edukativna platforma Islam.ba

A+ A A-

Ne divi se svome djelu

Ne divi se svome djelu

,,I oni koji od onog što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru.“ (El-Mu'minun,60)

U hadisu Božijeg Poslanika Muhammeda, a s., se prenosi da se ovaj ajet odnosi na onog ko radi dobra djela i pribojava se da mu ih Allah ne primi.

Musliman se nikada bezrezervno i nekritički ne divi sopstvenom djelu. U dobrom djelu koje  čini musliman se preispituje i pribojava da u samom naumu, pristupu i činjenju nekog djela  ne bude nešto što sprečava da dobro djelo bude primljeno, a da on toga nije dovoljno svjestan. Musliman se dodatno ne zadovoljava činjenicom da drugi hvale i prepoznaju dobro djelo koje je učinio, jer je njegova krajnja želja da dobrim djelom koje čini bude zadovoljan Svemilosni Stvoritelj

Alija, r. a. je imao običaj kazati: ,,Loše djelo koje te ražalosti bolje je kod Allaha od dobra djela koje te zadivi.“

Divljenje dobrim djelima koje činimo može biti zamka u koju ćemo nepromišljeno upasti i narcisoidno se u nju zapetljati. ,,Samoljublje je mali širk“, upozorava Poslanik Muhammed, a. s. U dobru koje učinimo, kada nas već nije mogao spriječiti da ga u ime Boga radimo, šejtan po svaku cijenu pokušava unijeti primjese djela sa kojim Bog nije zadovoljan. Tako nam šejtanska vesvesa došaptava da se čineći dobra djela   zagledamo samo u sebe i svoj trud, jer ćemo na taj način najbrže zaboraviti zahvaliti na Božijoj uputu i milosti koja je prethodila našem postupku. 

Zadovoljstvo onim što smo učinili može u nama probuditi i produbiti osjećaj samoljublja i narcisoidnosti, istog onog pogubnog osjećaja koje je zavelo Iblisa prokletog i udaljilo ga od Upute Milostivog.

Ibn Mes'ud, r. a., veli: ,,Propust je u dvome: divljenju i očajanju. To je zato što se sreća postiže trudom i naporom. Onaj ko je sam sobom zadovoljan ne trudi se, jer je on to već postigao. Očajnik se također ne trudi, jer on smatra da nema koristi od truda.“

Vanjština, spoljašnost i forma nekog djela i postupka znaju zavarati i sakriti objektivne slabosti i nedostatke. Na to ponajbolje upućuje iskustvo muslimanskog poraza na Hunejnu.

Brojnost i izgled muslimanskih vojnika u ovoj bitci bio je impresivan do te mjere da  je neko od ashaba, zanesen i zadivljen samom pojavom muslimanske vojske, neoprezno izgovorio: “Danas nećemo biti poraženi zbog malobrojnosti!”

U svakoj bitci podjedanko je važno raspolagati oružjem i logistikom, ali i disciplinom, borbenim moralom i strpljivošću. Na Hunejnu su muslimani za trenutak zaboravili onu nevidljivu logistiku koja u velikim bitkama zna donijeti prevagu. Taj zaborav ih je mogao skupo koštati.

 Svevišnji Allah povodom tog događaja objavio je: “Allah vas je na mnogim bojištima pomogao, a i onoga dana na Hunejnu kada vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god da je bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali. Zatim je Allah na Poslanika Svoga i na vjernike milost Svoju spustio, i vojske koje vi niste vidjeli poslao i one koji nisu vjerovali na muke stavio; i to je bila kazna za nevjernike.” (Et-Tevba, 25–26)

Samodopadljivost je muslimane na Hunejnu mentalno i psihološki uspavala, uljuljkala u varljivi osjećaj nepobjedivosti  i  dovela do ruba poraza. Umjesto da sigurno neprijatelja pobjede, zbog zanesenosti vlastitim brojem, muslimani su se dali u panični bijeg. Samo zahvaljujući Allahovoj milosti  i izravnoj  pomoći sa nevidljivim  vojskama  ashabi su konsolidovali svoje snage, povratili pribranost, prikupili svježu snagu i izvojevali pobjedu. 

Samodopadljivost je koprena za istinu. Ona pruža lažnu, omamljujuću i nerealnu sliku o nama. Samoljublje zasljepljuje i obmanjuje. Nije dovoljno vidjeti snagu, uočiti svjetlo, prepoznati ljepotu. Nužno je uočiti i priznati iz kojeg Izvora dolaze snaga, svjetlost i ljepota. Divljenje sobom je stranputica koja nas vodi pogrešnom zaključku da je naše mišljenje o samima sebi ispravno i dovoljno u procjeni onoga šta i kako radimo.

Ibn Ata'ullah El-Iskenderi lijepo i mudro kaže: ,,Možda da ti Allah otvori vrata pokornosti, a da ti ne otvori vrata primanja. Može da ti odredi da učiniš grijeh a da ti on bude uzrokom spasa! Grijeh koji donosi sa sobom sramotu i potištenost je bolji od pokornosti koja donosi divljenje i oholost.“