GOVOR REISU-L-ULEME POVODOM 450. OBLJETNICE KARAĐOZ-BEGOVE MEDRESE U MOSTARU

GOVOR REISU-L-ULEME DR. MUSTAFE CERIĆA POVODOM 450. OBLJETNICE KARAĐOZ-BEGOVE MEDRESE  U MOSTARU

(1557 - 2007) 

     Ideja islama je došla ovdje i odredila granicu koja nije kraj nečega, već početak onoga što ima razlog da postoji u vremenu i prostoru. Islam je ovdje donio kulturu kao "sveobuhvatni način života naroda"; kao "javni miraz kojeg pojedinac nasljeđuje od svoje grupe"; kao "način mišljenja, osjećanja i vjerovanja"; kao "riznicu skupljenog znanja"; kao "zbir standardiziranih orijentacija za rješavanje problema"; kao "mehanizam za normaitivnu regulaciju ponašanja";  kao „načela koja svaki čovjek treba da zna ili vjeruje kako bi radio na način koji je prihvatljiv za njegovu zajednicu".

     Međaš te kulture bila je i ostala medresa. Ta činjenica je navela Maqdisija na ideju o predmedresanskoj i postmedresanskoj periodizaciji povijesti odgojno-obrazovnih institucija u islamu.  Predmedresanske institucije su mekteb, džamija i mesdžid. Mektebi su podizani širom svijeta, uključujući  Španiju i Siciliju. Putopisac Ibn Hauqal (umro 367/977.) navodi da je Palermo svojevremenom imao 300 mekteba. Iako joj je primarni cilj ibadet (namaz), u džamiji su se izučavale pored vjerskih i humanističke znanosti. U mesdžidu, koji je manji od džamije, od vajkada se izučavala gramatika, leksigografija, poezija, historija, geneologija i druge humanističke nauke.     

     Iako su predmedresanske institucije -  mekteb, džamija i mesdžid - zadržale važnu mjesto u razvijanju opće kulture islama, institucija medrese je vremenom preuzela glavnu ulogu u institucionalizaciji islamskog učenja. Medresa postaje naročito važna u trenutku kad se pojavila potreba za kodizacijom islamske ortodoksije. No, da bi se to ostvarilo potrebno je bilo ustanoviti vakuf za medresu, koji je održavao rad medrese, ali i davao pravo vakifu da definira medresanski program. To je upravo učinio Nizam el-Mulk (umro 485/1092.), koji je poznat ne samo kao premijer seldžučkog sultana, već i kao utemeljitelj Nizamijje medrese, gdje je predavao glasoviti el-Ghazalija (umro 505/1111.). Dakle, Nizamijja medresa u Bagdadu iz jedanaestog stoljeća postala je obrazac za medrese širom svijeta, pa tako i za naše medrese, u kojima se oblikovala naša bošnjačka kultura, kao „sveobuhvatni način života našeg naroda".

     Treći elemenat u strukturi institucionalnog učenja islama je biblioteka, koja je također dio stipulacija medresanske vakufname. Tako vakuf, medresa i mekteba (biblioteka) čine temeljne stubove za obuku feqiha (doktora prava), muftija, imama, hatiba i muderrisa. No, da bi se došlo do bilo koje od spomenutih profesija, moralo se proći kroz striktnu proceduru učenja i vježbanja. Morala se dobiti dozvola el-idžaza od određenog učitelja ili od priznate institucije, kao što je medresa. U vezi s tim, zanimljivo je Maqdisijevo zapažanje u kojem on kaže: 

     Mnogo prije nego što se licentia docendi (dozvola za poučavanje) pojavila na srednjovjekovnom kršćanskom univerzitetu, to je već bilo razvijeno u islamu, s istim značenjem, izraženo na arapskom, riječ po riječ: idžazet et-tedris, el-idžaze bi't-tedris, 'the license to teach' (licencija za poučavanje). Tako se može reći da je doktorat prošao kroz tri povijesna razdoblja od srednjovjekovnog do modernog doba, pod tri glavna obilježja: (1) klasično islamsko-arapsko idžazet et-tedris; (2) srednjovjekovno kršćansko-latinsko licentia docendi; (3) moderni doktorat. U svom prvom i trećem razdoblju, ova licencija ili dozvola imala je iste bitne atribute; dok je u srednjem razdoblju, u kršćansko-latinskom srednjem vijeku, bila podvrgnuta modifikacijama koje su zahtjevali uvjeti tog novog okruženja.  Moderni doktorat uključuje ne samo potvrdu kompetencije kandidata za doktorat u datom polju znanja. Kompetencija je uvijek pretpostavljala i sposobnost da se predaje u bilo kojoj intelektualnoj kulturi koja je vrijedna tog imena. Također, to  pretpostavlja i pravo doktora nauka da istražuje i objavljuje svoje naučne nalaze kako u školi tako i u javnom životu. To se pravo naziva „akademska sloboda", koje je zasnovano na autoritetu poučavanja, a koje se na srednjovjekovnom latinskom zvalo magisterium.        

     Eto zašto Europa ima dug prema islamu - islam ju je potaknuo na nauku i osnažio je kulturom, kao "riznicom korisnog znanja".

     Eto zašto Europa mora imati na umu, kao što je Miroslav Krleža podsjeća, da su „neke najstarije škole ipak djelovale u Bosni, pa kad slavimo nastajenje univerziteta oko isusovačkih školskih ustanova u Zagrebu, zašto bismo zaboravljali bosanske medrese koje su mnogo starije".

     Eto zašto je važno da smo danas ovdje u Mostaru povodom 450. godišnjice Karađozbegove medrese - da se sjetimo naših slavnih predaka, koji su ovdje podizali džamije, medrese i biblioteke,  koje su odredile "način našeg mišljenja, osjećanja i vjerovanja".  Jer, kao što nas podsjeća Mustafa Ćeman:

     Grad Mostar je do druge polovine XVII  stoljeća doživio takav privredni i kulturni razvoj da u tom periodu prema raspoloživim podacima u gradu Mostaru djeluju dvije javne biblioteke (XVI stoljeće) koje su osnovali Muhamed-beg Karadoz-beg i Derviš-paša Bajezidagić, pjesnik i carski savjetnik. Turski putopisac Evlija Čelebi u svome putopisu spominje da je za vrijeme njegova boravka u Mostaru bilo sagrađeno 46 džamija. U istom periodu su sagrađene tri medrese (škole II. stupnja) i to Ćejvan-begova (1558), Muhameda Karadoz-bega (1570), i medresa Derviš-paše Bajezidagića (1599).  U XVII stoljeću su sagrađene medrese Roznamedži Ibrahim ef. (1602), Hadži Balije (1612), Koski Mehmed-paše (1620), Hadži Velije (1648), Ahmedage Mostarca (1654) i Hadži Ismail ef. (oko 1680). U istom periodu se spominje i medresa Kizlarage. Turski putopisac Evlija Čelebi u svome putopisu ( Seyahatnama, Cilt V), spominje i djelovanje visokoškolske ustanove u Mostaru Darul-hadisa (Dar al-Hadis) poznate kao Buka medrese, koje su postojale osim Mostara u Nevesinju, Hlivnu, Banja Luci i Sarajevu. Pored medresa, džamije su u Mostaru sagradili Muhamed-beg Karadoz-beg, Mehmed-paša Koski, Nasuh-aga Vučijaković, Ćejvan Ćehaja, Ibrahimaga Šarić, Ibrahim ef. Roznamedži, Jahja Hodža Kjose, Hadži Hasan Sevri, Salih Iščerlić (Tabačica), Hadži Memija, Hadži Ahmedaga Lakišić, Derviš-paša Bajezidagić, Sinan-paša, Hadži Balija, Husein Havadže, Mehmed Ćehaja, Nezirata (Spile), Hafiz Havadže, Ali Havadže i Tere Jahja. Pored džamija spominje se i sedam mesdžida. Kako smo naveli, pored medresa spominje se i veliki broj mekteba (osnovnih škola). U istom periodu su sagrađene dvije bolnice, jedna musafirhana (gostinska kuća), sahat-kula, apoteka, pet hanova, imareti, karavan saraj, muvekithane, dva hamama, viši broj česama i pet šedrvana, zatim tekije i druge institucije . . .

     Grad Mostar već u XVI stoljeću je opjevan od svojih pjesnika, pa tako susrećemo u XVI i XVII stoljeću dvadeset i devet pjesnika. Mostarski stari most su opjevali Medžazi Šani i Tabi Mostari . . . Veliki pjesnik na turskom i perzijskom jeziku Derviš-paša Bajezidagić, carski savjetnik, (ovako ) je opjevao grad Mostar, kako prenosi Safvetbeg Bašagić:

To je gnijezdo slavnijeh junaka

I na peru i na bojnom maču

Ko od vazda i sada iz njega

S dana na dan velikani skaču 

     U XVI i XVII stoljeću (Mostaru je imao svoju vrhunsku ulemo koja se bavila naučnim disciplinama kao što su: ahlak (etika), akaid (dogmatika), astronomija, bibliografija, disputacija, dove (dua), epistolografija, eshatologija, fikh (pravo), filozofija, geografija, gramatika, hadis, higijena, književnost, Kur'an, leksikografija, mantik (logika), matematika, medicina, menakib (biografije), metrika (arud), pedagogija, politika, povijest, retorika, semantika, stilistika, tedževid (pravila o učenju Kur'ana), tefsir (komentar Kur'ana), tesavvuf (misticizam) i veterina.

     Mnogo je velikih povijesnih imena na koja Mostar ima pravo da bude ponosan, ali ime Zaima Hadži Muhamed-bega poznatog kao Karađoz-beg danas zaslužuje naše posebno poštovanje. Ne samo zato što je prije četiri o pol stoljeća uzdigao Mostar svojom džamijom, medresom i bibliotekom, već i zato što je pod njegovim nadzorom podignut Stari most - svjetski simbol kulture. Ali ne samo to, Karađoz-beg nam je ostavio svoju dušu, kao trajno dobro za našu kulturu kad je u svojoj vakufnami zapisao:

     Ovozemni svijet je samo put za smrt i poprište nevolja, putovanje na kojem se niko neće zadržati duže, a niti će na njemu iko doći do svake (svoje) želje; ovozemne slasti su štetne, a njihov broj i narav su nestalni; privlačne strane ovoga svijeta su prolazne, a promjene u njemu su svakodnevne; za imetkom ne teži niko osim nesvjesna čovjeka, a za položajem niko osim neznalica; . . . sretan je i na pravom putu (jedino) onaj koji sačuva (nešto) danas za svoje sutra prije nego stvar ispusti iz svojih ruku i da je razborit samo onaj koji uoči da on nema ništa od ovozemaljskog života, jer što čovjek pojede, to uništi, a što obuče, to pohaba, a što da u dobrotvorne svrhe, to ga ovjekovječi.  

     Naravno, jedina svrha od znanja prošlosti je da nas osposobi za sadašnjost. Nema veće štete za mlade umove od toga da im se obezvrjeđuje sadašnjost. Sadašnjost je cjelina prošlosti i budućnosti. Jedno doba nije ništa manje prošlost od prije četiri stotine godina od doba od prije hiljadu godina. Doba Gazi Husrev-bega i Krađoz-bega nije ništa manje prošlost od doba Ebu Hanife i Maturidije. Niti je doba hercegovačkog Karađoz-bega iz šesnaestog stoljeća ništa manje moderno od doba engleskog Whiteheada (Vajtheda) Alfreda iz dvadesetog stoljeća u zahtjevu da se, u Karađozbegovoj medresi ima „predavati, uopće, svakom ko dođe (da sluša) neki predmet iz korisnih nauka koje nalaze svoju primjenu u životu (el-ulum el-nafia'a el-mustamala)..." i Vajthedovog uvjerenja da je „edukacija stjecanje umjeća za korisnu upotrebu znanja" (Education is the acqisition  of the art of utilisation of konowledge).

     Ako nam još uvijek nije dovoljno jasno zašto su Gazi Husrev-beg u Sarajevu i Karađoz-beg u Mostaru utemeljili svoje medrese na religijskim premisama islama, korisno je da čujemo ovo Vajthedovo zapažanje: „Bit edukacije je u tome da je ona religiozna. Molim vas, šta je religiozna edukacija? Religiozna edukacija je - nastavlja Vajthed - edukacija koja uključuje dužnost i poštovanje. Dužnost nastaje iz naše potencijalne kontrole nad tokom događaja. Gdje dostignuto znanje može promijeniti stvar, neznanje je grijeh. A osnova poštovanja je percepcija da sadašnjost u sebi sadrži kompletnu sumu egzistencije,  nazad i naprijed,  taj cjeloviti opseg vremena, a to je vjećnost".

     Eto u tome je tajna trajnosti naših medresa - dužnost prema Bogu i čovjeku te poštovanje života i vremena. U tome je i tajna naše kulture, kao „miraz kojeg svi pojedinačno i zajedno nasljeđujemo od naših predaka", koji su znali šta im je dužnost i šta im je poštovanje.

     Gdje smo mi danas u odnosu na ove dvije vrijednosti - dužnost prema drugom i poštovanje prema svom životu? Jesmo li zaboravili svoju dužnost prema Boga, pa tako i prema čovjeku? Jesmo li izgubili poštovanje prema sebi, pa tako i prema drugima? Ko smo mi danas? Čiji smo mi? Gdje nam je pamat? Gdje nam je srce? Gdje nam je duša?

     Koja su to „načela koja svaki od nas mora znati  ili vjerovati kako bi radio na način koji je prihvatljiv za cijelu našu zajednicu"? Kod koga tražimo utočište? Kod onih koji su nas ubijali ili kod onih koji su nas branili? Koja nam je tradicija važnija - ona što nas je decenijama otuđivala od naše vjere i kulture ili ona koja nas je vjekovima odgajala da budemo vjerni Bogu i svom narodu? Da li je naš uspjeh na ovome svijetu u mitu i korupciji? U kriminalu? Da li je naš spas na drugome svijetu u laži i klevti? Gdje je naš duh međusobnog poštovanja? Jesmo li ga izgubili ili  su nam ga oteli? Ako smo ga izgubili, imamo li želje da ga počnemo tražiti? Ako su nam ga oteli, imamo li hrabrosti da ga vratimo?

     Gdje je kraj samoponižavanju nekih između nas koji su nesposobni da se nose za izazovima našeg vremena? Dokle će trajati javna mržnja prema našoj vjeri i kulturi onih koji, pak, zaboravljaju da se religijsko strpljenje ne može potrošiti? Dokle će nas uznemiravati asimilirani pojedinci koji u svojoj samo-mržnji (self-hatred) postaju sve više agresivni i netolerantni prema našoj vjeri i kulturi? Čija su naša djeca? Ko će našu djecu odgajati - oni koji nemaju osjećanja za njohovu vjeru i kulturu ili oni kojima ih njihovi roditelji žele povjeriti? Dokle će nam tumačiti našu vjeru  oni koji nam osporavaju osnovna vjerska prava?

     To će tako biti sve dotle dok mi sami ne shvatimo i prihvatimo vrijednosti koje su nam u amanet ostavili veliki Zaim Hadži Muhamed-beg Karađoz-beg ovdje u Mostaru, Gazi Husrev-beg u Sarajevu, Behram-beg u Tuzli, Elči Ibrahim-paša u Travniku, Džemaluddin Čaušević u Cazinu, Isa-beg u Novom Pazaru, Osman ef. Redživić u Čajangradu te dr. Ahmed Smajlović u Zagrebu da našu djecu odgajaju i obrazuju oni iza kojih stoji kultura, koja se može ravnati  sa svjetskim kulturama jer, ponovo nas podsjeća Miroslav Krleža: 

 - Neka oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture... Neka oprosti gospođa Europe samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećaku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleći ili moli. Na kome je prikazan kao sužanj...

     Tako je, Bosanac se nikog osim Boga ne boji. Tako je, ni muftija mostarski Sejid Smajkić se nikog osim Boga ne boji i zato mi dozvolite da prvo njemu čestitam 450. godišnjicu Karađoz-begove medrese u Mostaru, kao i direktoru Tinjaku, svim nastavnicima i muderrisima Karađoz-begove medrese, svim Mostarcima i Hercegovcima, kao i da se zahvalim svim onima koji su na bilo koji način pridonijeli da se Karađoz-begova medresa vrati svojoj namjeni, a to je da čuva i razvija vjeru i kulturu, kao „način mišljenja, osjećanja i vjerovanja" našeg naroda. 

     Bože Sveznajući, pouči nas da budemo vjerni Tebi i svom narodu uvijek i na svakom mjestu!

     Bože Svemogući, osnaži nas u našoj namjeri da budemo ujedinjeni na putu zajedničkog uspjeha na ovome svijetu i spasa na drugome svijetu!