UČESNICI I IZVODI IZ IZLAGANJA DRUGE SESIJE NAUČNOG SKUPA ISLAMSKA TRADICIJA BOŠNJAKA

Ehl-i- sunnet we'l-džema'at

     Prvi izlagač na jučerašnjoj popodnevnoj sesiji bio je mr. Muharem Omerdić, rukovodilac Vjerskoprosvjetne službe Rijaseta Islamske zajendice. Njegova tema je inala naslov: "Ehl-i- sunnet we'l-džema'at".  U svom izlaganju Muharem ef. Omerdić je naglasio:

- Izvornost i tradicionalna islamska učenost u islamu definira se i utvrđuje na temelju Kur'ana, Sunneta, tumačenja autoriteta pravca ehl-i sunneta ve'l-džema'ata i prakse muslimana. Vjerovanje (imân) i znanost o Vjeri (‘ilmu'd-dîn) utemeljuje se isključivo na Kur'anu i Poslanikovoj najačoj tradiciji (mutewâtir). Od Poslanikova, s.a.v.s., vremena, pa kroz sva stoljeća i generacije muslimana Sunneta i Džema'ata (Ehl-i sunna ve'l-džema'ah), do danas, nije dominirala nejasnost, dileme ili sumnje u temelje islamskog vjerovanja, Dina i prakse. Vodilo se računa i o definiranju, terminologiji, te nazivlju svega onoga što predstavlja srčiku islamskog učenja. Takav odnos ne može se držati misaonim ropstvom već vjernošću, priznavanjem izvorâ i znanja samo Allahu i odanošću Istini.

     Cijelim protokom stoljeća, od Poslanikovog vremena pa do naših dana, ehl-i sunnet ve'l-džema'at je bio na braniku izvornog islama, čuvanju objavljenog njegovog učenja i srednjeg islamskog puta. Istinski muslimani su bdjeli nad čuvanjem izvora Vjere, naglašavajući ispravnost svoga puta i metoda, bez čega bi vjerovanje i praksa ušli u neizvjesnost i  opasnost. Svi učenjaci islama, koje je Muhammed, s.a.v.s., pohvalio i, kao važne za Ummet, na visoki stepen digao, složni su da je put muslimana ehl-i sunneta ve'l-džema'ata put one skupine kome su data obećanja spasa i podrške (el-firkatu'n-nâdžija).

     Ovi autoriteti muslimanske učenosti jednoglasni su da nije dopušteno, niti ispravno, ujedinjavati mezhebe, odnosno izabirati i sakupljati olakšice (ruhsah) četiri ehl-i sunnetska mezheba i od njih uspostaviti novi put samo jednoga mezheba. 

Najznačajnije muslimanske sljedbe i njihov odraz među Bošnjacima

     Mr. Nusret ef. Abdibegović, muftija travnički govorio je na temu: "Najznačajnije muslimanske sljedbe i njihov odraz među Bošnjacima". On je kazao:

- Izučavanje i istraživanje muslimanskih sljedbi i frakcija je vrlo teško, komplikovano i nedovoljno istraženo područje. Područje vjerovanja i učenja muslimanskih sljedbi i frakcija (El-milelu we'n-nihalu; El-fireku'l-islamijje) te njihov utjecaj na poimanje islama kod Bošnjaka zaslužuje posebnu pažnju i interesovanje.

     U startu se postavlja pitanje definicije "sljedbe" odnosno "pravca" ili "frakcije" i davanje preciznog odgovora o čemu se to ustvari radi?

     Muslimanske frakcije su imale različita polazišta i korijene, te se na osnovu toga i pravila razlika među njima. Na osnovu prirode razlika među sektama dijelimo ih na:

     1. Sekte koje su imale izravno  vjerski karakter (mezahib fi'l-‘akide) Njihovo razilaženje je bilo uglavnom, u granicama strogo vjerskih pitanja i problema.

     2. Sekte koje su imale primarno politički program (mezahibu fi's-sijase). Cilj i zadatak ovih sekti je bio političko djelovanje u islamskom društvu i šire.

     3. Sekte koje su imale razilaženja šeriatsko-pravne prirode (el-mezahibu'l-fikhijje).      Ovi pravci su se bavili problemima odnosa u društvu, obredoslovljem, kako je to uzakonjeno Kur'anom i Sunnetom.

     Ni područje Bosne i Hercegovine nije ostalo imuno na ove međumuslimanske podjele. Tokom agresije na BiH pojavile su se ahmedije i šiije. Ahmedije u Sarajevu imaju svoju "džamiju" i razvijaju različite aktivnosti. Također su prisutne bahaije sa malim brojem pristalica ali sa vrlo perfidnim djelovanjem. Najviše ima šiija koji već imaju svoj institut, koledž, nekoliko fondacija, vrlo razvijenu izdavačku djelatnost. 

Dr. Ljevaković: Teološkopravno učenje Ebu Hanife

     O "Teološkopravnom učenju Ebu Hanife" govorio je dr. Enes Ljevaković.     Njegovo predavanje odnosilo se na sljedeće elemente:

     - U radu se tretiraju najvažnija teološko-pravna učenja jednog od najistaknutijih znalaca i mislilaca u povijesti islama, posebno u oblasti šerijatskopravnih znanosti. Budući da se smatra jednim od utemeljitelja islamske jurisprudencije, poklonjena je naročita pažnja doprinosu Ebu Hanife u razvoju fikha, bitnim karakteristikama njegovog pravnog promišljanja, metodi interpretiranja i tumačenja izvora, specifičnim pravnim institutima po kojima se odlikuje hanefijski mezheb, poput instituta kijasa, istihsana i hile-i šer'ijje. Teorija o kategoričkom značenju općeg kur'anskog teksta te pitanje njegovog uposebnjavanja pojedinačnom predajom važna je odlika i izraz Ebu Hanifinog razumijevanja odnosa Kur'ana i sunneta općenito, a posebno u kontekstu određivanja opsega važenja pojedinih propisa.

     U radu će biti riječi o uvažavanju principa svrsishodnosti i korisnosti propisa kao i o ostalim bitnim odlikama njegove pravne misli, poput pitanja rješavanja pretpostavljenih slučajeva i mnoštva ogranaka, uvažavanja običaja, presumpcije kontinuiteta, preventivne zabrane...

Na kraju će biti riječi o aktualnosti i važnosti njegove teološko-pravne misli u muslimanskom svijetu danas, sa posebnim osvrtom na njen značaj za islamsku tradiciju Bošnjaka. 

Najznačajniji pravci (mezhebi) i pokušaj njihovog međusobnog približavanja

     O mezhebima i pokušajima njihovog međusobnog približavanja govorio je Husein ef. Kavazović, muftija tuzlanski. Muftija Kavazović je naglasio: 

- Prije govora o nastanku pravnih škola nužno je bar djelimično upoznati razloge toga nastanka. To je posebno važno kada se ima u vidu da Šerijat predstavlja nepromjenjivi dio islamskog prava, pa je njegovo razumijevanje i tumačenje jedini put da se aktualizira u svakom vremenu. Uloga ashaba bila je presudna u nastanku islamskog prava, jer su poslužili kao usmjeravajući faktor u tumačenju i primjeni prava. U početku, pravnu nauku karakteriše nesistematičnost i velika razuđenost mišljenja. Smatra se da je prvo stoljeće islama obilježeno pojavom velikog broja pravnih škola, da bi se krajem trećeg stoljeća njihov broj znatno smanjio.

     Čini se da postoje dva obrasca po kojima su one nastale. Jedne su se više oslanjale na racionalne dokaze prilikom stvaranja prava, dok su druge bile sklonije tradiciji i predaji. Iz političkih razloga, u vrijeme velikog rascjepa muslimanske zajednice, doći će do podjele pravnih škola na sunijske, šijske i haridžijske. Uprkos toj podjeli, razlike među ovim školama su od sekundarnog značaja. To se da zaključiti po metodologiji koju su razvile, a koje su u većini slučajeva, u potpunosti ili djelimično prihvaćene od svih. Proces njihovog međusobnog približavanja, moguć je samo na akademskoj razini, onako kako se i odvijao tokom historije. Razlike među pravnim školama mnogo su manje nego među filozofskim pravcima ili školama kelama. 

Ebu Mensur el-Maturidi

     Dr. Mustafa Cerić reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH je govorio o Ebu Mensuru el-Maturidiju i odlikama njegovog akaidskog učenja: U ovom izlaganju je istaknuto:

- Ebu Mensur el-Maturidi (umro 333/944) iz Semerkanda je jedan od najoriginalnijih ortodoksnih muslimanskih mislilaca četvrtog/desetog stoljeća. Utemeljitelj sunnitske aka'idske škole, el-Maturidi nije samo ustanovio ravnotežu između tradicije i razuma, već je dokazao i punu snagu razuma u kontekstu autentične tradicije islama.

     El-Maturidijev najvažniji doprinos islamskoj tradiciji je njegova razrada teološke teorije znanja što nije manje od značaja el-Šafijine teorijske okosnice islamskog prava. Štaviše, Maturidijeve naučne metode istraživanja, njegov smisao za temeljitu analizu, kao i negov objektivni kritički um osigurali su mu mjesto među najozbiljnijim misliocima svih vremena. El-Maturidi se nije ustručavao bilo kojeg teološkog pitanja, nije se sustezao prihvatiti se bilo koje teške teme, nikad nesklon bilo kakvoj racionalnoj mogućnosti.

     El-Maturidijev misaoni napor imao je dva cilja: 1) zaštititi islamsko učenje od vanjskih napada i 2) konsolidirati islamsko učenje iznutra. Da bi udovoljio ovim ciljevima, el-Maturidi je usmjerio svoj intelektualni napor na tri područja islamskog učenja: (a) jurisprudenciju (usūl el-fiqh); (b) egzegezu (tefsīr), i (c) teoriju (kelām). Pa ipak, njegova pažnja je bila posebno usredsređena na teološka pitanja, čemu je pretežno posvetio i svoje egzegetske spise. To je i razlog zašto je el-Maturidi postao posebno poznat i zašto se njegovo ime veže kao eponim, znak raspoznavanja, za posebnu islamsku teološku školu.

     Korijeni islamske tradicije Bošnjaka mogu se naći u maturidijskom teološkom racionalizmu koji je dominantan u islamskoj tradiciji osmanske povijesti. 

Hasan Kafija Pruščak (teološko-pravna) shvatanja

     O Hasan Kafiji Pruščaku svoja razmišljanja je izložio dr. Zuhdija Adilović, koji je u svom radu naglasio:

- Izučavanje biografije istaknutih Bošnjaka u našoj historiji sigurno će nam pomoći da se pravilno postavimo prema ogromnim izazovima vremena u kojem živimo. Jedna od najznačajnijih ličnosti u tom pogledu jeste Hasan Kafi Pruščak koji je živio i djelovao hiljadu godina nakon hidžre Poslanika, s.a.v.s.

     Život i djelo Hasana Kafije Pruščaka može nam poslužiti kao primjer istinskog alima, praktičara koji je svojim (pisanim) djelima, ali ponajprije svojim ličnim primjerom imao veliki utjecaj na sredinu u kojoj je živio. Spojiti znanje sa praksom jeste najveća snaga jednog alima, a rezultati njegovog angažmana sigurno neće izostati. Samo na taj način današnja ulema može povratiti, već davno izgubljeni, autoritet kod naroda i zadobiti istinske predispozicije da postanu stvarne vođe ummeta koje će ga, uz Allahovu pomoć, izvesti iz tmina u kojima se trenutno nalazi. 

Pojedinac, porodica, narod, nacija i država ( u vidiku muslimanske intelektualne tradicije)

     Predavanje koje je imalo gornji naslov izložio je Mehmedalija Hadžić. O ovim pojmovima i smjernicama oko kojih se fokusirao ovaj rad izdvajamo: 

- Ovi pojmovi su uključeni u svaku vrstu današnjeg govora. Oni se svakome čine jasni, pa se uglavnom ne primjećuju razlike između njihovih korištenja u žurnalizmu i filozofiji, politici i religiji. O njima je pisano i na bosanskom jeziku, pri čemu su različiti autori na drukčije načine imenovali utemeljenja svojih tumačenja tih pojmova. Stoga se u bosanskom javnom diskursu nameće neophodnim raspravljanje o tim pitanjima i raščišćavanja i rasvjetljivanja tame koju uzrokuju te neodređenosti.

S obzirom da je moderno doba gotovo posve prožeto različitim ideologijskim slikama čovjeka i svijeta, preovlađujuća korištenja navedenih pojmova su ideologijska.

     Pojedinac (čovjek kao takav): U ideologijskoj slici svijeta čovjek započinje odozdol, pa je u stalnome uzlaženju prema višoj razini. Tamo gdje se on nalazi jeste i najviša razina. A izvor čovjekova dostojanstva u tradicijskoj slici svijeta je Bog. Ozbiljiti se znači otkriti tu izvornu narav ili vratiti se Bogu.

     Porodica: U ideologijskoj slici svijeta porodica je počelo ili smetnja. U tradicijskoj ona je samo dio okvira u koji je smještena ljudska pojedinačnost.

Narod: Svaki pojedinac je rođen u svome narodu. To znači u određenom dobu i jeziku. Nijedan narod ne može imati a priori prednost u odnosu na drugi. Ono što u muslimanskoj tradiciji odgovara "ljudima Knjige", u modernome dobu određeno je kao "nacija" ili kao narod osviješćen oko nametnutog mu autoriteta.

     Država: Svaki narod svoje osvješćenje posvjedočuje sposobnošću da uspostavi i održava ustrojstvo kojim štiti dostojanstvo i prava pojedinca. To ustrojstvo ili taj poredak je država. Oblici državnog ustrojstva se mijenjaju u skladu s promjenama njenih ljudi. U savremenome svijetu politički poredak ili polis, što znači uređenost u odnosu na neko nepovredivo središte, jeste nacija-država. Danas poželjna država je sekularna. Međutim, to ne znači da je svaka sekularnost i dobra te da u dovoljnoj mjeri i na jednak način štiti perenijalnu mudrost, perenijalno dostojanstvo, neosporivu slobodu volje. Mnogi smatraju da koncept sekularnosti utvrđen Vestfalskim mirom (1648) ne može biti univerzalno primjenljivan iz činjenice da su iskustva raznih zemalja različita.