjenjem sa Kraljevinom Srbijom stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca koja će se od 1929. zavođenjem kraljeve diktature nazvati Kraljevina Jugoslavija. Još od dolaska BiH pod vlast Austrougarske prisutna je među Bošnjacima zbunjenost ili ono što smo već ranije nazvali sukobom identiteta. Vjerski identitet je bio dominantan a po pitanju nacionalnog opredjeljenja jasno je isticano šta to Bošnjaci nisu, tako se i u programskim načelima JMO (Jugoslovenska muslimanska organizacija) decidno nabraja šta sve Bošnjaci nisu ali zaključak šta konačno jesu izostaje. Tek će 1960-tih a zvanično Ustavom iz 1974. Bošnjaci biti priznati kao nacionalna kategorija pod nazivom Muslimani. Svoje povijesno ime Bošnjaci će konačno dobiti 1993. Često je cijeli ovaj proces tumačen dominantno kao zavjera drugih protiv Bošnjaka mada je ispravnije govoriti o nacionalnom sazrijevanju jednog naroda. Ako je hisoria est magistra vitae (a ista nas historija uči da ona nije ničija učiteljica ili ako i jeste onda je imala sasvim loše učenike) onda Bošnjaci ne bi trebali ponoviti grešku koju je učinila većina nacija: zapasti u radikalni nacionalizam. Primjer tog radikalnog nacionalizma u islamskom svijetu najbolje ilustruje Republika Turska. Nakon 1923. a pod vodstvom Ataturka u Turskoj je sproveden niz reformi koji je trebao modernizirati tursko društvo. Tom prilikom za model oponašanja uzeta je Zapadna Evropa te principi sekularizma i nacionalizma. O sekularizmu nećemo govoriti ovom prilikom. Nacionalizam je sprovođen od vrha ka dnu, odnosno od prvog čovjeka (čak se i u nazivu Ataturk odražava srž nacionalizma) ka narodu. Odanost turskoj naciji postavljen je kao najuzvišeniji cilj. Ukinuto je arapsko pismo i zamijenjeno latinicom da bi se napravio diskontinuitet sa prošlošću, pisane su nove knjige historije u kojima se isticala dominacija turske etničke zajednice, Turska se u potpunosti okrenula Zapadu zapostavljajući bilo kakve veze sa islamskim svijetom. U takvom sistemu žrtve su postajali svi oni koji nisu bili etnički Turci a živjeli su okvirima Republike Turske (pa i Bošnjaci muhadžiri). One stvari koje se nisu mogle ukinuti bilo je potrebno turcizirati (upotrebljava se i termin turanizacija) te je u tom pogledu uvedena evropska nošnja, naređeno je učenje ezana ne na arapskom nego na turskom jeziku, obavljanje namaza na turskom itd. Međutim takva nastojanja nikada nisu uhvatila korjen među narodom izuzev uskog sloja državnih funkcionera. Na prvim slobodnim parlamentarnim izborima Narodna stranka (kemalisti) izgubili su vlast a od tada kemalističke principe pred udarom naroda silom je štitila vojska. Taj zaokret od nacionalizma bio je postepen a današnje stanje u Turskoj možemo posmatrati kao kulminaciju toga procesa i početak vraćanja principu ummeta.

Slučaj za razmatranje...

Čemu ovako iscrpan uvod koji je trebao biti i još opširniji? Povod je interview sa dr. Zulićem (ime mu se i ne spominje kroz cijeli tekst) objavljen na portalu www.cikagoraja.net. U pomenutom intervju se iznosi optužba da negdje neko pokušava da izvrši balkanizaciju Bošnjaka te nakon balkanizacije i njihovu turcizaciju. Naravno da znamo i ko je tim povodom na optuženičkoj klupi i gdje je mjesto zločina ali zbog namjere da se bavimo događajima a ne ljudima imena ćemo namjereno izostaviti. Pomenuti dr. Zulić dobro primjećuje da je termin Balkan dosta nezgrapan i neprecizan. To najbolje potvrđuje i historijat nastanka tog termina. Krajem 18. st. cijeli taj teritorij nema neko posebno ime. Tek će 1808. njemački geograf Cojne upotrijebiti pojam Balkan pogrešno vjerujući da ta oblast predstavlja jedinstveni planinski sistem kojim dominira istoimena planina u njegovom centru. Ni tada nije bilo jasno šta određuje balkanske granice, poseban tip kulture, etnička srodnost ili pak granice savremenih država. Nastao iz zablude taj pojam odbačen je još na početku 20. st. i zamijenjen nazivom Jugoistočna Evropa. U ovom potonjem nazivu dominantna je geografka odrednica a nikakva kulturna, vjerska ili etnička kako bi se jednim pojmom obuhvatila sva šarolikost ovih prostora. Pojam balkanizacija označavajući usitnjavanje reafirmisao se 90-tih godina prilikom raspada Jugoslavije iako je pojam Balkan već cijelo stoljeće bio van upotrebe. Na sam pojam u takvom značenju mogla bi se staviti primjedba isto kao kad bi neko toliko poslije Kolumba uvažio njegovu zabludu da je otkrio Indiju te govorio o indijaniziranju a ne amerikaniziranju Bošnjaka koji su odselili u USA. No, ako i uvažimo termin balkanizacija u smislu rasparčavanja nečega, postavlja se pitanje kako se ujedinjavanje 40-tak porodica u jedan džemat ili rad na suradnji više naroda može smtrati balkanizacijom? A ustvdili smo da ne postoji drugo značenje pojma balkanizaciji nego li rasparčavanje?!

Još je siptomatičnije pismo u kome se obavještava članstvo ICC (Islamski kulturni centar) da je ta institucija donijela odluku o prestanku radnog odnosa imamu zbog njegovog udjela u balkanizaciji (sic!) Bošnjaka, pretpostavljam iako nikakvi razlozi nisu navedeni. Tako jedna institucija koja u svome nazivu uopšte nema odrednicu bošnjački strahuje za Bošnjake i boji se da će se Bošnjaci asimilirati u Balkance (sic!) ili, ne d'o Bog anam one Turke. Uz to se u zaključku pisma kaže da je važno zapamtiti to da mi as Muslims, our foremost duty is to worship only Allah (SWT) and to work for the sake of Allah (SWT) and not for the sake of any individual no matter who he is. Tako je direktno opovrgnut Kur'anski princip ummeta koji je nedvojben. Iako su stari Latini znali reći nomen est omen (ime je znak) to ne znači da je ICC manje bošnjački ako nema u svome imenu tu nacionalnu odrednicu, šta više samim tim što je islamski on je i bošnjački. Ako je negdje neko pokušao formirati balkanski klub za muslimane time je samo proširena ciljana populacija muslimana koja je ipak uža od ummeta. Šta bi tek bilo da je neko od Bošnjaka pokušao formirati ummetski ili svemuslimanski klub u koji bi bili dobrodošli i braća muslimani iz Kine, Indonezije, Portorika, Somalije? Ili nam muslimani izvan BiH više i nisu braća? Ili to mi više nismo muslimani pa poričemo Kur'anski princip bratstva? Odgovor je tu negdje.

U jednom je upravu dr. Zulić. Nacionalni identitet (pri čemu je u hijerarhiji identiteta vjerski primaran) čuva se kod kuće, među svojom porodicom. Svjedočio sam da su Bošnjaci SAD-a već na toj prvoj stepenici zakazali. Njihova djeca slabo, skoro nikako ne govore bosanski jezik a jezik je osnova svakog nacionalnog identiteta. Mnogi će se opravdati zauzetošću poslom i time da djeca provode najviše vremena u školi ali će ideju da njihova djeca pohađaju škole gdje bi čak kao izborni predmet imali bosanski jezik spremno odbiti.

Zbog nepostojanja  bošnjačkih/ bosanskohercegovačkih/ balkanskomuslimanskih/ ummetskoislamskih centara ta djeca sve manje znaju bosanski jezik i sve se više uklapaju i asimiliraju u američki melting pot.

Pitanja i dileme...

Ako smo u dilemi koji identitet da izaberemo kao dominantan pokušajmo saznati čime će to biti zadovoljan naš Gospodar koji da je htio ...On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje. Svako jutro bi se nad sobom trebali zapitati da li smo, prije svega, muslimani? Ili nam je identitet kluba za koji navijamo dominantan pa se krvimo po sarajevskim džadama i tramvajima u ime i za taj identitet i boju dresa? Da li nam je draži neki dr. Zulić, kojeg nikada nismo upoznali i vjerovatno nikad nećemo, od nekog našeg kolege N.N. nemuslimana sa kojim se srećemo svaki dan? Ili da li je dr. Zuliću draži musliman iz Alžira kojeg sreće svakog petka na džuma namazu od nekog Bošnjaka ateiste koji ne pada na sedždu Gospodaru i najrađe bi i džamiju i sve islamsko izbrisao iz svog okruženja? Neko će reći da se ne smijemo odreći onoga zbog čega su nas snajperima i inim puškama tukli četiri godine. Ali šta ćemo sa Bošnjakom prije neki dan osuđenim za ratni zločin nad Bošnjacima? Ili su nas pak ubijali i progonili jer smo muslimani? A mi se između sebe zavađali, krvili i ubijali jer nam je bio bliži neki drugi identitet, lokalni, klupski, provincijski? Pitanja se nižu jedna za drugim a na svakom od nas je da ponovo iščitavajući Knjigu i proučavajući Sunnet (u praksu pretvorenu Knjigu) potražimo odgovore!

(www.mesihat.com)