Palestinski memorijal u Sarajevu

Piše: Fatmir Alispahić

Da li bi se u Washingtonu mogao pronaći jedan komad zemljišta na kome bi američka vlada podigla spomenik za 1.400 žrtava izraelske agresije na pojas Gaze, koja je počela 28. decembra 2008. godine i u genocidnom intenzitetu trajala 22 dana? Ako Washington, pak, ne želi da podigne spomenik za svih 1.400 žrtava, jer sumnja da tu ima i naoružanih lica, neka barem to učini za 300 djece, ubijene u ovih 22 dana. Lijepo je što u Washingtonu postoji Muzej holokausta - pa se američki narod obrazuje na historijskom pamćenju - ali bi jednako lijepo bilo da se u Washingtonu uspostavi ma kakav oblik sjećanja na palestinske žrtve. Ipak nam se Amerika predstavlja kao svjetski pravednik! Od Washingtona su jednako daleko Evropa, u kojoj se dogodio holokaust, kao i Palestina, u kojoj desetljećima traje genocid nad Palestincima, tako da su istovjetni moralni argumenti zbog kojih bi Washington trebao sa jednakim pijetetom pamtiti i jevrejske i palestinske žrtve. A mogao bi, vala, pamtiti i iračke žrtve, pa na jedan zid uklesati imena preko 100.000 imena civilnih žrtava, za čiju smrt je kriva američka administracija! 

Ovaj antifašistički test je dovoljan da naslutimo kako zvanični Washington, na žalost, nema demokratski i moralni kapacitet po kome bi sve žrtve ratnog zločina tretirao sa jednakim poštovanjem. A čim je nekome jedna žrtva više žrtva, a druga žrtva manje žrtva, taj ili je upetljan u zao čin, ili je daleko od antifašističke osjećajnosti. Činjenica je da mnogi advokati antifašizma punih usta pamte holokaust, a istovremeno prešutkuju palestinske ili iračke žrtve, čije su smrti izazvane istim karakterom zločinačkog bezumlja, kao i jevrejske žrtve u Drugom svjetskom ratu. 

Za mene osobno nema nikakve zapreke u jednakom poštovanju prema žrtvama holokausta i prema žrtvama cionističkih zločina. Samo nečasni umovi mogu biti protiv jednakog edukativnog značaja sudbine Ane Frank i ma kojeg od onih 300 djece koju su izraelski zločinci ubili prije dvije godine. U ime rehabilitacije nevine žrtve, ma kojem narodu pripadala, prisjećamo se jednog od najgorih javnih zločina pred licem civilizacije, kakav je bio onaj od prije dvije godine, kada je izraelska armija ubila 1.400 ljudi u Gazi, a nekoliko hiljada ljudi učinila invalidima, od čega 1.500 djece - ne obazirući se na vapaje i sa Zapada i sa Istoka, da se obustavi taj monstruozni javni masakr nedužnih ljudi... 

Sarajevo, centar Evropskog sjećanja na Palestinu

Navikavanje žrtve da je žrtva, da svoju poziciju žrtve prihvati kao normalno stanje, kao i navikavanje javnosti da je neko žrtva, pa da Palestinci i ne zavređuju bolji kvalitet života od onog kojeg imaju - sofisticirani je zločin. Zaboravili smo Gazu, zar ne? Vjerujemo da se život u Gazi normalizirao nakon 22 dana masakra, a ne znamo za torture i blokade koje su se nastavile. Ne pitamo se šta je sa traumama tih 1.500 ranjene djece, niti kakve su boli onih familija čijih 1.400 najmilijih je ubijeno izraelskim bombama. 

Izraelsko zločinstvo računa na „zamor materijala", na iscrpljivanje naših mogućnosti da suosjećamo iz hefte u heftu, što se i događa, jer dugo već nema nikakvih vijesti o Gazi, a ni akcija civilnog društva. A izraelska agresija nije nikad ni okončana, već se samo stišala. I poslije ova krvava 22 dana bilo je brutalnih ataka, kao što su avionski napadi koji su bili usmjereni i na Zapadnu obalu. Čak su i britanski mediji pisali o spaljivanju Kur'ana od strane izraelskih vojnika, o napadima na palestinske kuće, o torturama na bezbrojnim tzv. kontrolnim punktovima koje moraju proći Palestinci da bi došli do škole, ureda, ljekarske pomoći. Ne samo da nije okončana blokada Gaze, koja podrazumijeva povremene vojne atake i stalna maltretiranja Palestinaca, već je nastavljena politička blokada s ciljem da se spriječi obnova mnogobrojnih porušenih objekata i svakako oskudnih privrednih kapaciteta. Kad se tome dodaju blokade humanitarnih konvoja, a te blokade pomažu i neke muslimanske zemlje, onda se sudbina milion i po Palestinaca u Gazi ne može nikako drukčije odrediti nego kao - živi genocid. Ali, to je genocid za koji nisu krivi samo oni koji ga čine, već i oni koji ga dozvoljavaju, potpomažu, blokirajući čak i pomisao konkretnog sankcioniranja zločina. Sjećamo se bespomoćnog Sarajeva, Srebrenice, rezolucije i konferencija... 

Baš zato otvaramo ideju izgradnje Palestinskog memorijala (ili Palestinskog doma) u Sarajevu, koji može biti u formi jednog objekta, sa bibliotekom o Palestini i njenoj golgoti, sa stalnom postavkom fotografija i dokumenta o izraelskim zločinima i o stradanju Palestinaca, sa manjom konferencijskom salom u kojoj bi se priređivala predavanja i promocije, ne samo vezana za Palestinu. Sagradili bismo prvi evropski spomenik za žrtve Palestine, u umjetničkoj formi, ili pak, kao spomenik sa imenima žrtava, na kojem bismo se okupljali u povodu Dana Kudsa, u povodu 28. decembra i masakra koji je trajao 22 dana. Očekujemo da će se na spomeniku ubijenim Palestincima okupiti svi oni koji se okupljaju i na Dan holokausta. Jer žrtva je žrtva, zločin je zločin, i istinski antifašisti jednako pamte i jednako opominju. 

Na žalost, nisu svi istinski, mnogo je lažnjaka, koji svoj fašizam sakrivaju iza jednih, a protiv drugih žrtava. Otud ideja o izgradnji spomenika ubijenim Palestincima u Sarajevu vjerovatno neće imati podršku sarajevskih vlasti. Bitno je da ima podršku naroda! Jer, narod ima njive, i šta je koga briga što će čestiti bošnjački domaćin na svome imanju dozvoliti podizanje spomenika palestinskoj žrtvi. A bošnjačkih imanja ima i usred Sarajeva. 

Ne postoji ni jedan razlog protiv, a ima ih hiljade „ZA" - zašto bi baš Sarajevo moralo biti centar evropskog sjećanja na Palestinu. To što Sarajevo više ne krvari, ne znači da su rane zacijelile. Jedna od tih rana zove se - zaborav. A zaborav boli više od sjećanja.