Sebičnost ne donosi sreću
Tema sedmice - prijedlog teme hutbe: Sebičnost ne donosi sreću
,,Vi se, eto, pozivate da trošite na Allahovu putu, ali, neki od vas su škrti - a ko škrtari, na svoju štetu škrtari, jer Allah je bogat, a vi ste siromašni. - A ako glave okrenete, On će vas drugim narodom zamijeniti, koji onda kao što ste vi neće biti.“ (Muhammed:38)
Olahko se upada u zamku sebičnosti. Neutaživi poriv da se ima što više, da se neprestano zgrću i zbrajaju materijalna dobra, prati čovjeka od postanka svijeta. I dan-danas među zagovornicima neobuzdanog i ,,divljeg kapitalizma“ sebičnost se smatra normalnom i pohvalnom osobinom.
U prilog tome se podastiru površne naučne teze od biologije, preko psihologije i ekonomije o tome da je čovjek u osnovi tvrdokorni egoista i da u svemu postupa iz sebičnih motiva. I, zaista, upozoreni smo u kudsi-hadisu na nezajažljivu ljudsku pohlepu: „...Kada bi sin Ademov (čovjek) imao jednu dolinu zlata poželio bi da ima i drugu, a kada bi mu i druga bila data poželio bi da ima i treću. Njegov stomak može samo prašina napuniti.“
Donosi li gomilanje bogatstva neku posebnu sreću i zadovoljstvo onima koji to čine, pitanje je na koje iskren i uvjerljiv odgovor mogu jedino dati oni što umišljaju da posjeduju veliki imetak, iako je ispravnije reći da taj veliki imetak uistinu posjeduje njih.
Božiji Poslanik,Muhammed, a.s., je ušao kod Osmana b. Ma'zuna koji je bio na samrtnoj postelji. Nadnio se nad njim, poljubio ga i rekao: ,,Allah ti se smilovao Osmane. Nisi uzeo Dunjaluk, niti je on uzeo tebe.“
Ozbiljne naučne studije u posljednjem desetljeću pokazale su da samo izdaci za druge pozitivno utječu na doživljenu sreću. Uporedna kulturološka studija iz 136 zemalja pokazala je da se ljudi širom svijeta raduju kada drugima mogu pružiti finansijsku pomoć. Davanje raduje, međusobno zbližava i jača zajedništvo i povezanost s drugima. Nastaje pozitivan krug radosti sa manje stresa i više pozitivnih osjećaja. Čak i kod djece mlađe od dvije godine pokazalo se da se više raduju kada se slatkiši daju drugoj djeci nego kada se daju njima samima.
Zbog blagotvornog učinka darivanja na duševno zdravlje sve veći je odziv dobrovoljaca u humanitarnim i socijalnim aktivnostima. Gotovo svaki četvrti Europljanin barem jednom u pola godine učestvuje u nekoj organiziranoj dobrovoljnoj akciji. U SAD-u 63 milijona Amerikanaca najmanje jednom godišnje negdje dobrovoljno pomaže drugima. Pokazalo se da su volonteri, učesnici u dobrovoljnim, društveno korisnim akcijama, znatno fizički i duševno zdraviji. Ko se bavi dobrovoljnim radom u prosjeku je jednako zdrav kao neko pet godina mlađi koji ne obavlja takvu dužnost.
Mi se, zapravo, ponekad samozavaravamo i obmanjujemo. Troškove i luksuz na sebe i osobni ćejf postovjećujemo sa ugodom, zadovoljstvom i srećom. Ponašamo se po neutemeljenom uvjerenju: što više potrošim na sebe, a manje na druge, osjećat ću se sigurnije i bolje.
Sebičnost, po svemu sudeći, ne donosi naročitu sreću. Zato, kada god zbog reklama, društvenog pritiska i prestiža, ili nekog drugog poriva, sebe pozicioniramo u prvi plan, u središte vlastitog postupanja, a za druge činimo manje- to će zasigurno rezultirati sa manje sreće, a više usamljenosti.
Imajući u vidu činjenicu da sebičnost umjesto sreće i zadovoljstva produbljuje tjeskobu i potištenost, postaje potpuno jasno zašto je Muhammed, a.s.. ustrajavao u najmanjem i simboličnom dobročinstvu. ,,Ko je od vas u stanju da se zaštiti od Vatre pa makar sa pola hurme neka to i uradi”, poručuje Vjerovjesnik, a.s.
Nije li u ovoj Poslanikovoj preporuci sažeta dubokoumna i dalekosežna misao o sreći darivatelja. Svako može darivati i svako se može spasiti od Vatre, pa čak i oni koji samo naizgled daruju malo. Jer, upravo to ,,malo“, to ,,pola hurme“, za ljudsku dušu, za njenu ovosvjetsku i onosvjetsku sreću, za njeno istinsko zadovoljstvo i ispunjenost, itekako znači neizmjerno puno.