Kakvo će biti naše sutra zavisi uglavnom od nas

Razgovor vodio: Bedrudin GUŠIĆ

Spoznao sam da je promjena determinanta ljudskog života. Sasvim je izvjesno da će čovjek u protoku vremena sazrijevati u promišljanju i percepciji svijeta, ili će u dvije različite vremenske odrednice imati dva dijametralno različita odgovora na isto pitanje, jer, kako je rekao Thomas Hobbes, treba imati u vidu da imati konstantnost identičnih misli i osjećaja znači nemati ni misli, ni osjećaja. A narod bi kazao da samo volovi uvijek jednako riču! Ovu sam etnopedagošku mudrost, u formi savjeta, rekao dokazanom islamofobu Željku Ivankoviću, koji je jedno vrijeme, u prethodne dvije godine, neumoljivo bljuvao vatru islamofobije, poglavito u banjalučkim „Nezavisnim novinama"...Isto tako, ne zaboravimo, da nam je do sada mnogo puta u povijesti uzvišeni Bog „progledavao kroz prste". A to, zapravo, znači da nam je Bog u svekolikim nesrećama davao skoro uvijek šansu da se borimo...

Bošnjaci nisu ni Arapi, ni Turci, ni Perzijanci, nisu nastali ni od ovih ni od onih, nisu „repa bez korijena", oni su itekako duboko ukorijenjeni (i) u svetopovijesnoj vertikali i vezani su za jak svetopovijesni korijen - za Ibrahima, a.s., Abrahama/Avrama. Bošnjaci su, dakle, po Kur'anu, „millet svoga oca Ibrahima", a.s.... Bošnjak se mora kopati samo u svoj mezaristan, u svome selu, mahali ili gradu u svojoj jedinoj domovini Bosni i Hercegovini. I sasvim je nebitno koliko bi dana trajao transport - dženaza i ukop umrlih Bošnjaka, bez obzira gdje bili i živjeli, treba da bude u domovini, na bošnjačkoj zemlji. Na našoj zemlji koju hoće svim silama i na sve moguće načine, kroz namete i druge otimačine, da otmu od našeg naroda...

Tačno prije godinu dana pojavila se Vaša knjiga "Bošnjaci na pola puta". Sam naslov implicira mnoga pitanja. Jedno od mogućih je: da li su Bošnjaci stali na pola puta ili se radi o, kako bi se u sportskom žargonu reklo, mjerenju prolaznog vremena?

VELIĆ: Mi smo doista, u egzistencijalnom smislu, stali na pola puta! Ova konstrukcija „na pola puta" je, zapravo, ambivalentan pojam. Može značiti da smo (stali) na pola puta (ako se uopće može stati u tom procesu, osobito ako se radi o objektu povijesne realizacije) od totalnog nestajanja ili da smo na pola puta od čvrstog postojanja i afirmiranja, u gradaciji pojmova: od vjerske zajednice/skupine, preko bošnjačke etnije/etnosa - etnonacije, do, na kraju, nacije u državnom smislu Bosne i Hercegovine. Što se tiče prvog značenja i opasnosti, nažalost, mnogi je nisu svjesni, kao takve. Osobito mislim na političare, na one protagoniste naše tragične zbilje na koje prvenstveno pada odgovornost za narod, za državu, za domovinu. Oni bi trebali biti najsvjesniji i po tom pitanju najžustriji, pa tek onda drugi faktori (odgovornosti), koji isto tako ne pokazuju visok stupanj brige i zabrinutosti. Nažalost, naša politika (kao da) nije dorasla ozbiljnosti situacije u kojoj se država nalazi. Erozija je u tom važnom segmentu jako vidljiva. Ali, postoji jedna sreća u toj nesreći. Naš narod koji živi u domovini je na sreću svjestan opasnosti koja nam igra za vratom, ali, isto tako, hvala Bogu, naši ljudi Bošnjaci diljem svijeta rasuti još uvijek nesmanjenim intenzitetom pulsiraju za svoju jedinu i matičnu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Takvih ljudi, bez obzira na dob i spol i bez obzira kad su imigrirali, ima jako mnogo i u Americi. Skoro sam (pred novu godinu) objavio tekst pod naslovom „Biti svjestan svoje vjere i svoje domovine" u norveškom „Glasniku" kojeg izdaju naši ljudi u Norveškoj. I na kraju teksta sam napisao: Vjera, zemlja i domovina - to su riječi/svetinje koje će pred spavanje Bošnjak kao molitvu izgovoriti, bez obzira gdje bio i živio. Naravno, to će isto uraditi i kad se probudi.

Gušić: Pokušaju pisanja knjige (jer, kao što obojica znamo, čovjek može samo pokušati napisati knjigu) prethodile su godine Vašeg intelektualnog i novinarskog rada. Do kakvih ste spoznaja u tom razdoblju došli i jesu li te spoznaje, na neki način, bile i inspiracija za knjigu?

VELIĆ: Knjiga „Bošnjaci na pola puta" je nastajala u procesu od sedam godina, to što se tiče aktivnog pisanja, ali, sve je to, u intelektualnom smislu i pogledu, sazrijevalo mnogo duže. Od školovanja u Gazi Husrev-begovoj medresi i studiranja na Fakultetu islamskih nauka, pa postdiplomski studij na istom fakultetu, zatim putovanja diljem svijeta (mada u Americi još nisam bio, sic!), seminari, tribine, imamski posao u trajanju od 16 godina, druženje s ljudima, a toliko se toga poučnog i pametnog može naučiti od ljudi, od tog narodnog genija čovjek može učiti, ibret uzimati, čuditi (mu) se i čuditi, crpiti i mnogo crpiti.

A na promociji svoje knjige u Bošnjačkom institutu citirao sam tu sjajnu opasku argentinskog pisca i mislioca, bibliotekara svijeta Borhesa, koji je na koncu svog života rekao da je iza njega u životu, iza tolikog čitanja, pisanja i pregnuća ostalo svega nekoliko tekstova i nekoliko pjesama. Jer, puno je za čovjeka da kaže da je „napisao i objavio knjigu"! Slažem se sa Borhesom, jer Bog objavljuje Knjige, a svekoliko ljudsko pisanje jesu knjige u pokušaju.

U toku svog pisanja spoznao sam da se čovjek stalno mijenja, u mišljenju, promišljanju, stavu i osjećaju. Spoznao sam da je promjena determinanta ljudskog života. Sasvim je izvjesno da će čovjek u protoku vremena sazrijevati u promišljanju i percepciji svijeta, ili će u dvije različite vremenske odrednice imati dva dijametralno različita odgovora na isto pitanje, jer, kako je rekao Thomas Hobbes, treba imati u vidu da imati konstantnost identičnih misli i osjećaja znači nemati ni misli, ni osjećaja. A narod bi kazao da samo volovi uvijek jednako riču! Ovu sam etnopedagošku mudrost, u formi savjeta, rekao dokazanom islamofobu Željku Ivankoviću, koji je jedno vrijeme, u prethodne dvije godine, neumoljivo bljuvao vatru islamofobije, poglavito u banjalučkim „Nezavisnim novinama".

VELIĆ: To „kakvo će biti naše sutra" zavisi uglavnom od nas! Isto tako, ne zaboravimo, da nam je do sada mnogo puta u povijesti uzvišeni Bog „progledavao kroz prste". A to, zapravo, znači da nam je Bog u svekolikim nesrećama davao skoro uvijek šansu da se borimo. I kad god smo imali šansu da se borimo za svoju stvar, za svoju slobodu i egzistenciju - uspijevali smo. I to je dobra strana našeg naroda, znali smo iskoristiti šansu. I danas još uvijek imamo šansu! Pogledajte Palestince, njihova šansa je mnogo manja, ali jedno je bitno: ni oni nisu sami, pa zbog te istine još uvijek imaju šansu! Zlatna šansa, to nam je svima dovoljno.

VELIĆ: Da, ja propagiram tu tezu i ponavljaću je kao kakvu „mantru" sve dok je naš narod ne bude svjestan u potpunosti, barem onaj dio naroda nad kojim imam mogućnosti influencije. Dakle, bošnjačko biće, u svom minimumu egzistencije, može se svesti i raščlaniti na dva nužno ispunjavajuća uvjeta. Ta dva uvjeta (p)ostaju garantom bošnjačkog postojanja; prvi je esencijalni uvjet, koji traži svoje stalno ispunjenje - vjera islam koju je uzvišeni Bog iz svoje svekolike milosti podario ovom narodu i koju ovaj narod već više od pet stoljeća živi (ne doživljava, već autentično živi) kao svoju spremnu, društvenu i privatnu realnost. I drugi je egzistencijalni uvjet, koji, također, traži svoje konstantno i konzistentno ispunjenje - država (sa svim svojim institucijama) u kojoj žive Bošnjaci. Na ova dva nužno ispunjavajuća uvjeta počiva cjelokupni mentalni i svaki drugi horizont jednog Bošnjaka.

Islam je kvintesencija bošnjačkog identiteta, to je bit opstanka. S islamom su Bošnjaci sve, bez islama su ništa! S islamom Bošnjaci znaju ko su, šta su i kuda idu, s islamom se u ogledalu još uvijek originalno i autentično prepoznaju (sebe i svoje pretke), a bez islama su nešto drugo, utopljeni u drugu formu, identitet i postaju nešta sasvim drugo (primjer Emira Kusturice, on se odrekao svoje esencije, može biti svjetsku stručnjak i veliki film maker, ali on je u svojoj suštini i esencije izgubljena jedinka, ni tamo ni 'vamo).

Bošnjaci nisu ni Arapi, ni Turci, ni Perzijanci, nisu nastali ni od ovih ni od onih, nisu „repa bez korijena", oni su itekako duboko ukorijenjeni (i) u svetopovijesnoj vertikali i vezani su za jak svetopovijesni korijen - za Ibrahima, a.s., Abrahama/Avrama. Bošnjaci su, dakle, po Kur'anu, „millet svoga oca Ibrahima", a.s.. I Bošnjake je uzvišeni Bog nazvao muslimanima u Svojoj mudroj Knjizi - i to niko ne može promijeniti i negirati. I kako kaže Sveta Knjiga, Poslanik će biti svjedok protiv Bošnjaka, ako zastrane i krivim putem krenu, a i oni će, dakako, biti svjedoci (šehidi) protiv drugih ljudi koji zglajzaju i zastrane. (A bivali smo mnogo puta šehidi, svjedoci, bivaćemo to i u buduće!)

Koji je drugi uvjet bošnjačkog postojanja? Drugi je uvjet egzistencijalni, a to je država i sve ono što ova riječ implicira kao takva. Sa zemljom i državom, u svojim rukama, Bošnjaci su svjesni prostorne određenosti, znaju gdje pripadaju i u prostoru se ne gube. Jamačno, i s državom su Bošnjaci sve, a bez nje i njenih institucija su ništa, gotovo nepostojeći, jer bez države dovode se u stanje vječitih svjetskih putnika/muhadžira i neminovno se svode na razinu Kurdistana i Cigana, vječito lutajućih po bjelosvjetskim bespućima i pustim poljanama. Ukratko: Bošnjacima je država Bosna i Hercegovina (dakle, ne bilo koja, već njihova, jedna i jedina, matična domovina) - svetinja! I kada se državna himna intonira, Bošnjaci trebaju mirno stajati gotovo kao u saffu u namazu!

Bošnjaci, kada je u pitanju država - egzistencijalni uvjet, moraju ići do kraja: il' sve il' ništa. Treće varijante - polovičnih rješenja nema!

Na koncu, zaključimo: Islama će, neovisno do nas, uvijek biti sa svim svojim svetinjama i vrijednostima, Bog za to daje svoje garancije, samo vrlo lahko može Bošnjaka da ne bude. Tu prvenstveno treba biti usmjeren fokus naše brige, na narod, na državu, zemlju i domovinu Bosnu i Hercegovinu. Dakako, nas i bez islama nema i neće biti!

Malo je duži odgovor, ali je bitno to ljudima razjasniti!

VELIĆ: Postoji jedna grupa mladih imama u BiH, osobito u Sarajevu, koja ima tendenciju proširenja na generaciju/e, koja promovira obrazac i paradigmu novog imama. Imami koji će se recipročno razvijati sa svijetom u kojem žive, sa svijetom koji evoluira u progresivne i različite obrazce života, ali koji će, ipak, morati biti za korak ispred. A taj (mali) korak ispred, u svakom pozitivističkom, legalnom i legitimnom smislu će značiti kontrolu koja treba biti (i) u rukama imama. U tom smislu, laskaju mi takve ocjene. Jer, moj je moto: Imati sveobuhvatnu viziju (svijeta) i rukovoditi se principom selekcije.

VELIĆ: Ima! Ona samu sebe locira, svoje bunkere i štabove otkriva i to nije teško uočiti! Ona se manifestira uglavnom preko medija, elektronskih i printanih, i tu je najvidljivija. Ali, postoji i ona latentna, ništa manje opasna, koja se provlači i u drugim segmentima organizacije života i društveno-političke stvarnosti u BiH.

VELIĆ: Prvo, treba razgraničiti kritiku od tendencioznih, islamofobičnih akcija usmjerenih protiv ljudi i institucija IZ. Što se tiče zdrave kritike koja bi urodila plodom - nje kao da nema, ili je ima u smislu samokritike, kada uposlenici IZ-e, članovi IZ-e i ljudi koji zdravo i realno rezonuju našu stvarnost upućuju na greške ili nepravilnosti u djelovanju IZ-e i radu njenih uposlenika. Ali, s druge strane, ima jako mnogo, plaćenih i onih odveć dragovoljnih tendencija, koje tuknu na islamofobiju, kada se kroz eventualnu grešku pojedinca želi proskribirati, osramotiti i srušiti čitava struktura IZ-e i njenih institucija. Pa skontali su fol, žargonski kazano, jer ne mogu udarati na vrijednosti i principe Islamske zajednice, kao vjerske organizacije, mada ima i takvih egzemplara, i krenuli su odlučno udarati po ljudima koji obnašaju značajne funkcije u IZ-i. Oni kažu: Dobro, vjera je „u redu" (naravno, i to onda ako je hermetički zatvorena među zidovima, kao muzejski eksponat) i tu kao da nema ništa sporno, ali su sporni (za)uvijek ljudi, koji vjeru predstavljaju, to su, gotovo u pravilu, nepopravljivi manipulatori, radikalci, ekstremisti, kriminalci, pedofili, marginalci i šta sve ne još što se može izroditi u nekoj bolesno upaljenoj i plaćeničkoj glavi. Kao da se hoće kazati: Da, ta žena je u redu, majka kao i sve (monoteističke) majke, ali njen sin, kojeg ona, eto, tako odgaja, kako ga već odgaja, je nepodnošljiv, kriminalan, opasan itd., ali ona je (kao) u redu!

Takvi uzimaju sebi za pravo (za Boga miloga, ljudi za to i plaću dobivaju) da određuju ko je pravi vjernik, ko je pravi Evropejac/Evropljanin, ko je autentični predstavnik vjere i naroda, jer takvi, zapravo, uživaju u tome kada neko, dakle, „tuđim" ustima, priča ono što oni žele čuti i što je meritum stvari po njihovom sudu i mišljenju. Takvi traže, bolje reći - rove i kopaju, epigone svoje politike, ciljeva i zadataka. (Naravno, nije ih teško naći!) Takvi čitavo vrijeme prave galamu, tužbalice i ujdurme o tome ako im se i što im se spočitava da su islamofobi ako kritiziraju pojedince. To možda i nije sporno, ali šta je onda sporno? Sporan je sam odnos prema objektu medijskog tretiranja ili način na kako to rade. (Ne treba pitati za objašnjenje ciljeva koji su proklamirani, već treba pitati za metode koji će do cilja dovesti! Po tome, dakle, treba suditi.) Oni, zapravo, nepodnošljivo šute (i vješto izbjegavaju) kada im se prigovara o izrazitoj brutalnosti kojom atakuju na instituciju, na njene ljude, uposlenike, radnike, članove. Ima li se mjere i obzira o pristojnosti (dakako, takvo što i djeca slušaju i vide), kakav vokabular koriste ovdašnji medijski egzekutori u satiranju i satanizaciji onoga što nije po njihovoj mjeri, „vjeri", sudu i mišljenju. Zato je možda i slika (medijske) čizme kako gazi po ljudskom licu i najbolja ilustracija i vjeran pokazatelj stanja i odnosa.

VELIĆ: Na način njene precizne detekcije, koji su to izvori, načini, dometi i objekti islamofobije, i onda reagirati prvenstveno institucionalno, posredstvom multimedijalnih projekata, rtv programa, filmova, reklama, novina, konvencija, naučnih radova, seminara, konferencija, tribina itd. Na koncu, svaki će pojedinac svojim legalnim i legitimnim angažmanom sačinjaviti kockicu/e unutar tog mozaika otpora i borbe protiv islamofobije. Jer, ona sama od sebe neće (pre)stati. Treba je zaustaviti.

VELIĆ: U tom smislu doista neki jesu problem. I država se već sa njima obračunava, jer takvi zbog svoje agresivnosti i tendencioznosti nisu predstavljali problem samo IZ-i već sada uveliko i državi. I takvih je bilo i ima još uvijek u mnogo manjem broju od onih „normalnih vehabija", koji dolaze u naše džamije. Mi se moramo pomiriti sa činjenicom, ja to kažem tužnog srca, da se u našim džamijama više nikada neće klanjati potpuno isto i uniformisano. Unazad 20 godina u našim safovima postoje pojedinci koji drukčije klanjaju, koji će tako i u budućnosti postupati i drukčije obrednu vjeru razumijevati i prakticirati. I mi tu kao da više ništa ne možemo učiniti, jer sada se već radi i o drugoj generaciji takvih vjernika. Ali, isto tako, to učenje i ta pragma nikada neće postati main stream našeg vjerničkog (dis)kursa. Narod takvo učenje i tu pragmu nikada u većem broju ili masovno neće prihvatiti. To će uvijek biti na razini pojedinaca, ali će ih biti. Ali, u svakom slučaju, treba raditi na njihovoj edukaciji (ma šta god to značilo!), i to institucionalno, prije svega.

VELIĆ: Naši muhadžiri diljem svijeta rasuti, sa svojim džematima, moram to ovako kazati, predstavljaju žilu kucavicu na kojoj uglavnom počiva egzistencija našeg naroda. To su naša zlatna polja, naše žitnice i naši rudnici, i to trebaju biti sve do onog trenutka dok u domovini stvarna polja, rudnici i fabrike ne zažive u punom kapacitetu. A naši će se ljudi/muhadžiri najefikasnije zaštititi i na okupu držati posredstvom naših bošnjačkih džemata koji su u sklopu IZ-e. Tu će rješavati svoje probleme i preko svojih džemata će biti u čvrstoj vezi sa domovinom i Islamskom zajednicom.

I još jedna bitna stvar, koju hoću potcrtati: Jako je bitno, u kontekstu očuvanja zemlje i njenog obilježavanja kao svoje, da Bošnjak bude svjestan činjenice i sudbine koja ga može odvesti bilo gdje na dunjaluku da ostvari svoju pristojnu materijalnu egzistenciju, ali kad umre, isto tako, Bošnjak se mora kopati samo u svoj mezaristan, u svome selu, mahali ili gradu u svojoj jedinoj domovini Bosni i Hercegovini. I sasvim je nebitno koliko bi dana trajao transport - dženaza i ukop umrlih Bošnjaka, bez obzira gdje bili i živjeli, treba da bude u domovini, na bošnjačkoj zemlji. Na našoj zemlji koju hoće svim silama i na sve moguće načine, kroz namete i druge otimačine, da otmu od našeg naroda.

VELIĆ: To po meni nije dobro i nije pametno, jer takav nam luksuz doista ne treba. Ne znam šta se preko toga hoće i može ostvariti!? Islam je po svojoj prirodi univerzalan i Kur'an nas je nazvao braćom i to je dovoljno za sve muslimane svijeta, ali nama su Bošnjacima isključivo bošnjačke organizacije, unije i bošnjački džemati gotovo jedino neophodni. Bošnjaštvo i bosanstvo je os(nov)ni pojam i fundament na kojem počiva naš identitet, naša esencija i naša egzistencija. Unutar te ograde i tog okvira moramo se jačati, a rasplinjavanje i disperzija naših snaga i kapaciteta na neke (balkanske) organizacije ili još šire pojmove neće nam koristiti i dobra donijeti. Na takve stvari ne treba gubiti ni vrijeme ni snagu! A povrh svega, vrlo često se znamo ponašati tako kao da smo sve svoje probleme, unutar svoje kuće, svoje avlije i svoga kolektivnog bića riješili, pa sada možemo sebi dopustiti i takve luksuzne šetnje van svoga okvira.

VELIĆ: Treba, naravno, biti hrabar, beskrupulozan i imati čestit cilj. Dakle, boriti se protiv nepravde, nepravilnosti, laži i obmane, protiv agresije i udara na vjeru, narod i domovinu, protiv svega onoga što ugrožava našu esenciju i egzistenciju. Jedan me je prijatelj savjetovao da ne kritikujem previše i da ne ukazujem na svaku pogrešku i nepravdu, neće biti dobro za mene, rekao sam mu da bih onda trebao skinuti svoju imamsku odoru (džubu i ahmediju) i otići u politiku, jer bih pristao biti dio takvog rješenja, a ovako još uvijek imam čvrst temelj sa kojeg dejstvujem!

VELIĆ: Knjiga „Bošnjaci na pola puta" svjetlo dana u Americi (još) nije ugledala. Čak sam, zahvaljujući nekim mojim prijateljima, imamima, uspio knjigu poslati i za Australiju, u neke tamošnje džemate. Knjiga je distribuirana u Evropi po mnogim našim džematima, posredstvom glavnih imama, dakako, i širom naše domovine, po džamijama i u knjižarama. Eto, pred nama je pa ćemo vidjeti možemo li šta za Ameriku organizirati.

VELIĆ: Neko je već rekao da je istinski umjetnik i/li mislilac stalno angažiran i stalno aktivan, u svakom smislu. Naravno, da mi je osobito drago kad se uklapam u ovu šemu. Pišem kolumne za IIN „Preporod" duže od sedam godina, skoro pola godine sam redovni sedmični kolumnist zvaničnog web portala Rijaseta IZ-e u BiH (www.rijaset.ba), pišem i za druge medije, dnevne novine, magazine, glasnike, pišem recenzije za knjige itd. Imam napisan i svoj prvi roman. Roman je, zapravo, u svojoj završnoj fazi/doradi! Biće to nešto novo i, mislim, jako interesantno. Tako, što se tiče objavljivanja, mislim da će to biti prvo na tapetu.

VELIĆ: Hvala i Vama! Bilo je zadovoljstvo razgovarati o ovako krucijalnim temama i stvarima!

(www.orbus.be)