Promo banner

A+ A A-

Je li islamizam fašizam?

Ideološki okvir za 'treći svjetski rat'

Je li islamizam fašizam?

Piše: Stefan Durand

Dok Sjedinjene Države sve dublje tonu u Iraku, a zemlju zahvaća građanski rat, Bushova administracija nastavlja opravdavati svoje intervencije na Bliskom istoku u ime borbe protiv ‚islamskog fašizma‘. Taj ideološki okvir omogućuje da se u istu kategoriju svrstaju vrlo različiti pokreti, od Al-Qaide do Hizbullaha, preko Muslimanske braće

“Prihvaćaju se velikih pojmova, velikih poput šupljih zuba. Zakon, vlast, gospodar, svijet, pobuna, vjera.  Tako mogu praviti groteskne mješavine, površne dvojnosti, zakon i pobuna, vlast i anđeo.” Na taj način, “uništavaju rad koji se sastoji u ‚oblikovanju‘ pojmova vrlo istančane i izdiferencirane artikulacije, radi izbjegavanja velikih dvojnih pojmova”. Tim se riječima izrazio Gilles Deleuze 1977. da bi prozvao ono što je nazvao “ništavnim mišljenjem novih filozofa”. Trideset godina kasnije, ti još uvijek ‚ništavni‘ mislioci, ali ne više ‚novi‘ i još uvijek ne ‚filozofi‘, nalaze se u prvim redovima da u Francuskoj, na osnovi ‚grotesknih mješavina‘, propagiraju šuplji pojam ‚islamskog fašizma‘.
Mogli bismo se tome samo nasmijati da pojam ‚islamski fašizam‘ nije javno upotrijebio predsjednik George W. Bush na tiskovnoj konferenciji 7. kolovoza 2006., a zatim i u drugim službenim američkim stavovima, u kojima se zajedno stavljaju pokreti koji su međusobno vrlo različiti (Al-Qaida, Muslimanska braća, Hamas i Hizbullah), čineći od tih pokreta nastavljače nacizma i komunizma. Preimenovanje ‚rata protiv terorizma‘ u ‚rat protiv islamskog fašizma‘, pa dakle i stavljanje muslimanskih fundamentalističkih pokreta u red totalitarizma 20. stoljeća nije bezopasno. Time se želi ponovno dati legimitet ratnoj politici, koja se opet zasniva na kovanicama i starim, ali uvijek djelotvornim lukavstvima ‚politike straha‘.
Autorstvo neologizma ‚islamofašizam‘ u tjedniku Willama Kristola The Weekly Standard, snažno za sebe traži novinar Stephen Schwartz koji između ostalog surađuje na vrlo kontroverznom internetskom siteu FrontPage Magazine Davida Horowitza, obožavatelja knjige Oriane Fallaci Bijes i ponos čije se brojne formulacije smatraju rasističkima. No Schwartz je taj termin prvi put upotrijebio tek 2001. Nije dakle on izmislio tu kovanicu, nego povijesničar Malise Ruthven 1990. u britanskom dnevniku The Independent. U svakom slučaju, neosporno je da je Christopher Hitchens  najviše popularizirao taj izraz u Sjedinjenim Državama. Izvrstan novinar, nekoć vrlo ljevičarski nastrojen, svrstao se uz rat predsjednika Busha protiv Iraka. No izraz je dospio čak u predsjednikov službeni govor vjerojatno zahvaljujući orijentalisti Bernardu Lewisu, savjetniku Bijele kuće, kojeg vodi neograničeno neprijateljstvo prema islamu. Uostalom, Schwartz se smatra učenikom Bernarda Lewisa.

Islamistički pokreti su transnacionalni

Ako se oslonimo na tradicionalne teorijske definicije koje su oblikovali eminentni stručnjaci za fašizam (Hannah Arendt, Renzo de Felice, Stanley Payne i Robert Paxton) primijetit ćemo da nijedan islamistički pokret koji je predsjednik George W. Bush obuhvatio izrazom ‚islamofašizam‘ ne odgovara njihovim kriterijima. Ne zbog toga što je religija nespojiva s fašizmom. Dok Payne smatra da je fašizmu potreban sekularan prostor da bi se razvijao, Paxton i ostali mu uzvraćaju da to vrijedi samo za europski slučaj. Može postojati muslimanski fašizam, kao uostalom i kršćanski fašizam, hinduski fašizam i židovski fašizam.
No pokreti na koje je prstom ukazala Bushova administracija apsolutno ne ulaze u tu kategoriju. Islamizam se mora shvatiti kao suvremena, nova i izdvojena pojava. Istina je da se neki elementi tradicionalnog fašizama mogu otkriti u muslimanskim fundamentalističkim pokretima: paravojno obilježje, osjećaj poniženja i kult karizmatičnog vođe (ali ipak u vrlo relativnoj mjeri, neusporedivo s kultom Führera ili Ducea). No sva ostala temeljna obilježja fašizama (ekspanzionistički nacionalizam, korporativizam, birokracija, kult tijela...) posve su odsutna.
Islamistički pokreti često su transnacionalni, pa dakle vrlo daleko od ‚integralnog nacionalizma‘ koji je karakterizirao europski fašizam tridesetih godina 20. stoljeća. Fašizam je po svojoj prirodi bio imperijalistički i ekspanzionistički. Dok jedinice Al-Qaide djeluju u mnogim zemljama, a neki islamistički pokreti snivaju da će osvojiti Andaluziju i Siciliju, te obnoviti hilafet, formacije poput Hamasa i Hizbullaha, bez obzira koliko mogu biti sporna njihova religijska usmjerenja i neke njihove oružane akcije (naročito napadi na civile kojima se želi posijati strah), pokreti su koji se bore protiv teritorijalne okupacije.
Talibanski režim u Afganistanu, pak, sa svojim vjerskim apsolutizmom, sličniji je mračnim teokracijama iz srednjeg vijeka nego fašističkim režimima koji su se pojavili u industrijskim zemljama nakon Prvog svjetskog rata.
Korporativna dimenzija, svojstvena fašizmu, također ne postoji u tim pokretima (tijesna veza između trgovca s ‚bazara‘ i islamskog režima u Iranu ne može se s tim usporediti). Osim toga, nijedan od njih nema podršku vojno-industrijskog kompleksa u nekoj zemlji, iako bi, opet u Iranu, povezanost između vjerske države i snažne vojne industrije mogla navesti da se to pomisli. No takva povezanost postoji i u zemljama koje se ne mogu okvalificirati kao ‚fašističke‘, primjerice u Sjedinjenim Državama, Francuskoj i Japanu.

Raspolaganje ‚borbenom državom‘ predstavlja nužan preduvjet za provedbu vlasti fašističke prirode. No islamističke skupine na koje se misli najčešće su na marginama vlasti u svojoj zemlji, ili pak progonjene od vlasti. Osim toga, ideološki aspekti javljaju se tek sekundarno u islamističkim pokretima, dok je Raymond Aron naglašavao ‚luđačko mjesto‘ ideologije u totalitarnom sustavu, koji po njegovom mišljenju počiva na ‚prvenstvu ideologije‘.
Islamistički pokreti instrumentaliziraju religiju i pokušavaju se njome poslužiti kao ideologijom, ali ne žele stvoriti ‚novog čovjeka‘, kao što je bio slučaj u Europi. Prije se radi o starom vjerskom arhaizmu nego o globalnoj i cjelovitoj ideologiji. Osim toga, do uspjeha tih pokreta u narodu najčešće dolazi zbog nekih drugih čimbenika, a ne ideoloških. Tako na primjer, glasovanje za Hamas nije odraz privrženosti palestinskog naroda vjerskoj ideologiji tog pokreta, nego je ponajprije rezultat kažnjavanja korupcije kod Fataha. U Libanonu ima mnogo onih koji podupiru Hizbullah, ali se pritom ne slažu s njegovom islamističkom ideologijom. S druge strane, fašizam i nacizam su, upravo kao ideologije, osvojili na tisuće intelektualaca, među kojima i neke najeminentnije.

Fašizam i komunizam bili su masovni pokreti

Al-Qaida se ne može pohvaliti nikakvom potporom takve vrste, a njezina ideologija, vrlo sumarna, mnogo više podsjeća na sektaške pojave nego na europske totalitarne režime. 

Fašizam i komunizam bili su masovni pokreti, zasnovani na politizaciji i podršci mase, dok se islamističke organizacije, unatoč svim za to povoljnim elementima kao što su ekonomska kriza i sveopće ponižavanje, u većini muslimanskih zemalja sudaraju s civilnim društvima kojima su vrlo važne njihove slobode. Broj onih koji u sjevernoj Africi podupiru muslimanske fundamentalističke pokrete nije mnogo veći od broja onih koji u Europi podupiru desničarske pokrete. Pokret Al-Qaide uspio je osvojiti tek vrlo ograničen dio muslimana. U svim arapskim i muslimanskim zemljama, pod diktaturama koje su većinom vezane uz Sjedinjene Države, tinjaju izuzetno živa antitotalitarna i laička društva. Osim toga, kao što piše Robert Paxon, “ono što nas u osnovi priječi da podlegnemo iskušenju i islamske fundamentalističke pokrete poput Al-Qaide i talibana okarakteriziramo kao fašističke jest to što oni nisu proizvod reakcije na demokracije koje ne funkcioniraju. Njihovo jedinstvo je više organsko nego mehaničko, da se poslužimo čuvenom distinkcijom Emila Durkheima. A iznad svega, ti pokreti ne mogu ‚odustati od slobodnih institucija‘, jer ih nikada nisu ni imali. Mogli bismo navesti još mnogo drugih elemenata koji dovode u pitanje analogiju s totalitarizmom: nema monopola na informacije, nema socijalnog darvinizma, nema dirigirane ekonomije ni planske industrije, nema monopola na oružje...
Slučaj Islamske Republike Iran je naravno mnogo problematičniji. Ahmadinedžad se može osloniti na ‚borbenu državu‘, vrlo strogo kontrolira medije posredstvom Ministarstva kulture i islamskog usmjerenja, pokreće ekonomiju - koja je planska, kao i vrlo značajan vojno-industrijski kompleks. No možemo li zbog toga govoriti o islamofašizmu? Baš i ne, dok god postoje druge poluge vlasti. Iranski predsjednik mora se dogovarati s Medžlisom (parlamentom), tako da mu je trebalo nekoliko mjeseci da dobije njegovu potvrdu za neke ministre. Čovjek broj jedan iranske države, ‚vrhovni vođa‘ ajatollah Hamnei je osim toga odluke Ahmedinedžadove vlade podvrgnuo potvrđivanju od strane Vijeća na čijem je čelu Hašemi Rafsandžani, onaj isti kojeg je Ahmedinedžad pobijedio na predsjedničkim izborima.
Ahmedinedžad se, također, mora dogovarati s ‚reformistom‘ Hatamijem, koji uživa veliku popularnost. Tako Tzvi Barel u Haaretzu iznosi mišljenje da se žestoki antiizraelski napadi iranskog predsjednika “zapravo mogu objasniti ideološkim napetostima i odnosima snaga unutar Islamske Republike” I konačno, ‚populist‘ Ahmedinedžad teško uspijeva osvojiti elitu, a velik dio iranskog civilnog društva odlučan je da se bori protiv utjecaja ultrakonzervativaca.
Iako je izraz ‚islamofašizam‘ posve neprimjeren, to ne znači da u islamskom kontekstu nema fašističke zadojenosti. U arapskom i muslimanskom svijetu ima značajan broj diktatura  i autoritarnih režima koji se mogu okarakterizirati kao fašistoidni. Ti režimi su većinom vjerni saveznici Sjedinjenih Država u njihovom ‚svjetskom ratu protiv terorizma‘. Zanimljivo je da su diktature u Azerbajdžanu, Uzbekistanu, Kazahstanu i Turkmenistanu, četirima muslimanskim državama, pošteđene američkih kritika, iako polufašistički karakter tih režima bode oči. Saudijska monarhija u Washingtonu je nedodirljiva, bez obzira na sva zastranjivanja. Potpora američkoj vanjskoj politici apsolutno je opravdanje za sva autokratska i fašistoidna skretanja. Nakon što se pukovnik Gadafi, na zahtjev Washingtona, odrekao svoje burne prošlosti, u zapadnim diplomatskim krugovima postao je gotovo svetac. Slaveći trideset sedmu godišnjicu svog dolaska na vlast, pozvao je na uništenje svojih protivnika, ali se malo tko na Zapadu zbog toga uznemirio.


Ultranacionalizam Sadama Husejna

Može li se izraz ‚fašistička‘ opravdati kad je riječ o diktaturi predsjednika Sadama Husejna, stranke Baas i njihovih muhabarata (tajnih službi)? Režim Sadama Husejna bio je ultranacionalistički režim koji je počivao na pretjeranom kultu vođe, koji nije razlikovao javnu od privatne sfere, a k tome je bio i ekspanzionistički. Na jednom predavanju u Kuvajtu 1987., Edward Said upozorio je vlade zaljevskih zemalja: “Nastavljajući financijski podupirati Sadama Husejna, postajete suučesnici tog arapskog fašizma, a na kraju ćete postati njegove žrtve.” Kuvajtske vođe shvatit će to tek 2. kolovoza 1990., nakon invazije na njihovu zemlju.

Licemjerje postaje tim uočljivije ako se sjetimo da su današnji ‚islamofašisti‘, naročito afganistanski borci, tijekom borbe protiv Sovjeta, u Washingtonu proglašavani ‚moralnim ekvivalentima‘ osnivača Sjedinjenih Država. Egipatska Muslimanska braća, također, su primala velikodušnu pomoć britanskih i američkih obavještajnih službi. A izraelska je vlada bila na strani Muslimanske braće u Palestini (prije nastanka Hamasa) u otporu protiv Fataha i Palestinske oslobodilačke organizacije.
Možemo i moramo žestoko kritizirati neke pokrete u muslimanskom svijetu koji pribjegavaju terorizmu i imaju fašistoidan vid, ali ne treba zbog toga koristiti sveobuhvatne i provokativne izraze kao što su ‚naciislamizam‘ i ‚islamofašizam‘ koji stigmatiziraju cijelo stanovništvo i uspostavljaju izravnu vezu između njihove religije i ekstremističkih stranaka koje su instrumentalizirale tu religiju u ime političkih ciljeva. Odbijanje krivih pojmova nipošto ne znači da ne želimo kritizirati zločine islamista i njihov pogled na svijet. Mnogi muslimanski intelektualci to su učinili. Vrsni pakistanski intelektualac Eqbal Ahmad pokazao je iznimnu hrabrost braneći Salmana Rušdija pred bijesnim pakistanskim masama.
Sva ta razmišljanja o točnoj definiciji fašizma nemaju nikakvu važnost za jacksonovce i neokonzervativce koji vladaju vanjskom politikom Sjedinjenih Država, za koje je upotreba izraza “islamski fašizam” ponajprije korisna zbog svog emotivnog naboja, jer omogućuje sijanje straha. A upravo je u tome najveća opasnost. Šireći ideju da se Zapad bori protiv novog fašizma i novog Hitlera, javno mnijenje se priprema prihvatiti ideju da rat može i mora biti ‚preventivan‘, da je odgovor na masovnu ‚fašističu prijetnju‘ i da je prema tome opravdan bez obzira na posljedice u broju ljudskih života. “Saveznici su bombardirali Dresden”, čujemo neokonzervativce kako odgovaraju na kritike nakon što su izraelski Fl6 ispustili na stotine bombi na gusto naseljene libanonske gradske četvrti. Žarka želja za ‚nacifikacijom‘ svoga protivnika nije od jučer. Zapadni mediji svako toliko otkrivaju ‚Četvrti Reich‘ i ‚novog Führera‘. S Hitlerom su redom uspoređivali Gamala Abdela Nasera, Jasera Arafata, Sadama Husejna, Slobodana Miloševića, a danas Mahmuda Ahmedinedžada. Nasera su zvali ‚Hitlerom s Nila‘, a Menahem Begin je Arafata zvao ‚arapskim Hitlerom‘.
Krajnje karikaturalan iranski predsjednik Ahmedinedžad i njegovi žestoki govori danas medijima daju novo plodno tlo za manipulacije. Tako je iranski neokonzervativac Amir Taheri, bivši suradnik iranskog šaha, lansirao ‚vijest‘ da se Iran sprema uvesti obvezu nošenja žute zvijezde za iranske židove. Iako lažna, ta se vijest našla na naslovnici kanadskog dnevnika The National Post s krupnim naslovom: “Četvrti Reich”. Tu su informaciju žestoko opovrgnuli iranski židovi i cijeli tisak, ali to ništa nije promijenilo na stvari. ‚Medijski udar‘ je uspješno izveden, a stotine tisuća Kanađana i Amerikanaca uvjereni su da iranski židovi nose žutu zvijezdu i da Iran doista predstavlja Četvrti Reich. A to će naravno biti jako korisno ako Amerika odluči započeti novi preventivni rat protiv Irana...

“Arapi razumiju samo silu”

Onima koji koriste izraz ‚islamofašizam‘ zajedničko je to da se žele boriti i voditi preventivne vojne akcije u ime ‚svjetskog rata protiv terorizma‘. Bernard Lewis je godinama, više ili manje, otvoreno popularizirao tezu prema kojoj Arapi i ‚istočnjaci‘ razumiju samo silu, a to je teza koju su francuski generali Jacques Massu i Marcel Bigeard, također, zastupali i provodili u praksu u Alžiru, s uspjehom koji nam je poznat. Lewis je trebao pročitati Hannah Arendr koja je napisala: “Unatoč svim nadama u suprotno, čini se da ima jedan argument koji Arapi nisu u stanju shvatiti: to je sila.
Ujedinivši pod izrazom ‚islamofašizam‘ desetke krajnje raznolikih pokreta, koji su često u sukobu jedni s drugima, koji imaju vrlo različite ciljeve, može se zasnovati mit o svjetskoj islamskoj zavjeri i tako prikriti geopolitička i čisto profana pitanja, pa se onda više ne moraju spominjati ni uzroci koji su doveli do nastanka većine tih pokreta, naročito vojne okupacije i teritorijalni sukobi, a upravo bi njihovo rješavanje omogućilo da se osuši teren na kojem raste suvremeni islamski terorizam.
Tako se jeftino oponašaju churchillovski stavovi, a svi oni koji se suprotstavljaju tim apsurdnim i kontraproduktivnim ratovima sustavno se proglašavaju zagovornicima ‚Münchena‘. Umjesto da ih smatramo dalekovidnim, prikazuju se kao ‚korisni  idioti‘, moderna utjelovljenja Edouarda Daladiera i Nevillea Chamberlaina koji su 1938. potpisali Münchenske sporazume s Hitlerom. “Nema ništa gore od navodnih lekcija iz povijesti, ako je ona krivo shvaćena i krivo protumačena”, govorio je Paul Valéry!


Prevela:
Dubravka Celebrini

 

(www.preporod.com, Wednesday, 10 January 2007)