MUHAMMED, A.S. MILOST SVJETOVIMA

MUHAMMED, A.S. MILOST SVJETOVIMA

Smajo Mustafić

 „A tebe smo kao milost svjetovima poslali". (21:107)
Muhammed, a.s., posljednji Božiji poslanik poslan u završnici Božanskog objaviteljskog pohoda prema čov­jeku, krunskom stvorenju Božanskog stvoriteljskog pohoda u svjetove podno Njegovog uzvišenog prijestolja, u svjetove s ovu stranu zvijezda, jeste milost svim svjetovima, jer blagodareći njegovom pojavljivanju čovječanstvo ima na raspolaganju autentičnu Riječ Božiju koja ga usmjerava, usrećuje, smiruje, liječi, štiti, a ponekad svega drži u nepretrgnutoj vezi sa Stvoriteljem i Gospodarom jer nestvorena Riječ Božija je neodvojivi segment Božanske biti. Allah, dž.š., je progovarao čovjeku Svojom Božanskom Riječju, odjenutom u zemaljskom ruhu, Riječju kelimetskom, risaletskom, suhufskom, tevratskom, zeburskom, indžilskom, a u samom zrijenju i kur'anskom, krunskim plodom objaviteljskog Božanskog pohoda, objavama što su donosile spasonosne poruke i poduke. Ako je čovjek krunsko stvorenje Božanskog stvoriteljskog pohoda onda je nebeski Ahmed prauzoriti lik tog krunskog stvorenja, predodređen da kao Zemljanin Muhammed prima krunske plodove Božanskog objaviteljskog pohoda. On nikada nije tvrdio da je došao da uspostavi ili oformi neku novu vjeru nego da potvrdi i upotpuni sav onaj objaviteljski naum Uzvišenog Boga od Adema, a.s., pa preko mnoštva Božijih poslanika završno sa njim samim kao pečatom na kraju tog spasonosno-objaviteljskog pohoda.

     On jeste milostiv svim svijetovima jer se njegovo učenje sačuvalo kao najčišći oblik monotezima bez ikakvih natruha i ljudskih intervencija. Najsnažniji argument ovoj tvrdnji svakako je prvi dio Šehade u kojoj se nedvojbeno ukazuje na postojanje jednog Boga. Muslimanski egzegetičari, ezoterici, idu dalje pa kažu da je suštinsko značenje Šehade da ništa i ne postoji osim Boga. Sve se nadaje kao privid, a On je jedina stvarnost na sliku predmeta i sjene. Sjena postoji, ali kao privid i odraz stvarnosti trodimenzionalnog tijela. Tako se stvoreni svjetovi nadaju kao privid i odraz Božanskog postojanja i Njegove dobre volje. On je nužno postojeći, a sve ostalo je nenužno pa može postojati, ali i ne mora što se ničim neće odraziti na Božije sopstvo.

     Mnoštvo je kur'anskih ajeta i hadisa Poslanika, a.s., koji govore o Božijem jedinstvu. U suri Ihlas stoji: "Reci: Allah je jedan. Allah je utočište svemu. Nije rađao i rođen nije. Njemu niko ravan nije." "Allah je jedan" je sintagma koja se provlači kroz svaku stranicu Kur'ana Časnog, neosporna istina islamskog kreda, koja se ljubomorno čuva u svakom srcu svakog vjernika. Ona nikada nije došla u pitanje kroz višestoljetnu povijest posljednje etape islama kao jedine Božije vjere čiji su promicatelji bili svi Božiji poslanici i njihovi iskreni sljedbenici od Adema, a.s., preko brojne plejade Allahovih odabranika do najodabranijeg, koga su svi svjedočili i najavljivali, Muhammeda, a.s., koji nikada nije prisvajao sebi ekskluzivno pravo utemeljitelja nove vjere. U ovom, a i u svemu ostalom, sljedbenici ili ummet Muhammeda, a.s., su jedini istinski promicatelji tradicije svih Božijih poslanika.

     "Allah je utočište svemu" znači da je sve situirano u Njegovom okrilju na sliku velikih morskih prostranstava, utočišta milijardama živih organizama, od kojih more nimalo ne ovisi. Tako svi stvoreni svjetovi nalaze utočište u Božanskom okrilju i to sasvim neselektivno u smislu odanosti ili protivnosti Bogu. "U Božijoj bašči svašta izdžikljalo", kaže pjesnik. Sve je podređeno, u krajnjoj istanci, Njegovim zakonima, a ne računajući toliko malehnu, a opet izuzetno značajnu čovjekovu ograničenu slobodu volje koja sa razumom čini sav smisao ljudskog postojanja kao veličanstvenog mikrokosmosa u kome su sukusirani svi obziri makrokosmosa nastalog u širokom zahvatu stvoriteljskog pohoda u svjetove sa ovu stranu zvijezda, a krunski lik tog mikrokosmosa je jamačno posljednja poslanička ličnost, dobro znana i metapovijesnim vremenima jer ga je poznavao i redom najavljivao poslanički zbor duge svetopovijesne epohe.

     "Nije rađao i rođen nije". Bog, dakle, nije roditelj nego Stvoritelj, ekskluzivno svojstvo i pravo Uzvišenog Boga, znatno viša kategorija od roditeljstva jer stvaranje je kreacija iz ničega, pa je situiranje Boga u ulogu roditelja neoprostiva degradacija i blasfemija uzvišenosti Boga, a da i ne govorimo koliko je retrogradno situirati Ga u ulogu djeteta. Bogu ionako pripada sve na nebesima i na Zemlji, te nema nikakve potrebe da bilo koga odabire i čini Svojim djetetom. U krajnjoj istanci bilo bi to i nepravedno prema svim ostalim stvorenjima, a da i ne govorimo o tome da li je taj bog vječan ako je postao nakon što ga nije bilo ili da li je Bog savršen ako je izrazio potrebu za djetetom koji bi mu poslužio kao pomagač. Nijednog trenutka ljudsko porijeklo Muhammeda, a.s., nije dovedeno u pitanje. On je čovjek kao i svi ostali ljudi, rođen i smrtan, istina Božiji miljenik, ali nikako sin Božiji, a još manje bog. To nimalo nije pomutilo njegovu slavu kao što nije pomutilo slavu Isaovu, Musaovu, Ibrahimovu i slavu svih ostalih poslanika, a.s. Suvišno je velikim ličnostima prislanjati Božanske osobine da bi bile slavne kada to mogu biti i bez toga, a Bogu ionako niko nije ravan. Ovo je poruka i upozorenje za sve one koji se drznuše da se pokažu jednakim Bogu što nije bila pojava daleke prošlosti nego i realnost, vrlo često, opskurne današnjice. Mnoštvo je zemaljskih bogova na lokalnom, višem i globalnom nivou nedodirljivih za obični svijet, umiljenih, oholih, arogantnih i ponad svega neodgovornih i pred Bogom i pred narodom. U susretu sa Bogom njihov položaj će biti jako neravnopravan i ponižavajući. Biće to zakašnjela spoznaja i stanje bez povratka.

     On jeste milost svim svjetovima jer je preko njega odaslata poruka o jedinstvenom porijeklu ljudskog roda i važnosti upoznavanja, zbližavanja i razumijevanja, a u samom početku praksom potvrđena bez suštine retorike i demagogije tako česte danas kod zapjenušanih demokrata i zagovornika mira, ljudskih prava i bolje budućnosti tako da im se ne može vjerovati i kada istinu govore.

     On je milost svim svjetovima i zato što je Uzvišeni Allah odabrao baš njega da njegov nauk bude put ostvarenja dobra na Ovom i na Budućem svijetu. To njegov nauk može da bude jer je sačuvao svoju autentičnost kojoj se nema, ama baš ništa, prigovoriti, a i zato što je taj nauk u potpunom skladu sa stvorenim svijetom jer je u islamskoj egzegetskoj tradiciji odavno odmišljen pojam kosmosa kao Knjige koja šuti i Kur'ana kao kosmosa koji govori. I doista, skoro beskrajni stvoreni svjetovi svojom šutnjom i najočitije govore o veličini i moći svoga Stvoritelja. Ovo odmišljanje nije nategnuto i neutemeljeno budući da Allah, dž.š., i za stavke Kur'ana koristi naziv ajet-znak kao što ga koristi za pojmove i pojave kosmičkih prostranstava. Ovo je dodatan razlog odnosa punog poštovanja prema svemu stvorenom i najveći doprinos čuvanju okoliša pa bi bili izlišni vapaji ekologa od opasnosti nemjerljivih razmjera koja bi mogla pogoditi našu planetu. Povratak islamu je sigurna budućnost Zemlje jer se odstupilo od one namijenjene uloge čovjeka na Zemlji kao halife kome je Allah, dž.š., namijenio ulogu namjesnika Njegovog u smislu da se koristi izobilnim Božanskim blagodatima kao nezasluženim darom jer su mu određene i prije nego je to mogao ičim zaslužiti. Od čovjeka se, samo, traži da ih koristi u skladu sa Božijom voljom ili Božijim zakonima što isključuje pohlepu i nezasitost kao glavni poticaj nekontrolisanog iskorištavanja bogatstva Zemlje i dovođenje čovječanstva u opasnost od samouništenja sopstvenim civilizacijskim dostignućima.
     Milost je svijetovima jer je sa njim dobivena odlučujuća pobjeda univerzalnog islamskog monoteizma nad politeizmom i svakim neznabožačkim oblikom vjerske svijesti. Ka'ba nije mogla više ostati obeščašćena mnoštvom besmislenih kipova. Došlo je vrijeme njenog povratka prvotnoj ulozi što je jedan od temeljnih zadataka misije posljednjeg Allahovog Poslanika. I mada bi se moglo očekivati da uspjeh i pobjeda dođe, onako, s neba, nezaslužno, to se nije desilo. Pomoć je, nema sumnje, došla ali u okvirima Božanskog poretka predviđenog za ljudsku narav. I premda je uspjeh Poslanika, a.s., bio predodređen, on se realizovao jednim naravnim tokom kao rezultat teških iskušenja, trpnje, napora i žrtve. Ovaj put je bio potreban u cilju izgrađivanja čvrstih ličnosti, sposobnih da ponesu i nose veličanstveni emanet Božijeg dina. Ako su dva Božija roba; Ibrahim, a.s, i njegov sin Ismail, a.s., prolazili težak put duhovnog zrenja da bi bili počašćeni gradnjom Ka'be i njenog vraćanja iz zaborava u živo sjećanje, Ka'be kao simbola univerzalnog islamskog monoteizma, ništa lakši put nije bio potreban za onog koji je počašćen da očisti Ka'bu i njen okoliš od idolopoklonstva, definitivno uspostavljajući čistu Božiju vjeru imunu na nova iskrivljenja. Kruna uspjeha je bio Oprosni hadždž kada Poslanik, a.s., pred veličanstvenim skupom uzvikuje da ga počuju i da se, možda, nikada više, ovako, vidjeti neće. Slutio je Poslanik, a.s., skori povratak svome Gospodaru jer je ovaj veličanstveni skup pokazivao da je njegova misija uspješno dovedena kraju radi čega je i poslan, kao milost svjetovima, a ne da se preda uživanjima dunjalučkog života.