KUR'AN O MUHADŽIRIMA

KUR'AN O MUHADŽIRIMA

Kasim Hadžić

     Riječ »muhadžir« nije nepoznata našem svije­tu, pogotovu starijim osobama. Riječnički »muha­džir« je osoba koja se iseljava, doseljenik, iseljenik (uopće) i (posebno) iseljenik iz Mekke u Medinu u vrijeme jednog od najznamenitijih događaja u povi­jesti islama, u vrijeme Hidžre, godine 622. iza Isa-a, a. s.

     Pristalice Muhammedove a.s. selile su i prije „znamenite Hidžre, i to u Abesiniju. Kada Arapi kažu »el-hidžretani«, onda je to zajednički izraz za seobu muslimana u Abesiniju i kasniju seobu u Jesrib, odnosno Medinu. Pod izrazom »el-hidžretun - nebevijjel« misli se na Muhammedovu a.s. seobu iz Mekke u Medinu.

     Katkada zlonamjerni pisci Hidžru označavaju kao bijeg, bjegstvo Muhammedovo a.s. iz Mekke u Medinu, a to Hidžra nikako nije. Muhammed a.s., a prije njega i svi drugi vjerovjesnici, uživao je po­sebnu Allahovu dž.š. zaštitu i niko mu od neprijate­lja, što se života tiče, nije mogao nauditi, prilikom kratkog zadržavanja u pećini na brdu Sevr Muham­med a.s. (prema Kur'anu) kaže svome vjernom drugu Ebu Bekru: »Ne brini se! Zaista je Allah s na­ma! I Allah mu je poslao Svoje smirenje i učvrstio ga vojskom koju vi niste vidjeli, i učinio je da ne­vjernička riječ bude donja, a Allahova riječ - ona je gornja. A Allah je moćan i mudar« (9:40). Prema tome, ni u takvoj teškoj situaciji Muhammed a.s. ni­je poznavao strah, pa nije bilo razloga bježanju. Na temelju Allahovog dž. š. odobrenja i pod Njegovom moćnom zaštitom muslimani su doselili iz Mekke u Medinu, jer su im u novoj sredini bili daleko povol­jniji uvjeti za život, a isto tako i za mnogo brže šire­nje Allahove dž. š. vjere - islama. Na više se mjes­ta u Kur'anu govori o tome da je »Allahova zemlja prostrana« (4:97, 29:56 i 39:10). Prostranstvo zem­lje nije koristio samo Muhammed a.s. i njegove pri­stalice. Činili su to i vjerovjeanici prije njega.

Prema Kur'anu Ibrahim a.s. je rekao: »Inni muhadžirun ila rabbi. Innehu huvel- azizul-hakim« (29:26) (»Ja sam muhadžir svome Gospoda­ru. Zaista je On moćan i mudar«

Prema Bibliji, Ibrahim a.s. je iz Ura Kaldejskoga sa svojim ocem Azerom, bratićem Lutom i sup­rugom Sarajom doselio u daleki Haran (u današnjoj Turskoj). Iz Harana je sa svima njima odselio u Ka­naan, pa u Negeb i Egipat, da bi se kasnije opet vratio u Negeb.

Iz Kur'ana znamo da je Ibrahim a.s. sa sinom Ismailom udario temelje (Ka'bi) u Mekki.

     I nije od prijašnjih vjerovjesnika samo Ibrahim a.s. bio muhadžir. Bili su to pored njegovih sinova, Ismaila i Ishaka, i unuk mu Ja'kub (Israil), praunuk Jusuf, bratić Lut, pa zatim Musa i Harun i drugi, pretposljednji vjerovjesnik, Isa a.s., ne živi stalno u jednom mjestu: kao dijete boravio je u Egiptu, i kao vjerovjesnik djelovao je i u Galileji (sjeverna Palestina) i u Judeji (južna Palestina), u kojoj je grad Jeruzalem (Kudusi- šerif).

     Među ajetima što se odnose na muhadžire najviše je onih što govore o Allahovoj dž.š. nagradi:

     Pokrit će se njihova loša djela i bit će uvedeni u džennet: iseljenici, protjerani iz svojih domova uznemirivani na Allahovom putu, borci i poginuli To će biti nagrada od Allaha. A kod Allaha je najbolja nagrada (3:195),

     »Tko se iseli na Allahovom putu, naći će na Zemlji mnoga mjesta i obilje. Tko napusti svoj dom seleći se radi Allaha i Njegova poslanika, pa ga zateče smrt, Allah će ga obavezno nagraditi. Allah oprašta i milostiv je«.(4:100).

     Pravovjernici iseljenici i borci na Allahovom putu i oni što su im dali utočište - oni su uistini pravi vjernici (humul - mu'minune hakkan). Njima pripada opraštanje grijeha i plemenita opskrba (8:74)

     Pravovjernici koji su iselili i borili se na Allahovom putu imecima i životima - najveći su po položaju kod Allaha. Oni su pobjednici. Njih će obradovati njihov Gospodar Svojom milošću, zadovoljstvom i džennetima, u kojima je za njih stalna blagodat. U njima će oni vječno boraviti. Zaista je kod Allaha velika nagrada. (9:20-23).

     Allah je zadovoljan prethodnicima, prvim muhadžirima i ensarijama i sa onima što su ih slijedili u dobročinstvu, a i oni su zadovoljni s Njim. Allah im je pripremio džennete ispod kojih teku rijeke i u kojima će vječno boraviti. To je veliki uspjeh.(9:100).

     One što se isele radi Allaha, nakon što su bili progonjeni, Mi ćemo na ovome svijetu na lijepe mjesto smjestiti, a nagrada na onome svijetu bit će još veća, kada bi oni samo znali! Oni su bili strpljiv i oslanjali se na svoga Gospodara.(16:41-42).

      Iseljenike na Allahovom putu koji poginu ili um­ru Allah će opskrbiti lijepom opskrbom. A Allah je Najbolji Opskrbljivač. Sigurno će ih uvesti u mjesto s kojim će biti zadovoljni (džennet). Zaista je Allah Sveznajući i Blagi. (22:58 i 59).

     Da bi neko bio pravovjernik, mora to dokazivati djelima. Same riječi, izjave, nisu dovoljne. I muhadžiri i ensarije bili su pripravni sve žrtvovati, pa i svoje živote, za pobjedu zajedničke ideje - isla­ma. Muhadžiri su napustili i kuće, i imanja, pa kat­kada i svoje najbliže i doselili u novu sredinu, u Me­dinu, koja im je postala ne maćeha, nego majka.

     Nakon svog dolaska u Jesrib Muhammed a.s. je svojom prvom dužnošću smatrao podizanje dža­mije, mjesta okupljanja i sastajanja muslimana, ne samo radi obavljanja zajedničkih namaza, već i u druge svrhe, koje je trebalo zajednički ostvarivati.

Tek nakon dovršetka zajedničke kuće pristu­pio je Muhammed a.s. gradnji jednostavnih prosto­rija za potrebe svoje obitelji.

     Uslijed sasvim drugačijih prilika, u Mekki nije ni bilo džamije, pa nije bio određen ni način kako iskupljati muslimane radi zajedničkog obavljanja na­maza. Između više prijedloga, kako to ostvarivati, izabran je ezan, ljudski glas. Za prvog muezina Muhammed a.s. je odredio Bilala Hebešiju, kome ništa nije smetalo što je porijeklom bio Abesinac i što je ranije bio rob. Imamsku, pak, dužnost vršio je sam Muhammed a.s. Medinski muslimani su se sjajno ponijeli pre­ma svojoj braći iz Mekke, prema muhadžirima. Sve svoje čime su raspolagali bratski su s njima podije­lili: i kuće, i imanja i svu drugu imovinu. Kako su Mekkelije od davnina bili poznati kao trgovci i nisu se bavili poljoprivredom, to je prijedlog o podjeli imanja uljudno odbijen. Ensarije su nakon toga predložile da se prihodi sa zemljišta dijele po pola, pa je ovaj prijedlog prihvaćen. Da bi veze među muhadžirima i ensarijama što bolje učvrstio Mu­hammed a.s. je proveo među njima bratimljenje. Tako je, na pr. hazreti Ebu Bekrov brat postao ensarija Haridže bin Zejd, hazreti Omerov - itban ibn Malik, hazreti Osmanov - Evs ibn Sabit, Abdurahman ibni Aufov - Sa'd ibnur-Rebi' itd. Ukup­no je pobratimljeno 186 mekkanskih obitelji sa isto toliko medinskih. Do bitke na Bedru po nekima: do oslobođenja Mekke) muhadžiri su čak i nasljeđivali ensarije, kao da se radilo o rođenoj braći. Nakon Bedra, kada više nije bilo siromašnih muhadžira, ukinuto je nasljeđivanje na temelju pobratimstva, a ostalo je nasljeđivanje prema krvnom srodstvu.

     Mnogi muhadžiri su se u Medini bavili trgovi­nom. Uz ostale bili su trgovci Ebu Bekr, Osman, Abdurrahman ibn Auf i drugi. Kada su čuvenog Muhammedovog a.s. druga Ebu Hurejru pitali, ka­ko je moguće da on prenosi više hadisa od Muhammeda a.s. nego drugi njegovi drugovi, Ebu Hurejre je odgovorio: »Nema u tome ništa čudno. Či­tavo sam vrijeme provodio u društvu Božijeg po­slanika. Zbog toga sam više riječi od njega čuo, nego moji ostali drugovi koji su se bavili trgovi­nom.«

     Nakon zauzimanja Hajbera 629. muhadžiri su prestali primati polovicu prihoda sa zemljišta ensarija.

     Prilikom bratimljenja muhadžira i ensarija na­stojao je Muhammed a.s. da pobratimi osobe koje su bile sličnog karaktera. Družeći se jedni s drugi­ma, oni su i utjecali jedan na drugoga. Tako se za Abdurrahmana ibn Aufa veli da je vremenom po­stao veoma bogat i da mu je poslovnom uspjehu mnogo doprinio pobratim mu Sa'd ibner-Rebi.

     Muhadžir Seid ibni Zejd bio je veoma obrazo­van čovjek. Spada među prve muslimane. Otac mu Zejd nije bio idolopoklonik, već pristalica Ibrahimove a.s. vjere. Seidov pobratim Ubejj ibni Ka'b bio je jedan od pisara Muhammedovih a.s., a spa­dao je i među najbolje poznavaoce kiraeta.

     Prvi islamski radnik u Jesribu Mus'ab ibni Umejr mnogo je doprinio brzom širenju islama u budućoj Medini još prije seobe muslimana. Njegov brat, odnosno pobratim, Ebu Ejjub el - Ensari prvi je Medinelija što je pružio gostoprimstvo Muhammedu a.s. Kasnije je, u vrijeme Muavije I, učestvo­vao u pohodu na Carigrad. Tom se prilikom razbo­lio i umro, pa je ukopan u Carigradu u kvartu koji se po njemu naziva Eyup. Preko puta njegova tur­beta nalazi se Ejjubova džamija. U ovoj su džamiji ustoličavani novi osmanski sultani.

     Povjesničar Šibli Nu'mani u svome djelu »Život Božijeg poslanika Muhammeda a.s.«, u poglavlju o Hidžretu, veli na jednom mjestu:

     »Povjest je nemoćna da pokaže još jedan pri­mjer visokih osjećaja požrtvovanog bratstva koje su ensarjje pokazali prema muhadžirima. Kada je osvojen Bahrejn, Resulullah je pozvao ensarije i re­kao im da želi tamošnje zemlje među njih podijeliti, ensarije su, meautim, u jedan glas povikali: - Neka se najprije podijeli našoj braći muhadžirima, pa će­mo mi poslije toga uzeti svoj dio«.

     Ensarije su čak odbile da primaju dio ratnog plijena, iako su s muhadžirima sve podijelili, pa na taj način osiromašili, nisu oni za sebe tražili ništa. Muhammedu a.s. su rekli da svaku pomoć, kojom bude raspolagao, u cijelosti podijeli među muhadžire.

Enes, poznati sahabija, prenosi o ensarijama i ovakav događaj:

     »Jednom siromašnom ensariji poslao netko ovčiju glavušu. Smatrajući svoga susjeda siromaš­nijim od sebe, odmah je ensarija njemu poslao tu glavušu, ovaj trećem, treći četvrtom, četvrti petom, peti šestom, a šesti sedmom. Sedmi, ne znajući porijeklo glavuše, pošalje je siromašnom ensariji, koji je prvi bio i dobio glavušu«. Na takav način nije sevab stekao samo jedan dobrotovor, već sedmo­rica njih, i to samo s jednom glavušom.

     Nakon čuvene bitke na Jermuku protiv vizantijske vojske (634. g. iza Isa-a a.s.) Huzejfe el - Adevi je krenuo da potraži ranjenog amidžića. Po­nio mu je malo vode da ga napoji, ako ga bude za­tekao živa. Nakon što ga je pronašao amidžić mu je dao znak da bi pio vode i dok mu je Huzejfe pri­nosio sud s vodom, zaječa ranjenik u blizini i zatra­ži vode. Amidžić dade znak Huzejfi da odnese vodu ranjeniku koji ju je tada zatražio. Taj je ranjenik bio Hašim ibnu As. Dok mu je Huzejfe prinosio vo­du, zapomagao je treći ranjenik. Hašim je dao znak da se odnese voda tom trećem ranjeniku. Huzejfe mu je prišao, ali je on već bio izdahnuo. Kada se vratio Hašimu, utvrdio je da ni on nije više živ. On­da je ponovo došao do svoga amidžića, ali i on je bio mrtav. Eto takvi su bili Muhammedovi a.s. dru­govi.

     Zbog tih njihovih vrlina Kur'an za njih kaže da će biti uvedeni u džennet, što će biti nagrada od Allaha. Oni su uistinu pravi vjernici, kojima će biti oprošteni grijesi i osigurana plemenita opskrba. Oni su položajem najveći kod Allaha. Sa svima nji­ma Allah je zadovoljan, a i oni su zadovoljni Allahom. Takvi neće ostati bez nagrade ni na ovome svijetu: bit će smješteni na lijepo mjesto. Međutim, nagrada na budućem svijetu još je veća.

     Allahovoj se milosti mogu nadati pravovjernici, te iseljenici i borci na Allahovom putu. A Allah op­rašta i milostiv je. (2:218).

     Allah je primio pokajanje od Vjerovjesnika, muhadžira i ensarija, koji su ga slijedili u tegobnom času, nakon što srca nekih od njih zamalo nisu skrenula (s pravoga puta), zatim je Allah primio nji­hovo pokajanje. On (Allah) je prema njima milos­rdan i milostiv.  (9:117).

        Tegobni čas, o kome se u ajetu govori jeste pohod na Tebuk. Pred taj pohod vladale su velike vrućine, a i oskudica u hrani: ponekada se jedna hurma dijelila na dvojicu ljudi, a jedna deva zapa­dala desetorici. Ustrajnost i strpljenje nagrađeni su od Allaha primanjem pokajanja.

     O tome da će Allah oprostiti muhadžirima i biti prema njima milostiv govori se na još jednom mjestu u Kur'anu:

     »Gospodar tvoj će zatim zaista onima što se isele, nakon što su zlostavljeni bili, pa se onda bu­du borili i sve strpljivo podnosili - Gospodar tvoj će im zaista poslije toga oprostiti i milostiv biti.« (16:110).

     Nekoliko ajeta 59. sure (Hašr) odnose se na ratni plijen. Evo prijevoda tih ajeta (prema Korkutu):

     »Plijen od stanovnika sela i gradova koji Allah Poslaniku Svome daruje pripada: Allahu i Poslani­ku Njegovu, i bližnjima njegovima, i siročadi, i siro­masima i putnicima-namjernicima - da ne bi pre­lazio samo iz ruku u ruke bogataša vaših; ono što vam Poslanik kao nagradu da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite; i bojte se Allaha, jer Allah za­ista strahovito kažnjava -, i siromašnim muhadžiri­ma koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovi­ne svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklo­nost steknu, i Allaha i Poslanika Njegova pomognu, to su zaista, pravi vjernici -, i onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još pri­je njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se učuvaju la­komosti, oni će sigurno uspjeti. Oni koji poslije njih dolaze - govore: »Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i nedopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjerni­cima; Gospodaru naš Ti si, zaista, dobar i milos­tiv!« (59:7-10).

     Nije nenormalno ako čovjek više voli sebi nego drugome. Međutim ensarije su, a Kur'an to ističe više voljele svojoj braći muhadžirima nego samima sebi. To je vrhunac altruizma, vrhunac ljubavi pre­ma čovjeku...

     Već je istaknuto da je na temelju bratimljenja bilo uvedeno i nasljeđivanje. To je potrajalo do bit­ke na Bedru, a onda je ukinuto. O tome govore dva ajeta:

     »A oni što su postali pravovjernici kasnije, pa se iselili i borili uz vas - oni su vaši. Prama Allaho­voj odredbi oni što su u rodbinskoj vezi bliži su jedni drugima. Zaista Allah sve zna.«(8:75).

     »Vjerovjesnik je preči pravovjernicima od njih samih, a njegove su supruge mjake njihove. A oni u rodbinskoj vezi su preči jedni drugima prema Al­lahovoj odredbi od vjernika i muhadžira, osim da vi učinite svojim štićenicima dobro djelo (oporukom). To je u Knjizi zapisano.« (33:6).

     Iako je ovim ajetima ukinuto nasljeđivanje na temelju pobratimstva, nije ukinuta i mogućnost međunarodnog potpomaganja, pa i za slučaj smrti, ostaviviši nenasljedniku dio imetka oporukom.

     Nekoliko ajeta govori i o tome. Prije svega, za­branjuje se prijateljevanje s dvoličnjacima »sve dok ne isele na Allahov put« (4:89). Prama Kur'anu Časnom pod ovim iseljenjem na pravi put misli se dok ne prime islam« (izdanje »Stvarnosti«, Zagreb 1969., str. 119). U ovom se slučaju radi o prenese­nom značenju Hidžre - preseljenju iz dvoličnjaštva, koje, prema islamu, spada među najveće grije­he, na Allahov put, a Allahov je put - Njegova vje­ra (dinullah) t. j. islam.

     Oni što su sami sebi nasilje učinili, pravdat će se, prilikom uzimanja duša, svojom nemoći na Zemlji. Meleki će im reći: »Nije li Allahova Zemlja bila prostrana, pa da se iselite na njoj?« Boravište takvih bit će džehennem. (4:97).

     Odnos muhadžira i ensarija prema muslimani­ma što su ostali u Mekki koji se, nisu iselili, regulisan je ajetom:

     »Zaista pravovjernici koji su se iselili (iz Mekke) i borili se svojim imecima i životima na Allaho­vom putu i oni što su dali utočište i pomogli (im, ensarije), prijatelji su i zaštitnici jedni drugima. A onim pravovjernicima koji se nisu iselili vi ne može­te pružiti zaštitu, sve dok se ne isele. Ako oni od vas zatraže da im pomognete u vjeri, vi ste im duž­ni pomoći, osim protiv naroda između kojeg i vas postoji ugovor. Allah vidi šta vi radite.« (8:72)

     U jednom se ajetu veli:

     »I neka se ne zaklinju čestiti i imućni od vas da neće dijeliti rodbini, siromasima i muhadžirima na Allahovom putu; neka oproste i ne zamjere. Zar vi ne volite da vam Allah oprosti? A Allah oprašta i milostiv je«.

     Tekst se odnosi na hazreti Ebu Bekra koji se bio zakleo da neće pomagati jednog svog rođaka po imenu Mistah, koji je bio sudionik u aferi potvaranja njegove kćeri hazreti Aiše, supruge Muhammedove a.s. Potvarače je bio kaznio Muhammed a.s., oni su se zbog učinjenog grijeha pokajali i nije bilo mjesta nikakvom novom kažnjavanju.

     Svi ajeti u kojima se govori o muhadžirima podjednako se odnose i na muškarce i na žene. Međutim, u dva se slučaja posebno spominju sa­mo žene - muhadžirke.

     U prvom od ta dva ajeta među dozvoljenim že­nama Muhammedu a.s. spominju se i one koje su sa njim iselile (»ellati hadžerne me'ake«).

     Drugi ajet u kome se spominju muhadžirke u prijevodu glasi:

     »Pravovjernici, kada vam dođu pravovjernice kao muhadžirke provjerite ih, a Allah najbolje zna (kakvo je) njihovo vjerovanje.Ako ih znate kao pra­vovjernice, ne vraćajte ih nevjernicima; one nisu dozvoljene njima, a ni oni nisu dozvoljeni njima. Podajete im što su potrošili (na ime bračnih daro­va). Nema vam smetnje da ih vjenčate nakon što im date mehr. Ne držite u braku žene nevjernice. Tražite ono što ste dali, a neka i oni (njihovi muže­vi) traže što su dali. To je Allahova presuda. On su­di među vama. A Allah sve zna i mudar je.« (60:10).

     Bilo je muslimanki kojima je njihova rodbina ili muževi, što nisu bili prešli na islam, priječila da ise­le u vrijeme kada su selili ostali muslimani i kasnije sam Muhammed a.s. sa hazreti Ebu Bekrom. Docnije, kako se kojoj pružala prilika, doseljavale su u Medinu. Spomenuti ajet reguliše njihov status.

     U poznatom hadisu o namjerama (nijjetima) Muhammed a.s. je rekao da se djela prosuđuju prema namjerama, pa je potom dodao: »Ko je uči­nio hidžru Allahu i Njegovu poslaniku, hidžra mu je u ime Allaha i Njegova poslanika, a ko je učinio hid­žru radi ovosvjetskih poslova ili radi ženidbe, nje­gova je hidžra radi onoga zašto ju je učinio«, (a ni­je, prema tome, radi Allaha i Njegova poslanika).

     U »Rijadus-salihinu« pod rednim brojem 3. na­lazi se hadis što ga prenosi h.Aiša koja kaže da je Muhammed a.s. rekao: »La hidžrete ba'del fathi ve lakin džihadun ve nijjetun, ve izestunfirtum, fenfiruu!« (Nema hiždreta iza Fetha - oslobođenja Mekke 630. g. -, ali ima džihad i nijjet, pa kada bu­dete pozvani u borbu, odazovite se«. Na kraju pi­sac djela veli: »A značenje njegovo (hadisa) je: »Nema hidžreta iz Mekke, jer je ona postala islamsko mjesto«.

     Iz danog objašnjenja jasno proizilazi da Mu­hammed a.s. nije mislio reći, kako uopšte nema vi­še hidžre, nego nema Hidžre iz Mekke. Hidžra Muhammedova a. s. i njegovih drugova godine 622. iza Isa-a a.s. je jedna i neponovljiva, ali bilo je i drugih hidžri i u vrijeme Muhammedovo a.s., kao i pri­je, pa i poslije njega i bit će ih dok je svijeta i vije­ka. Podsjećamo na dvije seobe u Abesiniju, kao i na odlazak Muhammedov a.s. u Taif, gdje je naišao na sasvim suprotan odziv od onog kakvom se nad­ao.

     U trideset i nekoliko ajeta govori se u Kur-anu o muhadžirima. Govore o tome i neki hadisi.

     Najviše je riječi u spomenutim ajetima posve­ćeno muhadžirima iz Mekke u Medinu 622. godine iza Isa-a a.s. Oni su bili prisiljeni napustiti svoje do­move i imetke i odlučili su se na iseljenje radi sticanja Allahovog zadovoljstva. Allah dž.š. je njima za­dovoljan, a i oni su zadovljni Allahom. Allah će im oprostiti grijehe i uvesti ih u džennet, u kome će vječno boraviti. Oni su pravi vjernici, kao što su to i njihova braća ensarije, koji su sa njima sve bratski podijelili, pa čak im i više davali, nego što su sebi ostavljali. Pokazali su visok stupanj altruizma. I da­nas mogu služiti za primjer, kako treba potpoma­gati ljude kojima je potrebna pomoć.

     U poznatom hadisu o prosuđivanju ljudskih djela prema namjerama Muhammed a.s. govori i o muhažirima koji su se iselili radi neke ovosvjetske svrhe.

     Na najvećem stupnju kod Allaha dž.š. su oni muhadžiri što su učinili Hidžru iz Mekke u Medinu u vrijeme, kada je to malo kasnije iza njih učinio i Muhammed a.s. (622. godine iza Isa-a a.s.). Ta je Hidžra jedna i neponovljiva. Iz te Hidžre muslimani mogu crpiti pouke dok je svijeta i vijeka. Te pouke ukratko jesu ove: Opći interesi imaju prednost pred pojedinačnim. Muslimani moraju živjeti kao prava braća, moraju se međusobno potpomagati i voljeti se samo radi Allaha dž. š. Muslimani se moraju odnositi i prema nemuslimanima kao prema braći, jer nas je Allah sviju stvorio od jednog čovjeka i jedne žene. U Allaha dž.š. se treba uvi­jek pouzdavati, kao što su to činili i prvi muslima­ni. Uvijek treba pošteno raditi, strpljivo podnositi sve nedaće koje čovjeka zadese, dijeliti od svo­ga imetka onima kojima je pomoć potrebna, miri­ti zavađene, boriti se protiv svih zala i u svemu postupati prema načelima Kur'ani-kerima i Resulullahova Sunneta, u skladu s više puta ponovlje­nom kur'anskom porukom:

»Eti'ullahe ve eti'resul!« »

Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Po­slaniku!«

(Islamska misao, III/1981, 25, str. 10-13)