Logo

ISLAMSKA PEDAGOGIJA (01)

ISLAMSKA PEDAGOGIJA (1)[i]

Piše: Nezir Halilović

 

Riječ priređivača

     Pedagogija je jedna od društvenih nauka čija uloga je danas toliko priznata u svakom društvu da je nepotrebno ukazivati na njen značaj, važnost i ulogu. Njen doprinos savremenom društvu i svim dostignućima je nesumnjiv tako da je ona danas jedna od respektabilnih naučnih disciplina koju izučava na hiljade naučnika i istraživača diljem svijeta. Za razliku od zapadnog svijeta koji svoje današnje rezultate veže za period renesanse, muslimani su u okrilju ove „nauke" još od prvih riječi Objave: „Ikre' - Uči, čitaj", a učenje i odgajanje se nesumnjivo ključni termini ove „naučne discipline" koja se danas diferencira na brojne odsjeke i specijalizacije. U ovim radovima ćemo se družiti sa  djelima najistaknutijih muslimanskih pedagoga koji su svoje živote posvetili izučavanju islamske pedagogije kao ključne dicipline koja s punim pravom obećava ponovni povratak muslimana na čelno mjesto u svijetu i svjetskim zbivanjima.

 

Šta je islamska pedagogija?

     Islamska pedagogija se smatra predvorjem i ulaznim vratima islamske kulture i civilizacije u cjelini, a to je kultura i civilizacija koja je usmjerena ka izgradnji islama radi upoznavanja biti i suštine ovog svijeta, otkrivanja njegovih tajni i istraživanju dubina života. Sam pojam islamska pedagogija nosi značenje napretka i razvoja, a njen cilj je izrastanje čovjeka muslimana kao svestrano oblikovane ličnosti: intelektulno, spoznajno, emocionalno, tjelesno, društveno, itd.

     Ako pogledamo u islamsku pedagogiju, vidjet ćemo da ona ima jedinstven i prepoznatljiv put u svojim idealima, pricipima i načelima, ciljevima, sadržajima i pristupima. Sve ovo ima svoj izvor i ishodište u Božijoj objavi s kojom je neraskidivo vezana. Na osnovu toga, musliman usvaja svoje jedinstveno, svima prepoznatljivo ponašanje, razmišljanje i osjećanja, te postaje izuzetno blizak idejama dobrote i bogobojaznosti. Ujedno, musliman postaje i više tolerantniji i više humaniji. Islamska pedagogija je pristup od Gospodara za popravljanje i upućivanje čovječanstva na ispravnost, ravednost, odmjerenost, i pridržavanje ispravnog ponašanja u životu. Istina je da čovječanstvo kroz svoju cjelokupnu povijest postojanja nije poznavalo tako širok, potpun i sveobuhvatan sistem poput islama. Ako pogledamo aktuelne sisteme, vidjet ćemo da postavljaju svoje ciljeve kako bi pripremili dobrog „građanina", dobrog „stanovnika", međutim narodi se razlikuju u viziji ovakvog „građanina" i „stanovnika" i određivanju njegovih osobina. Što se tiče islama, on se ne ograničava na tim uskim odrednicama i uopće ne hrli u pripremi takvog čovjeka. Islam teži ka ostvarenju daleko većeg i obimnijeg cilja, a to je pripremanje „dobrog čovjeka", dakle čovjeka općenito u svom cjelovitom sveobuhvatnom ljudskom značenju, čovjeka sa svojim najskrivenijim detaljima, čovjeka sa svim što ga čini čovjekom, a ne onim što ga čini stanovnikom ovog ili onog dijela zemlje, odnosno, ovog ili onog mjesta.[ii] Ovo je islamsko razumijevanje koje je definitivno najšireg i najsveobuhvatnijeg opsega i koje njeguje poštivanje čovjeka kao čovjeka. Islamskoj pedagogiji uopće nisu cilj puka saznanja, informacije, razumijevanja i istine koje se prezentiraju učenicima, nego je ona „način života" koji uči musliman, vjeruje u njega i praktikuje ga, a sve zato što je neraskidivo vezana sa urođenom prirodom - fitrom, koja je protkana kroz najveće čovjekove dubine, te zato što se ona uopće ne zadržava na faktičkom stanju fitre, nego aktivno djeluje na njenom pročišćenju i sveobuhvatnoj nadgradnji. Islamski put u odgoju je u gledanju na čovjeka muslimana cjelovitim pogledom koji ne izostavlja i ne zanemaruje bilo šta, njegovo tijelo, pamet, dušu, materijalni i duhovni život, kao i sve ostale aktivnosti na Zemlji. Islam se interesuje za čovjeka u cjelini, sa svim onim što ga zaokuplja. Na osnovu nevedenog, možemo odrediti razumijevanje islamske pedagogije kao izgradnje muslimana kao kompletne, svestrane ličnosti, koji može dati svoj doprinos izgradnji islamskog društva i biti dobro upoznata sa svojim odgovornostima. Ona je doslovni prijevod iskrenosti i sigurnosti za odgoj u općenitom značenju.

 

Tri ključna pojma: vjera, islam i pedagogija

     Što se tiče dina - vjere, ta riječ u jeziku nosi brojna značenja. Neka od njih su: nagrada, pokornost, skrušenost, poniznost, skup obaveza kojima je Allah, dž.š., obavezao Svoje robove. Uglavnom se sve ono čime je Allah, dž.š., obavezao Svoje robove naziva dinom - vjerom, i to u značenju skrušenosti, poniznosti i pokornosti Zakonodavcu, te milletom - vjerom, tj. narodom, i u značenju da se ona diktira i zapisuje, dok naziv „šeri'at" dolazi u značenju uspostave i objašnjavanja propisa ljudima. Vjera se neraskidivo veže za vjerovanje u Allaha, poniznost Njemu i potvrđivanje toga kroz izvršavanje svih Njegovih naredbi od propisa i zakona. Vjera je ustvari razumsko i emocionalno usmjerenje ka Uzvišenom Allahu i povezanost sa Njim tako da se potvrđuje odnos Stvoritelja sa stvorenjima kroz slijeđenje svih Njegovih uputa, te obavljenjem svih praktičnih aktivnosti povezanim s tim, zajedno sa manirima ponašanja u kojima se iskazuje dobrovoljenost, zadovoljstvo, suptilnost i puna odgovornost.[iii]

     Sa ukazivanjem na značenje vjere nužno se veže i pojašnjenje značenja islama. Tako riječ islam dolazi u značenju skrušenosti i poniznosti, pokornosti, te u značenju izvršenja. U ar. jeziku se kaže: „Eslemtu šej'en ila fulanin. - Predao sam mu to." Isto tako, islam ima značenje i ulaska u mir, sigurnost, dobrotu i besoprijekornost. Nazivanje jedine istinite vjere „islamom" potpuno odgovara svim ovim značenjima i to je najodabraniji naziv. Uzvišeni Allah kaže u suri En-Nisa, 125. ajet.[iv] Ko je bolje vjere od onoga ko se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu.

Uzvišeni Allah je vjeru dostavljao Svojim poslanicima i vjerovijesnicima iz dva razloga:

     Prvi: Čišćenje duša i otklanjanja sa pameti svih pogrešnih uvjerenja sve dok se čovjek potpuno ne izbavi od poniznosti, pokornosti i robovanja sebi sličnim.

     Drugi: Popravljanje stanja srca i ponašanja dobrim djelovanjem uz posvećivanje nijjeta samo Allahu.

     Rezime bi bio da je jedina priznata vjera kod Allaha „islam"  i da On od ljudi neće primiti ni jednu drugu vjeru, te da je značenje islama u izdvajanju Uzvišenog Allaha u robovanju i činjenu ibadeta samo Njemu, te u potpunom predavanju Njegovoj volji i htijenju, te zadovoljstvo sa svim Njegovim odredbama i šeri'atom.

     Islam je sve ono što je Uzvišeni Allah objavio i oporučio Svojim poslanicima i vjerovijesnicima još od Adema, a.s., pa sve do Pečata poslanika, Muhammeda, s.a.v.s. Uzvišeni Allah kaže u suri Eš-Šura, 13. On vam propisuje u vjeri ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: „pravu vjeru ispovjedajte i u tome se ne podvajajte!" Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu. Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati.

     Vjera je Božiji dar koji će voditi sve pametne, nakon što je odaberu, ka dobroti i dobru na dunjaluku i konačnim uspjehom u vječnoj sreći na ahiretu.

     Vjera je prirodna čovjekova sklonost od kada se pojavio na Zemlji, baš kao što je i nagon ka pobožnosti  jedan od nagona urođenih u čovjeku. Tragovi og nagona su se pojavili još u njegovim prvim danima života na Zemlji. Upravo iz nje je i počelo čovjekovo razmišljanje o prirodnim pojavamakoje su ga okruživale, a koje su ga silno iznenadile, tako da ih je stao povezivati sa onim što je učinio od dobra ili što ga je zadesilo od zla. Upravo tako je drevni čovjek uzeo bogove kojim je iskazivao poniznost i skrušenost i počeo ih obožavati sve dok ga njegov Gospodar nije počastio slanjem Svojih nebeskih objava. Vjera je znanje i iskustvo kojim se rađa nutarnja suptilnost koja utiče na cjelokupno ponašanje pojedinca, pogotovo kada pokuša da uspostavi vezu sa svojim Gospodarom... Dakle, vjera sadrži dvije strane i to „polje vjerovanja" koje spaja čovjeka s njegovim Gospodarom, te „polje ponašanja" a koje se odlikuje vezanošću vjernika sa Uzvišenim Allahom, te njegovim vezama sa ostalim članovima zajednice u kojima on živi i sa čijim članovim komunicira. Značenje toga je da vjera sadrži temelje vjerovanja, a što obuhvata: vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike i Sudnji dan. Na to značenje upućuju i riječi Uzvišenog Allaha iz sure El-Bekare, 285. Poslanik vjeruje u ono što mu se objavljuje od Gospodara njegova, i vjernici. Svaki vjeruje u Allaha, i meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove: „Mi ne izdvajamo ni jednog od poslanika Njegovih." I oni govore: „Čujemo i pokoravmo se; oprosti nam Gospodaru naš, Tebi ćeme se vratiti."

     Pored toga, vjera sadrži i svoje ogranke koji obuhvataju ibadete, muamelate, duševna stanaj, vrijednosti lijepog ponašanja, zatim siru, razne kur'anske nauke, poput osnova i pravila tedžvida, tilaveta, tefsira...[v]

     Uloga i značaj vjere se veže i za duševnu stranu jer je vjera savršeni zaklon i značajni izbavljivač od emocionalnih i duševnih problema, stresova i tjeskoba. Vjera odstranjuje od muslimana emocionalne probleme, a to potvrđuju i riječi Uzvišenog Allaha iz sure Er-Ra'd, 28. One koji vjeruju i čija se srca, kad se Alalh spomene, smiruju - a srca se doista, kad se Allah pomene smiruju.

     Vjera, također, smanjuje i olakšava duševe stresove i tjeskobe i usporava sve vrste različitih pritisaka koji preplavljuju čovjeka u ovim vremenima, a koje se šire sa težnjom za materijom nevjerovatnom brzinom. Islamska pedagogija, također, djeluje na uređenju  nagona i to putem brojnih sredstava alternative. Tako ona podstiče na istraživanje carstva nebesa i Zemlje, i to kao zadovoljenjenje želje i potrebe za radoznalošću. Uzvišeni Allah kaže u suri El-A'raf, 185. I zašto oni ne promisle o carstvu nebesa i Zemlje.

Islamska pedagogija, također podstiče i na izbjegavanje grijeha, i ujedno liječe čovjeka od svih drugih bježanja. Uzvišeni Allah kaže u suri Ez-Zarijat, 50. „Zato požurite Allahu, ja sam vam od Njega da vas jasno upozorim."

     Ona podstiče i na strah samo od Allaha, a liječi čovjeka od svih drugih strahova, od bilo koga osim od Njega. Uzvišeni Allah kaže u suri El-Ahzab, 39. Za one koji su Allahove poslanice dostavljali i od Njega strahovali, i koji se nikoga, osim Allaha, nisu bojali, a dovoljno je to što će se pred Allahom račun polagati.

     Pored navedenog, uloga i značaj vjere  vežu se i za sociološki aspekt, jer se njome postiče velik broj društvenih aktivnosti i ovo posebno dolazi do izražaja kada se vjernici okupe, a kada se ujedini sklad i harmonija sa doživljajima i vjerskim osjećajima u porodičnom okruženju ili u velikoj zajednici cijelog naroda. Razlog za to je u činjenici da postoji čvrsta, nerakidiva veza između zdravog vjerovanja, s jedne strane, i društvenih aktivnosti i sistema, s druge strane.

     Svaka vjera izvorno potiče od Allaha, i došla je s ciljem da djeluje u aktuelnoj stvarnosti, te da je se ljudi pridržavaju u svojim životima, tako da ne ostaje puki intuitivni osjećaj skriven duboko u dušama, niti samo duhovni odgoj, niti čisto duhovno stanje ni u jednom polju čovjekovog života. Uzvišeni Alalh kaže u suri El-Hudžurat, 13. O ljudi, mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah uistinu sve zna i nije Mu skriveno ništa.

 

Budućnost pripada vjeri i islamskoj pedagogiji

     Pozivači u vjeru se ne ograničavaju samo na navedene činjenice nego postoje i dodatni faktori koji pozivaju u studiranje i učenje vjere, a neki od njih su:[vi]

1.      Nemarnost zajednica koje bi neophodno trebale da izvrše ključnu ulogu u usađivanju vjere u duše odgajanika, prvenstevno poput „kuće" i „džamije", tj. uloge ibadeta. Iz toga se povećao i breme nesreće na djecu koja ne idu u školu, jer današnja kuća je postala opterećena brojnim zahtjevima i surovošću današnjeg življenja, a majka je izašla iz kuće u firme, tako da su se spustile brojne nedaće u poprište  života. Supružnici se više uopće ne osjećaju obaveznim i ne pripremaju se za međusobnu saradnju i potpomaganje u ostvarivanju zdrave atmosfere za svoju djecu, niti za njihov odgoj u bogobojaznosti  a sve zato da se oblikuje zdravi nukleus za zdravu zajednicu i društvo. Pored toga, uloga ibadeta je redukovana strogo na vrijeme namaza, tako da se džamija uopće ne smatra rasadnikom dobra i svjetiljkom koja svojom svjetlošću obasjava društvo, sa svim onim što pripremaju učenjaci od savjeta i uputa kojima razgoni tmine neznanja i primitivizma.

2.      Silan uticaj materijalizma na sve vrijednosti ovog stoljeća i sve fiolozofije, je faktor koji dodatno opterećuje stanje duhovnih vrijednosti i čini da one izoluju.

3.      Širenje brojnih ateističkih prevrtljivih i destruktivnih pokreta, ideja i filozofija u čemu leži najistaknutija opasnost na ponašanje pojedinca i društva. Ateizam je izuzetno energično i žestoko nastupio, svi njegovi proklamatori zastupaju dobro smišljene planove i šarolike „atraktivne" kulture, te imaju pripravne snage i sposobnosti, tako da oni pokušavaju iskoristiti svaki događaj u korist svoga centra prema kome se usmjeravaju, a sve puteve vežu za svoj put, dok je njihova riječ ujedinjena. Sve to se dešava u vrijeme dok vjernici, a o velike li žalosti, prežaju jedni druge, međusobno se negiraju i demantuju, spletkare jedni protiv drugih, tako da je njihova riječ razjedinjena, a skup im je razbijen i duboko podjeljen.

4.      Narodi, kada oblikuju svoj duh, u vrijeme izrastanja i oblikovanja tog duha bivaju u najvećoj potrebi za velikom podrškom snage duha i morala, a vjera je najjače sredstvo za usađivanje moralnih vrijednosti. Današnje društvo je u nasušnoj potrebi za vjerskim vrijednostima koje čovjekovom djelovanju daju suštinu i smisao, izbija iz duše, damara, srca i izvornog, plemenitog morala.

5.      Svemu navedenom potrebno je dodati i to da postoje brojni drugi faktori koji ukazuju na ulogu i značaj vjere, jer ona oblikuje odgajanike i u njih usađuje sve pohvalne vrijednosti i lijepe običaje, jer vjera je jedan od najvećih snaga. Vjera je šesto čulo za otkrivanje svega što narušava pamet od konfuznih i nejasnih stvari. Vjera je prebivalište smirenosti  pribježište zadovoljstva. Ona se brine o odgoju i djeteta i mladića, i žene i čovjeka. Ona liječi čovjekovu prirodnost - fitru, u cjelinite njegovu dušu, tijelo i emocije. Također, vjera pojedinca podučava propisima šeri'ata  i poziva ga navrjednote, moral, potvrđuje lijepe običaje, podstiče razvoj ideja pojedinca i uređuje njegovo ponašanje i emocije.

    

     Što se tiče osnova islamske pedagogije možemo ih izvesti iz hadisa Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: „Islam je sazdan na petero: Svjedočenju da nema drugog boga sem Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata i obavljanju hadža - ko bude u mogućnosti"

     Ovo su osnove islamske pedagogije u kojima možemo primjetiti sljedeće:

-         Islam je ishodište islamske pedagogije i on je opskrba njene ideje, te s njom ide ruku pod ruku u svom čistom zdravom pravcu.

-         U časnom Kur'anu se nalazi sve što gradi pojedinca i društvo i što podržava islamsku pedagogiju, njene temelje, pravce, osnove i ciljeve.

-         Islamsko vjerovanje gradi snažnu, zdravu, humanu ličnost.

-         Vjerovijesnikov sunnet je selektovao i precizirao sve što je navedeno u časnom Kur'anu od osnova, sredstava, stanja i ciljeva.[vii]

 



[i] Dr. Mustafa Reslan Šilbi. „Et-Terbijjetu-l-islamijje - ususuha - taraikuha - kejfijjatu muallimiha", Daru-s-sekafeti li-n-nešri ve-t-tevzi', Kairo, 2000.

[ii] Muhammed Kutb, „Menhedžu-t-terbijjeti-l-islamijje", I tom, Daru-š-šuruk, Kairo, 1981., str. 13.

[iii] Muhammed Salahuddin Mudžavir, „Tedrisu terbijjeti-l-islamijje, ususuha ve tatbikatuhe-t-terbevijje", Daru-l-kalem, Kuvajt, str. 8.

[iv] Ali Abdul-Mun'im Abdu-l-Hamid: „El-Akidetu-l-islamijje", Daru-l-kalem, Kuvajt, 1983. str. 5.

[v] Mahmud rušdi Hatir, Mustafa Reslan: „Ta'limu-l-lugati-l-arebijjeti ve trebijjeti-d-dinijjeti". Daru-s-sekafeti ve-n-nešri ve tevzi', Kairo, 1990, str. 237-238.

[vi] Muhammed Salih Semek: „Fennu-t-tedrisi et-terbijjeti-d-dinijje ve irtibatuhe-n-nefsijje", El-Endžlu-l-misrijje", Kairo, 1973., str. 24.

[vii] Muhammed Ahmed Džad Subhi: "Et-Terbijjetu-l-islamijje dirasatu muakrene", Mebatu-l-kullijjati-l-ezherijje, Kairo 1987. str. 39.

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.