A+ A A-

ŠTA SU TO "ZAHTJEVI VREMENA"?

ŠTA SU TO "ZAHTJEVI VREMENA"? 

 

            Prof. dr. Fikret Karčić


     Važeći Ustav Islamske zajednice (IZ), usvojen 26. novembra 1997, u čl. 4 navodi „Ustrojstvo organa i ustanova Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i njene djelatnosti temelje se na Kur‘ani kerimu i sunnetu Muhammeda, alejhi-s-selam, islamskoj tradiciji Bošnjaka i zahtjevima vremena“. Ovi izvori organizacije i djelatnosti IZ u njenom osnovnom tekstu nisu dalje elaborirani, ostavljaući to pitanja našoj nauci. Mi smo ranije dali jedan prilog definisanju „islamske tradicije Bošnjaka“ a sada to činimo u pogledu četvrtog izvora organizacije i djelatnosti IZ- „zahtjevima vremena“.

      „Zahtjevi vremena“ jeste sintagma koja se često može naći u islamskoj literaturi. Na arapskom jeziku ona se obično izražava kao muktedajat ez-zeman.  Riječ zeman  je jedna od brojnih riječi u islamskom vokabularu koje se odnose na vrijeme. Ona leksički označava, kako kaže Ibn Menzur u Lisanu-l-arab (17:60) „vrijeme  bez obzira na dužinu trajanja“ (ism li-kalil el-vakt we kesirih). Konstantni element upotrebe riječi zeman je njen odnos prema mjestu (mekan). Zato se i sintagma „zahtjevi vremena“ nekada nalazi u obliku „zahtjevi mjesta i vremena“.

Ova sintagma ukazuje na značaj koji vrijeme, često u kombinaciji sa mjestom,  ima u životu čovjeka uopšte i u procesu tumačenja i ostvarivanja islama, posebno.
     
Ova sintagma ukazuje na značaj koji vrijeme, često u kombinaciji sa mjestom,  ima u životu čovjeka uopšte i u procesu tumačenja i ostvarivanja islama, posebno.

      Život čovjeka na ovom svijetu odvija se u koordinatama mjesta i vremena koje muslimanski autori, kako je to pokazao Hilmi Abdulmun‘im Sabir u djelu El-vakt fi-l-islam (Kairo: El-muessese el-arrebijje el-hadise, 1988) nazivaju „ovosvjetsko vrijeme“ (ez-zeman ed-dunjevi). Ovo vrijeme, poznato i kao „fizičko vrijeme“, jeste vrijeme koje se mjeri kretanjem nebeskih tijela (planeta i zvijezda). Čovjekov život se mjeri ovim vremenom, većina ibadeta je u vezi sa ovim vremenom i čovjekova odgovornost na Sudnjem danu biće temeljena na ovoj vrsti vremena. Allah dž.š. u Kur‘anu naglašava važnost ovog vremena za čovjeka. U odnosu na čovjeka ovo vrijeme je podijeljeno na prošlost, sadašnjost i budućnost. Čovjek treba da uči iz prošlosti, živi potpuno u sadašnjosti i ima nadu za budućnost.

Nasuprot ovom vremenu postoji „metafizičko vrijeme“ (ez-zeman el-gajbi). To je vrsta vremena koja je postojala prije stvaranja nebesa i zemlje i koja će postojati nakon njihovog kraja. Alternativno, ova vrsta vremena je poznata kao „vrijeme prije stvaranja“ ili „eshatološko vrijeme“. Mjerenje ovog vremena je drugačije od „ovosvjetskog vremena“ (Kur‘an, 32:5; 70:4). Tvorac obje vrste vremena je Allah, dž.š. U Taftazanijevom komentaru djela  Akaid en-Nesefi kaže se: „Vrijeme (zeman) je izraz za nešto što je stvoreno kojim se mjeri nešto drugo što je stvoreno.

      Kada je riječ o tumačenju i ostvarivanju islama u historiji govorimo o „ovosvjetskom vremenu“. Vrijeme je važan faktor koji se uzima u obzir u procesu razumijevanja i tumačenja Kur‘ana i Sunneta. Kur‘anske sure se po kriteriju vremena-mjesta dijele na mekanske i medinske, vrijeme objavljivanja jednog ajeta značajno je za koncept abrogacije (nesh), gdje kasniji propis abrogira raniji ukoliko se odnose na isto pitanje.

Okolnosti objavljivanja ajeta (esbab en-nuzul) važne su za razumijevanje njegovog smisla. Sličnu funkciju u pogledu hadisa imaju okolnosti izjava ili postupka Muhammeda a.s. koji se prenosi (esbab el-vurud). Okolnosti mjesta i vremena se veoma često spominju  kada je riječ o islamskim normama (ahkam) i ustanovama (muessesat). Značaj vremena za norme možda je najbolje izražen u  opštim fikhskim pravilima (el-kavaid el-fikhijje). Među njima je i ona sadržana u čl.. 39 osmanske kodifikacije šerijatskog imovinskog prava –Medželle-koja glasi: „Ne negira se promjena propisa sa promjenom vremena“ (la junker tegajjur el-ahkam bi-tegajjur ez-zeman). Ovo pravilo ukazuje da u cjelini islamskog normativnog sistema (Fikh), razvijenog tokom vremena na osnovu pravničkog razumijevanja glavnih izvora, postoje nepromjenljivi elementi (sevabit ) i elementi koji su podložni promjeni (mutegajjirat). Promjenljivi elementi su oni koji su nastali kao odraz „mjesta i vremena“ a izraženi su u formi detaljnih i sporednih propisa (el-ahkam el-džuz‘ijje), koji nisu zasnovani na izričitom tekstu (nass). Međudjelovanje nepromjenljivih i promjenljivih elemenata pomaže, između ostalog, primjeni islamskih propisa u „svakom mjestu i vremenu“ (fi kulli mekan ve zeman).

      U pogledu islamskih institucija uloga mjesta i vremena je još značajnija. Naime, za razliku od normi koje se redovno vezuju za tekstualne izvore, institucije shvaćene kao ustanovljene organizacije odnosno strukture i mehanizmi  poretka i saradnje,  razvijale su se pod većim uticajem mjesta i vremena. Kao primjer ćemo uzeti obrazovne institucije (medrese). U glavnim izvorima islamskog učenja ukazano je na značaj znanja (ilm), njegove izvore, vrijednost i potrebu traganja za znanjem. Islamski normativni sistem elaborirao je ovu materiju i dao sistematski pregled vrsta znanja, načina prenošenja, sticanja, postupanje po znanju itd. Historija,  a to znači okolnosti mjesta i vremena, uticali su na način realizacije ovih normi. Od mesdžida, kao prvih centara islamskog znanja, preko abasijskih, seldžučkih i osmanskih medresa, došlo se do savremenih islamskih univerziteta.

      Značaj koji okolnosti vremena i mjesta imaju za islamske institucije vidljiv je i u činjenici da se jedna takva sintagma na bosanskohercegovačkim prostorima spominje veoma rano i to vezano za medrese. Naime, u vakufnami Kuršumlije medrese od 8. januara 1537. navodi se:

 

      „Neka im (muderis-op-aut.) predaje tefsir (tumačenje Kur‘ana, hadis (tradiciju), ahkam (šerijatsko pravo) usul (institucije šerijatskog prava), meani ve bejan (poetiku i retoriku), kelam (dogmatiku) i ostalo što bude iziskivao običaj i mjesto  (ve min sairiha ejdan hasb  ma jaktedih el-urf ve el-mekam)“   Spomenica Gazi Husrevbegove četiristo godišnjice, Sarajevo: Islamska dionička štamparija, 1932, str. XXVIII, XXXIII) Ovdje se spominje „običaj i mjesto“ ali se to u krajnjoj liniji može shvatiti kao „mjesto i vrijeme“, pošto i običaji nastaju, mijenjaju se i nestaju u vremenu i mjestu.

 

      Konačno i „zahtjevi vremena“ o kojima govori Ustav IZ odnose se na ustrojstvo organa i ustanova IZ i njene djelatnosti što znači na način institucionalizacije islama i funkcionisanja islamskih institucija.  „Zahtjevi vremena“ bili su vidljivi od samog početka izgradnje islamskih ustanova u BiH u moderno doba.

      „Zahtjevi vremena“ bili su vidljivi od samog početka izgradnje islamskih ustanova u BiH u moderno doba. U austro-ugarskom periodu ustanove su bile uređene tako da kombinuju koncepte sadržane u izvorima islama, osmanskoj praksi institucionalizacije islama i određene austro-ugarske, odnosno evropske koncepte. Na primjer, Štatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u BiH od 15. aprila 1909. uvodi princip predstavljanja (reprezentacije) u organizaciju IZ. Ustav IVZ  Kraljevine Jugoslavije od 9. jula 1930. propisao je, nakon ukidanja Hilafeta u Turskoj, da će  „do uspostave pravilno obrazovanog Hilafeta“ ovlašćenje za vršenje dužnosti (menšura) reisu-l-ulemi davati posebno obrazovani savjet (čl.64). U federativno uređenoj socijalističkoj Jugoslaviji, IZ je takođe bila uređena na federalnom principu. Postojali su vakufski sabori u republikama gdje su bile znatne koncentracije muslimana i Vrhovni sabor sa nadležnošću za cijelu državnu teritoriju, zajedno sa Vrhovnim islamskim starješinstvom i Reisu-l-ulemom. Važeći Ustav IZ u BiH predvidio je po prvi put u historiji ove zajednice formiranje Ustavnog suda, kao najvišeg tijela za kontrolu ustavnosti u radu organa i ustanova IZ (čl.65). Ustanova Ustavnog suda preuzeta je iz evropske pravne tradicije, gdje postoje posebni sudovi koji bdiju nad zaštitom principa ustanovnosti u državi. IZ je osjetila potrebu da ima posebno tijelo koje će kontrolisati usklađenost nižih akata sa višim aktima IZ i kontrolisati da se djelatnost svih organa i ustanova IZ odvija u skladu sa njenim temeljnim aktom. Ustanova kojoj je to dato u nadležnost preuzeta je iz svjetovnog prava (kanun) i to iz pravne tradicije evropskih država. Tako su uradile i brojne muslimanske države koje u svom pravosudnom državnom sistemu imaju ustavne sudove (el-mahkeme ed-dusturijje). IZ u BiH je sigurno jedina vjerska zajednica koja ima ovakvu vrstu unutrašnje kontrole.  Vrlo vjerovatno IZ je i jedina među muslimanskim zajednicama izvan centralnih muslimanskih zemalja koja ima takav sistem kontrole ustavnosti. Ove slučajeve možemo smatrati instruktivnim primjerima kako se „zahtjevi vremena“ uvažavaju u institucionalnoj strukturi jedne vjerske zajednice.

      Vrlo vjerovatno IZ je i jedina među muslimanskim zajednicama izvan centralnih muslimanskih zemalja koja ima takav sistem kontrole ustavnosti. Ove slučajeve možemo smatrati instruktivnim primjerima kako se „zahtjevi vremena“ uvažavaju u institucionalnoj strukturi jedne vjerske zajednice.

 

      Ako se traga za supstancom koja stoji iza sintagme „zahtjevi vremena“, onda bi mogući odgovor bio da su to, u stvari, izazovi koje tok historije postavlja pred muslimanska društva i zajednice. Ti izazovi mogu biti unutrašnji i vanjski.U prvu vrstu spadaju izazovi ekonomskog, društvenog, političkog i kulturnog razvoja muslimanskih društava. U drugu vrstu spadaju sve vrste izazova koje dolaze iz okruženja muslimanskih društava i zajednica.  Da  bi muslimanska društva i zajednice mogli dati adekvatan odgovor na ove izazove, islamska misao (el-fikr al-islami) mora biti u stanju da osigura potreban referentni okvir koji inicira ili pospješuje taj odgovor.

      Da  bi muslimanska društva i zajednice mogli dati adekvatan odgovor na ove izazove, islamska misao (el-fikr al-islami) mora biti u stanju da osigura potreban referentni okvir koji inicira ili pospješuje taj odgovor. Ukoliko to nije slučaj, onda se dolazi do situacije u kojima se javlja jaz između ideala i stvarnosti. Taj jaz se nekada pokušava premostiti fikcijama (hijel), preuzimanjem tuđih modela (iktibas) ili pokušajem vraćanja u stanje prije izazova. Nijedan od ovih  pokušaja ne daje autentičan i održiv odgovor na izazove historije. To se može postići, po našem mišljenju, samo kreativnim prevođenjem u stvarnost principa i normi sadržanih u izvorima i oslanjanjem na akumuliranu tradiciju. Ova  tradicija (turas), je, takođe, predmet utvrđivanja autentičnosti (te‘sil) na osnovu normativnih kriterija a ne jednostavno preuzimanje onoga što se naslijedilo (irs). Na taj način islamska misao može pružiti odgovor muslimanima kako da svjedoče Islam „ovdje i sada“.

 

      Uvažavanje „zahtjeva vremena“, prema tome, omogućava muslimanima da žive potpuno u sadašnjosti i imaju optimizma u pogledu budućnosti. Ovaj koncept, između ostalog, daje islamskim normama i institucijama elemenat fleksibilnosti i, u krajnjoj liniji, osigurava svevremenost islamske poruke.

(Objavljeno u: «Preporod», br. 24/841 od 15. 12. 2006. god.)