Islam je u svojoj prirodi revolucija slobode
Prenosimo akteulni intervju koji je za novopokrenutu web-starnicu www.onislam.net (pokrenutu od strane kreaotora IslamOnline.net-a) dao islamski mislilac Rašid el-Gannuši, vođa tunižanskog En-Nehda pokreta, koji živi u egzilu u Londonu. Gannuši ističe kako je važno revidirati mnoge raširene koncepte koji se smatraju nepromijenljivim u strukturi islamske misli.
Šejh Gannuši kaže kako su "zbog određenih historijskih okolnosti" stroge interpretacije i tumačenja u prošlosti kontrolirale putanju islamske misli. On naglašava važnost zagovaranja i potenciranja savremenih ljudskih vrijednosti kao što su "građanstvo" i "sloboda", kao što se zalaže da je neophodno da se islamska pravna nauka suoči sa savremenim pitanjima i realnošću na jedan pozitivan način. Očigledno da je "Novi svijet islama" u Evropi, u usporedbi s onim što šejh Gannuši naziva "Starim svijetom" taj koji mu je omogućio da u islamskoj baštini pronađe nove ovjere autentičnosti vrijednosti koegzistencije sa drugima. Šejh Gannuši pominje fikh el-Mazerija, tunižanskog učenjaka, koji je pozivao muslimane Sicilije da ostanu u svojim domovima unatoč padu muslimanske kraljevine na ostrvu, komparirajući ga sa drugim učenjakom el-Vanšarisijem iz Maroka, koji je muslimane Andaluzije bodrio da imigriraju u «zemlju islam». Gannuši to komentariše kazavši kako je historija poduprla el-Vanšerisija zbog preovladavajućeg fanatizma tog vremena (u Evropi) koji je uzrokovao jedan dugi period mračnjaštva.
Staro i novo «obitavalište islama»
OnIslam (OI): U jednom od svojih skorijih tekstova, predstavljate islamske temelje za koncept «građanstva» (građanskog statusa, eng. citizenship) na Zapadu, i kritikujete neke historijske koncepte koji vode porijeklo iz islamske misli, kao što je ideja «odanost i odricanje» (el-vela' ve-l-bera' - koncept lojalnosti islamskim vrijednostima i odricanje i negiranje onog što je suprotno tome, prim. prev). Također kirikujete izjavu koju je izrekao Sejjid Qutb da je «nacionalost vjernika njegova vjera». Da li se to mi krećemo ka preformuliranju islamskih fikhskih mišljenja u svjetlu novih savremenih zbilja, kao što je sve veće prisustvo muslimana na Zapadu?
Šejh Rašid Gannuši: Zahvala pripada Allahu, Mir i Blagoslovi neka su na Njegovog Poslanika. Dozvolite mi da prvo čestitam muslimanima, ma gdje oni bili, na pokretanju web-portala OnIslam.net, moleći Svemogućeg Allaha da ga učini izvorom istine i upute za sve. Ovo pitanje se ne odnosi na ponovno formuliranje nekih od fundamentalnih koncepata koji se broje među nepromijenljive principe islama, već se tiče revidiranja nekih aspekata političke kulture koja je preovladavala u prošlosti. Takva kultura nije bila esencijalni dio islama već jedna vrsta refleksije preovladavajućih okolnosti koje su vladale pod određenim političkim režimima koji su kreirali takve ideje i kulture, a koje su bile prikladne njima u tom vremenu. Jedan primjer je koncept «obitovalište rata i obitovalište mira» (daru-l-harb ve daru-l-islam) koji je formirao obrazac međunarodnih odnosa tog vremena. Vremena u kojima je upravljao rat, kako kod muslimana tako i kod nemuslimana. Sve zemlje izvan muslimanske države bile su, po tom konceptu, smatrane kao prostori kojima vlada rat, a isti slučaj je bio i kod nemuslimana u pogledu njihovog odnosa sa muslimanima. Međutim, rat nije nešto što se traži i za čim se žudi u islamu. Ratu jedino treba pribjegavati onda kada je on nužan i neizbježan, i to nije standardno pravilo u ophođenju sa nemuslimanima koji odaberu mir i okane se agresije. U Kur'anu Allah, dž.š. kaže: «A ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon i pouzdaj se u Allaha; jer On, uistinu, sve čuje i sve zna. 8:61). On također veli: «Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji! 2:216). Kada ovi koncepti dominiraju međunarodnim odnosima, ljudska prava iščeznu, uključujući i pravo da se bira vjera i živi po njoj bez ikakve prisile ili prijetnje. U takvoj situaciji musliman nije bio u stanju praktikovati svoju vjeru u nekoj zemlji kojom nije upravljao islam. Ovo je bio slučaj u dugim razdobljima kada je religijski fanatizam dominirao, kako u kršćanstvu tako i u drugim religijama. Zbog toga se muslimansko prisustvo smanjivalo i slabilo te bilo nesposobno odbraniti se. Ono što se desilo u Andaluziji i južnoj Italiji je jedan veoma jasan primjer. Unutar ovog konteksta su muslimanski učenjaci tog doba, poput marokanskog učenjaka el-Vanšarisija, izdavali fetve muslimanima koji su tamo ostali nakon što su vladajući muslimanski emirati padali jedan za drugim, da su dužni napustiti svoje domove i imigirirati u muslimanske zemlje; u protivnom će biti griješni. Drugi učenjaci, s druge strane, kao što je tunižanski Imam el-Mazri, davali su fetve muslimanima koji su živjeli u južnoj Italiji nakon kolapsa muslimanske vladavine da moraju ostati tamo i druge u islam pozivati s nadom u ponovnu uspostavu muslimanskog prisustva u ovoj zemlji. Međutim, historija je ovjerila fetvu el-Vanšarisi ja zbog preovladvajućeg okruženja fanatizma koji je Evropu jedan dugi period vremena držao u mračnjaštvu. Pitam se, da li bi se el-Vanšarisi i drugi učenjaci koji su imali slična gledišta držali svojih fetvi da vide milione muslimana koji žive u istoj zemlji naših predaka, Španiji, sa svojim džamijama, školama i trgovinama, imajući puna prava pod vlašću nemuslimana, i k tome, demokratsku vladavinu koja priznaje slobodu vjerovanja i vjerske prakse? Uistinu, takav je slučaj sa milionima, pa čak i stotinama miliona muslimana širom zemaljske kugle. Hoće li koristiti islamu da pozove jednu trećinu sadašnjih muslimana širom svijeta koji žive kao manjine u nemuslimanskim zemljama da napuste svoje domovine i isele se u «obitavalište islama», bez obzira na promijenjena vremena i okolnosti? Pitam se da li bi ovo koristilo islamu i u kom pogledu. Ustvari, ovo bi bio jedan prekrasan poklon ponuđen od strane nekih neukih muslimana ultra-desničarskim fašističkim liderima koje veoma mnogo uznemirava brzi muslimanski rast koji se dešava bez ikakvog rata ili bitke. Ipak, ovaj rast je omogućen pod okriljem savremenih ljudskih i demokratskih vrijednosti koje su sada poznate na Zapadu po prvi put u njegovoj historiji, koje omogućuju milionima muslimana da tamo uspostave život koji cvijeta. Takva klima je uvijek egzistirala u muslimanskim zemljama gdje su pripadnici drugačijih vjera živjeli slobodno u toleranciji i pluralizmu ove velike vjere. Štaviše, praktički nije moguće deportovati sve ove stotine miliona ljudi i iskorijeniti ih iz njihovih domova. Ustvari, mnogi koji žive u novim obitavalištima islama uživaju prava i slobode koje ne uživaju u starim obitavalištima islama u kojem mnogi dijelovi se guše pod korumpiranim autokrratskim režimima.
Džamija na Zapadu i džamija na Istoku
OnIslam: Da li tim hoćete kazati da «obitavalište rata» više nije koncept koji može ponuditi jednu ispravnu percepciju fikha ili razumijevanja stvarnosti u Zapadnim zemljama danas, te je stoga neprikladan i u potrebi za obnovom?
Šejh Rašid Gannuši: Da. Tako je. Dopustite mi da pojasnim moje stajalište jednim primjerom. Ja sam obavio sabah namaz danas u obližnjoj džamiji gdje živim ovdje u zapadnom Londonu, nakon čega sam ostao na jednom kratkom predavanju. A potom sam čekao dok sunce ne izađe da obavim i Duha namaz. Nakon toga sam potražio neke reference u džamijskoj biblioteci prije nego što sam krenuo, te se vratio kući bez ikakvih problema. Džamijski čuvar je sačekao da džamiju napusti i zadnji klanjač kako bi zaključao vrata glavnog ulaza, ostavljajući jednu malu sobu otvorenu ukoliko bi neko zakasnio ili za nekog klanjača koji bi se našao u prolazu. Kada dođe vrijeme podne namaza, vrata će se ponovno otvoriti za namaz, učenje Kur'ana i obrazovanje, cijeli dan sve do posljednjeg večernjeg namaza. Situacija u ovom pogledu je drugačija u mnogim džamija u starom «obitavalištu islama», gdje država drži upravu nad svim uključujući i ova sveta mjesta, tj. džamije. Neki od tih režima zabranjuju podučavanje u džamijama ukoliko nije autorizovano od strane zaduženog ministra kao što je to slučaj u Tunisu. Oni koji se ne drže ove zabrane će biti uhapšeni. Također, džamijska vrata se zatvaraju onda kada se namaz završi i otvaraju se tek nekoliko minuta prije narednog namaza. U ovim zemljama nema priče o političkim slobodama, slobodama izražavanja, nezavisnosti sudstva ili podijele vlasti. Stoga, ja ne nalazim razboritog i uvjerljivog osnova da smatram zemlje gdje muslimani i drugi uživaju slobodu da izaberu svoju vjeru, praktikuju je i pozivaju druge u nju, pa čak imaju slobodu i da učestvuju u vlasti, kao obitavalište rata. Poslanik Muhammed, a.s., je ovdje slučaj za primjer. Kada mu je njegov rodni grad Mekka stegnuo i nametnuo ograničenja, a njene arogantne vođe odbili prihvatiti islam i spriječavali bilo kog drugog da to učini, Poslanik je marljivo tražio neku slobodnu zemlju gdje bi mogao pozivati svojoj vjeri. Otuda se desilo iseljenje (hidžra) u Abesiniju, a potom u Jesrib - hidžra iz despotizma u slobodu. Zbog toga je veza koja se formira između nekog muslimana i njegove nacionalnosti puki historijski incident koji nameće okolina kojom dominira fanatizam, i nije esencijalni dio islama. Časni Kur'an spominje slučaj nekih muslimana koji nisu živjeli u obitavalištu islama, pošto su ostali u Mekki i nisu se iselili u Medinu da žive pod suverenitetom novouspostavljene muslimanske države. Ovo se spominje u kur'anskom tekstu koji kaže: «A onima koji vjeruju, a koji se nisu iselili - vi ne možete, sve dok se ne isele, nasljednici biti.» (8:72) Činjenica da su oni prihvatili živjeti pod nemuslimanskim suverenitetom nije ih izvela iz okvira islama, već ih je ovo lišilo prava na zaštitu koju uživaju samo građani muslimanske države, muslimani i nemuslimani podjednako. Ovo naglašava da teritorija države tvori jedan od glavnih oslonaca njene koncepcije. Oni koji ne stanuju na teritoriji muslimanske države mogu imati prava na bratstvo u islamu, a koje bratstvo, koje se ostvaruje građanskim statusom, ipak nadilazi. Oni uživaju zaštitu od strane muslimanske države, dakako unutar granica uređenih njenim interesima i ugovorima, kao što je objavljeno u Kur'anu: «A ako vas zamole da im u vjeri pomognete, dužni ste da im u pomoć priteknete, osim protiv naroda sa kojim o nenapadanju zaključen ugovor imate, A Allah dobro vidi ono što radite.» (8:72) Ovo proširuje koncept obitavališta islama i omogućuje da se u njeg uključi svaka zemlja gdje neki musliman uživa pravo da otvoreno i u sigurnosti praktikuje svoje vjerske obrede, kao što je to opisano od strane učenjaka verifikatora (muhaqqiqun) kao što je učenjak hadisa Jusuf el-Džadi' u svojoj knjizi «Obitavalište rata i obitavalište mira». Ovo pravo se danas garantira u svim demokratskim nacijama, od kojih mnoge, nažalost, ne pripadaju tradicionalnom obitavalištu islama.
Korijeni građanskog koncepta u islamu
OnIslam: Može li se razumijeti, iz onog što ste kazali, da koncept građanstva vapi za jednim obnovljenim pozivom za identificiranje njegovih principa unutar savremene islamske misli?
Šejh Rašid Gannuši: Imajući u vidu današnju realnost, mi bismo trebali ponovno promisliti brojne koncepte, uključujući i onaj koji se tiče građanskog statusa, koji predstavlja koncept na kome je sazdana savremena država. Po ovom konceptu, građani koji žive u određenoj državi dijele posjednički udio njene teritorije bez obzira na to da li dijele istu vjeru. Stoga, svi građani imaju jednaka prava. Ovaj koncept ima korijene u islamu na način na koji je to naglašeno u Medinskom ustavu (Sahifetu-l-Medina). Ovaj ustav je donio i uspostavio Poslanik Muhammed, a.s., i Es-Sahifa je imala za cilj da organizira koegzistenciju u mutli-vjerskom društvu Medine. Kazavši ovo, dozvolite mi da naglasim činjenicu da islam nije prosto lična ili personalna religija, jer ona također služi i kao pravna i moralna referenca njenim sljedbenicima kroz instituciju šure (kolektivnog konsultiranja), prema kojem savremeni demokratski mehanizmi trebaju biti definirani. Na ovaj način institucija šure će se promijeniti od pukog izvora moralnih vrijednosti i lekcija koje proklamuje neki hrabri šejh u lice nekom tiraninu, u instituciju pomoću koje će cijeli Ummet moći upražnjavati svoju vlast i vršiti nadgledanje svojih vladara. S ovim ciljem mi bismo trebali imati izabrana tijela koja istinski predstavljaju različite trendove javnog mnijenja. Ustvari, ovo garantira da predstavnici naroda neće uvoditi politike ili zakonodavstvo koji su nespojivi sa onim u čemu se slažu i u što vjeruju, i šta smatraju da je u interesu nacije. Onima koji pozivaju u islam dolikuje da na takav način, kada više ne bude ugnjetavanja i autoritarnosti, rastjeraju bilo kakav strah koji se eventualno može imati od utjecaja slobode na islam. Islam je u svojoj prirodi revolucija slobode i on je prirodna dispozicija za koju su ljudska bića stvorena. Kao takav, islam nije stran ljudskoj duši. Kada bi barijere između ove vjere i naroda bile izbrisane, oni bi ga prigrlili u skupinama. Zbog toga je sloboda svojevrstan blagoslov za islam. Na slobodnom tržištu, roba (označena brendom) islam neće proći neopaženo. Ovdje leži mudrost iza izazova koji se optovano stavlja pred neprijatelje islama u Kur'anu, vječnoj Knjizi vodilji Ummeta: «Reci: 'Dokaz svoj dajte ako je istina to što govorite!'» (2:111); «Ta, da li smo onda mi ili vi na pravom putu, ili u očitoj zabludi?» (34:24); «Reci: 'Pa donesite vi od Allaha knjigu. Bolju od njih dvije bih slijedio ako istinu govorite!'» (28:49); Uistinu, ovaj izazov postaje beznačajan u nedostatku uzajamne konkurencije i borbe, i on samo izražava osjećaj straha i nedostatak pouzdanja u ovu časnu poruku i čovjeka kojemu je ona poslata.
Novi islamski fikh?
OnIslam: U kontekstu vašeg pristupa eliminiranju koncepta «obitavališta rata i obitavališta mira» i vašeg gledišta da se Zapad transformirao u obitavalište islama nakon promijena koje je doživio u posljednjim stoljećima, i imajući u vidu njegovo štovanje vrijednosti slobode, da li ovaj pristup ima za cilj formiranje jedne nove islamske perspektive koja uspostavlja vrijednost slobode kao jednu od temeljnih postavki novog islamskog fikha?
Šejh Rašid Gannuši: Kao što je naglašeno od strane velikih savremenih reformatora, kao što su Džemaluddin el-Afgani, Abdurrahman el-Kevakibi, Muhammed Abduhu, Hasan el-Benna, Sejjid Kutb i Ebu-l A'la el-Mevdudi, islam je jedna sveobuhvatna revolucija slobode, i samo obožavanje gubi svaki smisao ukoliko onaj koji to čini nema slobode. Bilo koji ugovor ili obećanje koje osoba učini nema nikakvog značaja ukoliko ona nije slobodna, niti je to slučaj sa njegovom samom ljudskošću. Sloboda je vrijednost kojom su ljudska bića počašćena i odlikovana od strane Svemogućeg Allaha do mjere da je melecima naređeno da se poklone pred našim ocem, Ademom, a.s., premda su oni bića koja: «Njega (Boga) hvale noću i danju, i ne malaksavaju» (20:21); I «koji se onome što im Allah zapovjedi ne opiru, i koji ono što im se naredi izvršavaju» (66:6). I premda je čovjek opisan u Kur'anu kao nezahvalan, naprasit i previše sklon raspravljanju, on ipak posjeduje um i uživa slobodu koja mu daje mogućnost da razmotri svoje stanje, popravi se, zamoli Svemogućeg Allaha za oprost, i vrati se na put upute. U krajnjem slučaju, islam nije bio podložan kvarenju ili oboljenju kako je to nametnuto od strane autokratskih i nepravednih vladara koji su oborili ispravno-postavljenu vladavinu šure i slobode. Najistaknutije odlike konflikata u historiji islama bile su sukob između vladavine šurom od strane ispravno-vođenog hilafeta i drugih obrazaca vladavine koje su ustale protiv toga, a koje su se zarazile nečistotama neukog tribalizma i pale pod utjecaj dva dominantna modela, rimske i perzijske vladavine. Može biti iznenađujuće kazati da su čak i islamska osvajanja imala za cilj uspostavljanje slobode i pravde. Ovo je jasno i sažeto izraženo od strane Rebi' ibn Amira, r.a., kada je bio upitan od strane glavnokomandujućeg perzijske carevine: «Šta vas je dovelo ovdje?». On mu odgovara «Došli smo ovdje da vas izvedemo iz nepravde različitih religija i uvedemo u pravdu islama.» Revolucije koje su se pojavile kroz islamsku historiju bile su inspirisane modelom slobode rođene u samom početku ove historije. I pored toga, sa prolaskom era i dominacijom iskušenja, muslimanska kultura je doživjela jednu radikalnu promijenu koja je vodila polaganju temelja i utiranju puta tiranskim i nepravednim režimima, slično onome što su ranije činili monasi i rabini. Naučne i političke revolucije su stoga bile u sprezi sa pobunom protiv religija. I tu se pojavio konflikt između slobode i vjere, između nauke i religije, između vladavine Boga i vladavine čovjeka. Takvom konfliktu nema mjesta u islamu i njegovoj civilizaciji. Revolucija islama je ta koja je položila temelje ovom Ummetu i njime uspostavila poluge civilizacije i slobode. Što više značenje slobode u islamu opada u korist prisile u vjerovanju, oponašanja u fikhu, krutog pristupa u odgoju, autokratske vladavine u politici, sve više će se svjetla muslimanske civilizacije gasiti i Ummet dalje padati u stanje dekadence. Stoga ni ne čudi kada se reforma dovodi u vezu sa pozivom na slobodu u spomenutim područjima koja su satanski ujedinjena u odbrani vladajućih tiranina. Zbog toga što su se valovi fanatizma udružili sa ostavštinom despotizma, odijeljenosti, tekfira (proglašavanja drugih nevjernicima), sektaštva i odbacivanja slobode - poziv na slobodu se čini stranim i tuđinskim, sumnjivim i ne odobrava se. Ustvari, poziv na slobodu leži u korijenima svakog reformskog pokreta u historiji Ummeta, koji za cilj ima njeno vraćanje čistim izvorima objave i angažiranje sa novim razvojima, otkrićima, iskustvima ili problemima. A onda, tu su pokušaji da se uvedu nova riješenja za ove nove probleme s kojima se suočavamo. Da bi se to postiglo, moramo produbiti, proširiti i položiti čvrst temelj za slobodu, bez koje nema kreativnosti, civilizacije, niti je moguć ikakav napredak. Štaviše, zakoni islama ne mogu biti pravilno primjenjeni u odsustvu slobode. Ne možemo uspostaviti zdrav islamski život, obnoviti islamsku civilizaciju, ili razviti zdrav islamski fikh bez umova i duša koje su slobodne od svih vrsta ugnjetavanja i tiranije. Stoga ne iznenađuje onda da središte ili srce Ummeta, arapski svijet, predstavlja crnu rupu u sferi sloboda na globalnom nivou zbog pojačanog međunarodnog podjarmljivanja koje za cilj ima paraliziranje njegove sposobnosti da se kreće i djeluje, kako bi cijeli Ummet slijedio taj obrazac, uzrokujući tako veliku promjenu u svjetskom omjeru moći. I pored svega toga, sigurno će doći vrijeme kada će ta ogromna volja postati nestrpljiva i nespokojna i biti spremna na erupciju koja će donijeti veliku promijenu.
Priredio: Mirnes Kovač