edukativna platforma Islam.ba

A+ A A-

Poniznost a ne poniženje

  • Published in
  • Kategorija: Prijedlozi teme za hutbu
  • Štampa , E-mail

Poniznost a ne poniženje

Poniznošću izražavamo Božju veličinu i prisutnost svijesti o Bogu u sebi, a oholost izražava zaborav Boga i otrgnuće s puta Njegova.

 Poniznost je vrlina. Kao i sve druge vrline i ona nam je urođena, stoga je ne trebamo naučiti, nego samo osvijestiti i izražavati. U našem današnjem okruženju poniznost, podređenost, popuštanje i poslušnost interpretiraju se kao slabosti, a ponizne osobe često su krivo shvaćene kao osobe bez osjećaja vlastite vrijednosti, koje nemaju ni samopoštovanja niti samopouzdanja, koje uvijek ”podvijaju rep.” Tako se uslijed  društvene stvarnosti ova vrlina krivo tretira kao mahana jer mnogi pogrešno izjednačavaju poniznost i ponižavanje.

Važno je  ukazavati na razlikovanje poniznosti i poniženja, tj. poniženosti. Dok se poniznost javlja uslijed velikog štovanja, poniženost se javlja uslijed sramote i osjećaja manje vrijednosti ili bezvrijednosti. Ponizna osoba ne osjeća manjak vrijednosti, naprotiv, veoma je objektivna, vidi i sebe i druge u svojoj izvornosti, svjesna je svoje uloge u svijetu ali i uloge drugih ljudi. Promatra svijet u cjelini i ne stavlja sebe u središte niti na prvo mjesto, jer joj tu i nije mjesto.

Ponizne su osobe svjesne povezanosti svih stvorenja, jer imamo istog Stvoritelja, pa se sukladno tome i odnose prema drugima, poznatima i nepoznatima, kao svojoj braći i sestrama. Ponizna osoba stvara ozračje mira i ljubavi oko sebe jer cijeni vrijednosti drugih i pokazuje poštovanje prema njima. Takva osoba ne hvali sebe nego druge. Osjećaj svoje vrijednosti temelji na svojim unutarnjim kvalitetama, na svojoj povezanosti s Božijim zakonima, a ne na tome koliko je bolja od drugih ili koliko više ima od drugih. Ponizan čovjek zna da je griješnik i da pred Bogom niko ne može sakriti svoje mahane i slabosti, stoga se obraća Bogu ponizno, moleći za milost i pomoć. Nasuprot tome, ohol čovjek sklon je precjenjivanju vlastitih zasluga i hvalisanju, tražeći izdašnu nagradu za svoja dobra djela, pri čemu ne priznaje svoja nedjela. Oholost se napuhava, nadima se i teži za taštom slavom i čašću, za potvrdom. Često se izdiže iznad drugih i klanja se svojoj sebičnosti.

“I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog. U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca!”(Lukman, 18-19.)

Prenosi se da je Poslanik, a.s., kazao: “Hoćete li da vas upoznam ko će biti od stanovnika Džehennema” ... “Svaki ”ters” ('atel), nadmeni (dževaz) i oholnik (mustekbir).”

Novac je područje u kojem se duboko ogleda jačina vrline poniznosti. Mnogi podređuju svoj život stjecanju novca. Ta vrsta poniznosti - poniznost prema novcu i svemu materijalnom - ne donosi trajna dobra. Moguće je naravno da čovjek posjeduje veliki imetak, ali da on taj imetak troši na Božijem putu. Hazreti Sulejman, a.s., imao je, uostalom, neviđeni imetak i najveće kraljevstvo, a opet je bio ponizan i pored sveg imetka, za ručak se zadovoljavao komadom suhoga hljeba, a svoj imetak i moć koristio je za pomaganje ljudima i širenje Božije vjere.

Osim što ne bismo trebali iskazivati poniznost prema novcu i svemu onom što se novcem može kupiti, ne bismo trebali biti ponizni ni prema svom egu, kao ni strahu niti prema bilo kojem drugom ”demonu” koji nas žele podrediti sebi. U svakoj situaciji kad osjetimo da ego ili strah ili neka druga napast vuče naše konce trebali bismo se isti tren prisjetiti da nismo sluge egu, nego Bogu. To će nam dati snage i inspiracije da se odupremo napastima i da njima zagospodarimo.

”One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju!”(Er-Ra’d, 28)

Nedostatak istinske poniznosti doveo je mnoge od nas pojedinačno i mnoga naša društva u stanje poniženosti, pa smo rasplamsali vatre pristrasnosti, ideološke i stranačke, i uzdigli ih iznad same poniznosti Bogu, dopustili smo da nam srca obuzmu vatre neznanja i pristali smo na nagovaranja šejtanska. Stranački položaji, dirketorske fotelje, društvena zvanja ne smiju biti razlozi naše arogancije, ali ni poniznosti. Treba da se vraćamo istinskoj poniznosti.  Liječimo lažnu uznositost i zbacimo maske uobraženosti iza kojih se skrivamo. Vratimo svoj mir poniznošću Bogu i svoj ponos nepristajanjem na poniženost koja nastaje kad se ponizimo nečem mimo Boga.