Objavljen „Zatočenik slike" Fatmira Alispahića
Prvi bh. mixmedijalni roman
Izdavačka kuća „Off-set" objavila je prvi roman Fatmira Alispahića, pod naslovom „Zatočenik slike", što je ujedno prvi mixmedijalni roman u našoj književnosti, pošto radnju romana ravnopravno nose različiti mediji i žanrovi. U romanu su zastupljeni strip, televizija, radio, umjetnička slika i fotografija, novinski faksimili, pa čak i marketing i posmrtnice, dok se kao žanrovi pojavljuju poezija, intervju, reportaža, esej i likovna kritika.
Riječ je o prvom romanu u kome su angažirani glumci, i u kome stvarne i javne ličnosti sudjeluju u stvaranju stvarnosti. Roman na više mjesta oponaša filmsku organizaciju, pa ima čak i poglavlje „Specijalni dodaci", sa desetak foto-zapisa koji objašnjavaju okolnosti u romanu i oko njega. „Zatočenik slike" je prvi naš roman koji će u predstavljanju, na internetu, ali i na koricama knjige, koristiti marketinšku formu trailera.
Impresum knjige ima devetnaest saradnika, od tehničke urednice, preko autora stripa i glumaca koji nastupaju u knjizi, pa do urednika fotografije i kamermana. Roman sadrži 119 različitih ilustracija, među kojima su table stripa, reklame za sihirbaze, plakati i slike.
„Zatočenik slike" je zasnovan na istinitoj priči, o teško oboljeloj ženi koja nadu pronalazi u ljekovitim slikama, čiji je autor slikar i iscjeljitelj Fikret Vršanin. Zaplet se događa kada slikar odluči da pobjegne iz simulakruma, iz medijske slike koja je stvorena o njemu i njegovim ljekovitim slikama.
Recenzenti su prof. dr. Pavo Živković i Indira Kučuk Sorguč.
(U nastavku su recenzije prof. Živkovića i I.K.Sorguč)
Recenzija
Zatočenik simulakruma
Roman Fatmira Alispahića „Zatočenik slike" nema parca u našim književnostima. U romanu se u narativnu i dramaturšku strukturu funkcionalno, kao autohtoni mediji, uklapaju strip, televizija, radio, fotografija, novinski faksimil, čitulja, plakat, slikarsko platno, dok na žanrovskim razinama u pripovjedački prostor ulaze likovna kritika, novinski tekst, esej, (auto)biografija, pa čak i jedna pjesma.
Fatmir Alispahić je očito težio iznalaženju pogodnog modela za iskazivanje artističkih mogućnosti u savremenoj prozi, u vremenu tehnoestetike, u kojemu umjetnik i stvara i organizira medijski poredak unutar umjetničkog teksta. Zbog toga se roman „Zatočenik slike" već u startu nameće kao ogledni primjer u izučavanju medijalnih i interžanrovskih mogućnosti savremene proze, koja je odveć olabavila korice knjige kao granicu komunikacije između medija.
Pisac s pravom svoj roman definira kao miksmedijalni roman, budući da se u njemu mediji pojavljuju ravnopravno i autonomno, te ih ne možemo podvesti pod dosadašnje teorijske formulacije o multimedijalnosti i intermedijalnosti, koje su, ili podrazumijevale neknjiževno, najčešće kompjutersko iskazivanje multimedije, ili pak preuzimanje određenih medijalnih osobina jednog u drugom mediju.
Da bi postmoderne teorijske pretpostavke o rušenju medijalnih i žanrovskih granica oživio kroz prozni tekst, Fatmir Alispahić je morao pronaći priču koja mu nudi faktografski predtekst, od novinskih faksimila, do televizijskog i radijskog materijala, koji će biti polazište za fikcionalno dopisivanje i domaštavanje.
A priču je pronašao u svome prijatelju Fikretu Jahiću Vršaninu, demobiliziranom borcu koji, kao svestrani talent, iza rata počinje slikati, da bi se proslavio kao slikar ljekovitih slika. O njemu pišu novine, snimaju se tv emisije, a centralni događaj je izložba u renomiranoj Galeriji Novi hram u Sarajevu. Na ovaj stvarnosni materijal, dopisivan urnebesno duhovitim fikcionalnim momentima, nadovezuje se jedna paralelna priča o čovjeku koji traži ljekovitu sliku za svoju teško oboljelu ženu. U međuvremenu Vršanin je već postao simulakrum, hiperrealni proizvod, (s)lik koji je stvarniji od stvarnosti, realniji od realnosti, pa se kao takav oteo sebi samome i svojim kreatorima, te počeo da živi po zakonitostima medijskog tržišta i potreba. Pravi Fikret Jahić Vršanin razaznaje da je uvučen u sliku u kojoj ne želi biti, jer je u toj slici on zarobljenik svoga simulakruma. On je nespreman da nosi teret spoznaje da su njegove ljekovite slike ostale jedina nada za Lebibu Nuraginu. Na površinu izbijaju faustovske karakteristike priče o slikaru koji je u ime egzistencije, tržišta i afirmacije, pristao na marketinšku maštariju o ljekovitim slikama i čudotvornim izlječenjima, da bi spoznao kako taj simulakrum izjeda i na kušnju stavlja njegovo vjersko i moralno biće. Vršanin odlučuje da se kloni onoga što su Božije ingerencije. Ali, priča se tu ne završava, jer je Vršanin više i ne može zaustaviti, priča ide dalje, po zakonitostima koje joj je zadao Vršanin dok je vjerovao da kontrolira sliku koju stvara, a koja je ga je pretvorila u slugu sopstvene kreacije.
Moralna i vjerska poruka i poduka ne tiče se samo unutarnjeg svijeta romana, već i njegovog vanjskog života, budući da su autor i glavi lik živi i zdravi, samosvjesni u namjeri da se umjetničkim sredstvima ispriča priča o stvaranju lika koji se oteo kontroli, postavši kao umjetnički produkt, kao nova realnost, gospodar svojih stvaralaca. Otpor protiv tog „matrixa", otpor je protiv medijskog Mefistofelesa, života u simulakrumu, u grijehu i ropstvu - a za dobro nedodirljivosti Božijih Određenja.
Prof. dr. Pavo Živković
Zadar, prosinca 2010.
Recenzija
Mixmedijalni iskorak romaneskne umjetnosti
„Zatočenik slike" je apsolutni novum u umjetnosti romana. To nije teško dokazati. Da li smo čitali, vidjeli, čuli za roman u kojem se paradigmatično i simbiotički prepliću strip i televizija? A tek one druge medijalne i žanrovske vrste koje Alispahić uvrštava u priču o zatočeniku slike? I što je najvažnije, svi ti mediji i žanrovi koji se pojavljuju u „Zatočeniku slike" imaju suvereno dramaturško i logičko opravdanje zašto su tu! Podrazumijevamo da likovi koji u priči gledaju tv emisiju vide tv slike, pa zašto te slike ne bi vidjeli i sami čitaoci? Ili, gospođa pred galerijom razgleda katalog, čita likovnu kritiku, pa zašto je ne bismo pročitali i mi? Prirodno je da čovjek svoja sjećanja sanja u obrisima, kao u stripu, recimo. Tako je i sa svim drugim mixmedijalnim karakteristikama „Zatočenika slike". Alispahić nije upao u zamku larpurlartizma, već je realnom dramaturškom potrebom opravdao involviranje novih medija i žanrova u prozni tekst.
„Zatočenik slike" predstavlja novi iskorak u recentnoj romanesknoj bosanskohercegovačkoj umjetnosti i po tome što utilitarnost medija u priči nije egzibicionistička platforma za gradnju priče nego je svrsishodan parametar u razvijanju radnje. Kada glavnom akteru na izložbu dolaze poznate persone iz javnog života, njihov ulazak prate kamere, blicanje fotoparata i sva ostala papazjanijska čuda savremene tehnologije, tako da se taj realitet performira u imaginarno a dokumentarizam koji je zabilježen kroz objektiv transformira u irealno. Konstruirajući takvu dramaturšku ravan, Alispahić bizarno pretvara u opće stanje duha pokazujući kako je malo dovoljno da ljudi postanu objekti manipulacije.
Alispahić je možda prvi prepoznao smrt čitaoca, koja je očekivana nakon one čuvene Barthesove „smrti autora", budući da čitaoca danas oblikuju mediji i da piščev jezik mora biti prilagođen tehničkoj i senzitivnoj organizaciji trendovske medijske kulture. Otuda Alispahićeva dramaturška i jezička organizacija - filmska, napeta, jezgrovita, duhovita, ali i sama organizacija knjige - koja umnogome podsjeća na organizaciju DVD-ija, u cijelosti proizilazi iz savremene medijske estetike i osjećajnosti. Naime, uz sve novume u proznom tekstu, Alispahić je inovirao i organizaciju knjige, time što je ubacio dva sadržaja, dosad svojstvena filmovima, poglavlje „Specijalni dodaci" i promotivnu maketu „Book trailer".
U „Specijalne dodatke" smjestio je desetak dokumentarističkih simpatičnih činjenica kojima se pojašnjavaju momenti iz i oko knjige, a u „Book traileru" je dao najavu romana u maniru najava za filmove. I jedan i drugi sadržaj su očekivani u odnosu na mixmedijalne mogućnosti „Zatočenika slike", a pogotovo „Book trailer" koji uključuje sadržaje stripa, fotografije, televizijskih isjećaka, uz oficijalnu najavu sadržaja i karaktera romana. Kad se zna da će pojavu knjige na internetu pratiti pravi video-trailer, kakav se daje za najavu novih filmova, onda je nedvojbeno da se naša kulturna zbilja po prvi put susreće sa ovakvim proizvodom.
Nećemo ulaziti u procjenu koliko su domaća i regionalna književnokritička percepcija spremne za jedan ovakav mixmedijalni iskorak romaneskne umjetnosti, koji je kao malo šta dosad na tragu postmodernih i poststrukturalističkih teorija (naročito, Derridina dekonstruktivna praksa decentriranja subjekta i Baudrillardova teorija o konstituiranju masmedijskih simulakruma).
Iz reakcije na pojavu „Zatočenika slike" će se moći pročitati intelektualno poštenje i akademska zrelost aktualnih tumača teorijskih i književnih trendova.
Još nekoliko riječi o piscu i njegovim prethodnim kreativnim afinitetima da oneobičava žanrovske i estetske navike. U knjizi pjesama „Rodoslov" (1990.), za koju je 1989. dobio nagradu „Mak Dizdar", Fatmir Alispahić preko zaokružene fabule i likova, koji se sele iz pjesme u pjesmu, filmuje svijet bosanskih snova i mahalske atrakcije. Narativna nit između pjesama, koja se proteže preko glavnih likova u knjizi poezije, obojenoj filmskim simbolima i trendovima - bilo je i ostalo nešto novo u našoj poeziji. Alispahić će putem mozaične dramaturške strukture složiti svoj pozorišni prvijenac „Čekajući Baltazara" (1994., NP Tuzla & TVBiH), u kojoj dva lica proizvode niz različitih predstava u funkciji radnje. Alispahićeve kolumne, naročito one u „Walteru" (2001.-2005.), počinjale bi izmaštanim, literarnim uvodima, da bi ta književna situacija poslužila kao ogled za politički komentar. Alispahić je kroz ove kolumne prvi u naše jezičke igrarije uveo navodnu englesku transliteraciju bosanskih riječi. Na planu publicistike, pak, Fatmir Alispahić je inovirao ili osvježio nekoliko žanrova. Njegova monografija „Narodno pozorište Tuzla 1949.-1999." dobila je Godišnju nagradu Zajednice poslovnih izdavača i knjižara BiH, i uistinu teško je pronaći sličan uređivački koncept, budući da je pedesetogodišnja povijest tuzlanskog teatra ispričana kroz mnoštvo zapisa, dokumenata, ilustracija, fotografija. U knjizi „Ljetopis 2005" Alispahić je nakon više od jednog stoljeća obnovio i osvježio žanr ljetopisa, pokazavši kako je moguće autorsko čitanje kalendara. Na kraju, „Godišnjak 2009" je prvi autorski godišnjak u našoj publicistici, a obuhvata stotinjak sadržaja u kojima je tokom 2009. sudjelovao ili ih je kreirao Fatmir Alispahić. Sve ovo smo naveli da ukažemo kako mixmedijalni roman „Zatočenik slike" nije izuzetak u Alispahićevoj književnoj i publicističkoj poetici, već je više kruna jednog nastojanja da se savremeni teoretski trendovi očitaju u kreativnoj praksi. Tome, naravno, treba dodati činjenicu da je Fatmir Alispahić magistar književnohistorijskih nauka koji je još u toku postdiplomskog studija iskazao interesovanje za intermedijalne i interžanrovske relacije i njihove hibride, pa je u tom smislu vrijedno pomenuti dva njegova objavljena rada: „Između literature i žurnalizma: Žanrovski status i poetičke osobenosti kolumnističkih tekstova bh književnika" (2004.) i „Intermedijalnost u prozi Karima Zaimovića" (2005.).
Analiza idejne fakture „Zatočenika slike" bi zahtijevala više prostora, budući da se kroz jednu priču prelamaju mnogostruki vjerski i moralni izazovi, povijesna i tragična iskustva, tranzicijska vremena otuđenosti i otkačenosti, sumnjivih i poremećenih vrijednosti, u kojima na talasima medijske moći i životnih inercija žive likovi koji najčešće nisu svjesni da su uvučeni u ulogu koju nisu birali. Napose, u skladu sa učenjem o decentriranim značenjima, i ovaj roman će biti čitan u ovisnosti od čitaočevih životnih i kulturalnih iskustava.
Indira Kučuk Sorguč
Sarajevo, decembar 2010.