Bošnjaci između vjerskog i nacionalnog

Tribina Udruženja ilmijje «Bosna danas», održana 28. septembra 2009. godine

 

BOŠNJACI IZMEĐU VJERSKOG I NACIONALNOG

 REISU-L-ULEMA DR. MUSTAFA CERIĆ

Reis-Izlaganje-GHM-2009Hvala Allahu Uzvišnom na nimetu slobode govora i slušanja pa smo se skupimo ovdje i sada kako bismo promišljali naše stanje u vjeri i naciji, odnosno kako bismo razumijeli „Bosnu danas", što je naslov već tradicionalne tribine Udruženja ilmijje Islamske zajednice u Bosni i Hercgovini.

Hvala Glavnom odboru Imijje, na čelu sa predsjednikom Muharemom Hasanbegovićem, na pozivu da govorim na tribini „Bosna danas" o temi „Bošnjaci između vjerskog i nacionalnog".

Pozivom sam počašćen a izborom teme ohrabren da, zajedno s vama, razmišljam o vjeri i naciji, dvjema bitnim vrijednostima našeg islamskog i bošnjačkog identiteta. Ne samo tema, već mi je i okvir za ovaj govor zadan. Prihvatio sam zadaću iako sam svjestan da nije moguće u jednom predavanju obraditi ovih pet pitanja, koja je Glavni odbor Imijje naznačio, a to su:

1) Povijesni razvoj nacionalne ideje kod Bošnjaka;

2) Odnos vjerskog i nacionalnog kroz povijest razvoja nacionalne ideje;

 3) Islamski univrzalizam i nacionalno pitanje unutar islamskog mišljenja;

4) Ideja panislamizma kod bosanskih muslimana i nacionalno pitanje;

5) Savremeni izazov i stajalište uleme o pitanju prioriteta identifikacije (vjerskog/nacionalnog).  

Pitanja su isuviše općenita da bi se mogla obuhvatiti jednim zahvatom; isuviše su zahtjevna da bih na njih mogao adekvatno odgovoriti. Svako od spomenutih pitanja je tema za sebe i zahtjeva mnogo znanja, mnogo naučnog iskustva i mnogo istraživačkog rada. No, važno je da je Imijja ova pitanja baš ovako formulirala - uopćeno, jer nam se time kazuje koliko još razmišljamo u općim kategorijama i koliko nam još vremena treba da govorimo o detaljima koji podrazumjevaju da su nam opći stavovi, posebno o naciji, poznati.

Nadalje, teže je govoriti o temi koja vam se propisuje nego o temi koju sami izaberete.  No, meni je drago da je Udržnje ilmijje izabralo temu o vjeri i naciji kod Bošnjaka, kao i to da je baš meni povjereno da o tome govorim na ovoj tribini, vjerovatno zato što se primjetilo da mi je u zadnje vrijeme omiljena tema nacionalno pitanje Bošnjaka, kao i moje naglašavanje da pitanje Bošnjaka na Balkanu nije vjersko, već nacionalno[1]. Ta se spoznaja kod mene učvrstila naročito nakon posjete Kosovu, gdje sam se susreo sa tamošnjim i Bošnjacima u Crnoj Gori[2]. Zahvaljujući njima shvatio sam važnost bošnjačkog etničkog i nacionalnog bića na Balkanu i razumio koliko je nacionalno pitanje Bošnjaka zapuštano, ne bih rekao zakašnjelo, jer bošnjački nation, kao differentia specifica u odnosu na druge natione na Balkanu oduvijek je bio živ, ali nije bio aktivan. Dakle, ovdje nije riječ o nikakvoj inovaciji nespostojćeg, već se radi o aktiviranju postojećeg nacionalnog bića kod Bošnjaka, koje je bilo pasivno kako u odnosu na sabe samoga tako i u odosu na druge. Ovdje se radi o našoj slobodi da nacionalno mislimo i govorimo; ovdje se radi o našoj potrebi da se očitujmo o bitnim pitanjima našeg nacionalnog bića, jer primjćujemo da nam se u zadnje vrijeme osporava sloboda da mislimo svoju povijest te da se pozivamo na povijesne ličnosti i povijesne događaje na način kako ih mi razumijemo i osjećamo. Neki su se toliko okuražili u osporavanju naše slobode i našeg prava na čitanje i razumijevanje bosanske povijesti da nam bez stida i srama govore kako je Gazi Husrev-begov vakuf haram vakuf, pa konsekvntno tome i svi mi koji smo pohađali Gazi Husrev-bgovu medresu i svi oni koji klanjaju u Gazi Husrev-bgovoj džamiji su haram učenici i haram muslimani. No, ne treba da nas takav odnos prema našim povijesnim vrijednostima čudi, jer dolazi od onih koji su sebi umislili da nam i dalje propisuju o čemi možemo a o čemu ne možemo misliti, o čemu možemo a o čemu ne možemo govoriti i to baš mi ulema od koje se uglavnom očekuje da nijemo gleda i upadljivo šuti i trpi nepravdu. Hoće da nam kažu da nije naše da govorimo da bošnjački intelektualci „nisu uložili dovoljno truda da razvijaju nacionalnu komponntu kod Bošnjaka koja bi proizvela i potrebu za nacionalnom državom"; nije naše da govorimo da je „jedno od najkrupnijih pitanja na koje Bošnjaci nisu dali odgovor još od raspada Osmanskog carstva - šta su njihovi ciljvi na Balkanu, da li samo vjerski opstanak ili da imaju državu na Balkanu"; nije naše ni da izražavamo čvrsto uvjerenje „da će doći vrijeme kad će i u nas vrijediti pravilo jedan čovjek - jedan glas"[3].

Zašto se boje našeg mišljnja i govora? Oni se boje našeg mišljenja i našeg govora zato što ne mogu da podnesu našu slobodu i naše pravo da imenujemo pojmove i stvari svojim jezikom i da ih osjećamo svojim vlastitim srcem, a ne kroz njihov nacionalni i državni paternalizam. Jer, kao što primjećuje njemački filozof i pjesnik Johann Gottfried Herder: „Posredstvom jezika nacija se vaspitava i stvara; posredstvom jezika postaju joj dragi predak i čast, ona postaje poslušna, uglađena, druževna, marljiva i moćna.[4]" Ako mislimo, mi imamo potrebu da govorima, a ako govorimo,  mi se vaspitavamo da volimo svoje porijeklo, svoju naciju, svoj jezik, svoju kulturu, svoju državu i, naravno, svoju slobodu i pravo da jednakopravno sudjelujemo u onome što je danas i ovdje. Zbog toga nam treba osporiti pravo da mislimo svojom glavom i da osjećamo svojom dušom sve što se odnosi na naša konkretna ljudska prava od kojih je, svakako, i pravo da mislimo naciju i državu, da govorimo o našoj prošlosti i budućnosti da bismo razumjeli našu sadašnjost. Nama je ostavljeno da se bavimo apstraknim pojmovima, jer tako nikoga ne ugrožavamo, jer tako nikoga ne vaspitavamo da bude svjestan svog nacionalnog prava i, kao što reče jedan od naših intelektualaca mi  „smo svoje opće sudove upućivali islamskom ummetu i čovječanstvu".

Eto zašto hoću da čestitam Imijji što se odvažila da nas ovdje i sada skupi da mislimo i govorimo o našem nacionalnom pitanju od kojeg ovisi u velikoj mjeri i naše vjersko pitanje. U svijetu u kojem danas živimo nije vjera, već su nacija i rase institucionalno zaštićene kategorije ljudskih prava. Unatoč velikih napora, muslimani nisu uspjeli uvjeriti UN-a da se donse konvncija o obavezi poštivanja vjerskih svetinja, odnosno da se zabrani vrijeđanje vjerskih simbola tipa danskih karikatura o našem Pejgamberu Muhammedu, a.s. Zabranom govora mržnje (hate-crime) u javnom diskorsu zaštićne su nacije i rase. Antisemitizam je označen kao govor mržnje i podliježe pravnim sankcijama, dok islamofobija ne podrazumijeva bilo kakve sankcije i zato je slobodno napadati islam i muslimane, slobodno je u nekim ovdašnjih medijima vrijeđati i omalovažavati simbole i vrijednosti Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini pod izgovorom da oni samo kritikuju nosioce vjere a ne i samu vjeru. Stoga, ako se u Europi lgitimirate samo kao vjerska kategorija, vi ste u startu manje vrijedni, jer vjerska vrijednost nije institucionalno zaštićena kao što je zaštićna  nacija i rasa. Otuda je važno naše nacionalno ime i važno je da se svijetu predstavimo kao nacija, koja ima svoju vjeru i kulturu kao i sve druge nacije u svijtu. O tome, naravno, treba da brine naša ulema, da o tome misli i da o tome govori svom narodu, jer bosanska ulema nije samo nasljednik Ajehisselamove tradicije, već je i nositelj i pronositelj kulturne tradicije Bošnjaka.

Otvaranjem rasprave o bošnjačkom nacionalnom pitanju, naša Ilmijja pokazuje da je dorasla izazovima ovoga vremena i da je svjesna svoje obaveze u očuvanju i razvijanju, ne samo vjerske, već i nacionaln svijesti kod našeg naroda. Zapravo, naš osnovni zadatak je da kod našeg naroda, poesebno kod intelektualne i političke elite, probudimo osjećaj brige za nacionalno pitanje Bošnjaka, prvo u našoj zemlji Bosni i Hercegovini a onda svugdje gdje žive Bošnjaci, bilo kao konstitutivni narod ili  kao nacionalna manjina na Balkanu, bilo kao prognanici u Europi, Americi i Australiji. Dakako, nacionalna svijest je usko povezana sa državotvornom sviješću, koju se kod Bošnjaka nastoji sistematski ubiti odkad je Husejn-kapetan Gradaščević davne 1831/32. godine  ustao da se bori za nacionalnu autonomiju Bošnjaka i državnu autonomiju Bosne i Hercegovini. Dakle, u procesu raspadanja Osmanskog carstva, kao univerzalne države, Bošnjaci su bili svjesni, poput ostalih nacija, da im se pruža povijesna prilika da se izbore za svoju nacionalnu i državnu autonomiju. Nažalost, Bošnjaci na čelu sa Husejn-kapetanom Gradaščevićem nisu uspjeli da svoj pokret za nacionalnu i državnu autonomiju dovedu do kraja. Sa Omerom-pašom Latasem, koji je u 1850/51. godini dao pogubiti sve ugledne Bošnjake do te mjere da su se Bošnjaci povukli „u kraj, a kršćanska raja i turski asker stupa na površinu" - kaže nam Safvet-beg Bašagić[5]. Očito, domaća izdaja u suradnji sa stranom zavjerom uspjela je slomiti pokret Husejna-kapetana Gradašćevića, što je kasnije olakšalo Omer-paši Latasu da se obračuna sa nacionalnom i državotvornom bošnjačkom elitom. Pa ipak, niko nije uspio da kod Bošnjaka ubije ideju o nacionalnom ponosu i državotvornom pravu. Bošnjaci su to najbolje pokazali još davne 1737. godine na primjeru odbrane Banja Luke od Austrije kada su bili ostavljeni da sami na čelu sa Ali-pašom Hećimovićem odlučuju o svojoj sudbini i da brane svoj nacionalni ponos i svoje pravo na domovinu. Mustafa Imamović kaže da je pobjeda Bošnjaka protiv austrijskog princa Hildburghausena pod Banja Lukom bila „možda najpresudnija bitka u historiji Bosne i Bošnjaka"[6]. Zahvaljujući tom i takvom povijesnom pamćenju nije se slomom pokreta za nacionalnu i državotvornu autonomiju i samostalnost, kojeg je  vodio Husejn-kaptan Gradaščević, slomila ni nacionalna  ni državotvorna svijest kod Bošnjaka. Nema značajnog Bošnjaka u nauci, kulturi i politici koji nije bio svjestan svog nacionalnog porijekla i svog državotvornog prava. Nijedan ugledni Bošnjak se nije nikad odrekao ni svog bošnjaštva ni svoje države Bosne i Hercegovine. Bošnjaci su se samo „povukli", kao što to primjećuje Bašagić, i kao što to ilustruje u svom poznatom intervju francuskom listu „La Temps"[7], reisu-l-ulma Džemaluddin Čaušević, kad kaže: -  Mi ćemo nepravdu podnositi, državni se poslovi mogu bez nas voditi, ali nek se poštuje barem naš život, naša čast i imetak. Zar je previše, ako to tražimo?

Ova izjava reisu-l-uleme Čauševića ne znači da su se Bošnjaci odrekli svog prava na državne poslove, već ilustruje stanje u kojm su se Bošnjaci nalazili početkom dvadesetog stoljeća i jedino što su mogli u takvim okolnostima bilo je da se pozivaju na univerzalne vrijednosti, poput prava na život, čast i imtak. Otuda nam je jasno zašto reisu-l-ulema Čaušević u svom uvodniku za Novi Behar, 1935. godine, govori o naciji i vjeri na način univerzalnih vrijednosti islama tako što se poziva na poznati kur'anski ajet: - O ljudi! Mi smo vas stvorili od jednog muškog i od jednog ženskog, i učinili vas da budete različitih porodica, ne da se svađate i koljete, nego da se raspoznajete. Kod Boga su najčasniji i najpribraniji oni koji svoju čovječansku dužnost najbolje budu izvršavali Allah potpuno sve zna i ništa se od njega sakriti ne može, pa onda dodaje:

Ovo su Božije riječi koje su objavljene u zbirci Božijih objava u Kur'anu, u 49. poglavlju. Iz ovih Božijih riječi razumijemo da su svi ljudi pred Bogom jednaki, da nijedna nacija, ni jedno pleme ne može imati naročitih privilegija, i da su kod Boga najčasniji i njapribraniji samo oni koji svoju čovječansku dužnost u najboljem obliku budu izvršavali i koji čvrsto vjeruju da se od Boga ne može sakriti ništa, pa prema tome rade i šire ljubav u velikoj porodici čovječanstva.

Kako je Islam po Bogu postavljeni pravac kojim pametni ljudi svojevoljno idući mogu steći najveću sreću i blaženstvo u oba života, to je Islam sveopća Božija vjera za cijelo čovječanstvo. Prema tome musliman može biti svaki čovjek, pa ma kojoj naciji on pripadao. Božiji odabranik Muhammed nije poslat samo jednoj naciji, kao što su bili poslati Musaa i Isaa, alejhimuselam, samo Jehudijama, nego On je poslat cijelom svijetu kao veliki znak Sveopće Božije milosti. U Islamu nema nacionalnog Boga, kao kod drugih, i prvo poglavlje Velike Božije Objave uči nas da sva hvala i zahvalnost ide samo i isključivo Sveopćem Gospodaru i Uzgajatelju svjetova, koji je sveopći Dobročinitelj i Milostivi Vladar Sudnjeg dana. Ovo poglavlje poučava ljude da samo Boga obožavaju i da samo od Njega pomoć i naputak traže, ne zamišljajući pri tome drugih božanstava ni posrednika. Dakle, kako se razumije iz ove objave, Bog je jedan za sve. On daje život i vjerniku i nevjerniku. Pagoda i džamija se prave od iste materije. Musliman i onaj koji se vatri, idolima i kipovima klanja jednako uživaju Božije blagodati na ovom prolaznom svijetu, prema svome znanju, vještini i trudu.

Kao što vidimo nije samo da mi, ovovremena generacija Gazinovaca: - Nismo umjeli da se izravno obraćamo vršnjacima i živim ljudima oko sebe, pa smo svoje opće sudove upućivali islamskom ummetu i čovječanstvu - kao što je zapazio jedan od naših intelektualaca[8], već se i generacija reisu-l-uleme Čauševića prvo obraća „ummetu i čovjčanstvu", pa onda „vršnjacima i živim ljudima oko sebe", kao što to čini reisu-l-ulema Čaušević u nastavaku svog uvodniku „Nacija i vjera", za Novi Behar, 1935. godine,  pa kaže: 

Ja, kao otac brojne djece, želim da moja djeca shvaćaju kao i ja, pa im tumačim glavno bratstvo među ljudima raznih nacija. Kazujem im da su svi ljudi od jednog praoca i od jedne pramajke. Tumačim im domovinsko i jezično bratstvo, kao i bratstvo koje nastaje po vjeri. Razglabajući govorim im da su Nikola iz Zvornika, Ivo iz Bišća naša braća kao ljudi, kao naši sugrađani i kao naši sunarodnjaci, jer pripadamo ljudskom rodu, stojimo u istoj domovini, govorimo istim jezikom, a protiv vuka i međeda borimo se zajedno, dakle imamo tri jake veze koje nas vežu jednog za drugog. Mujo iz Kladuše, Bešir iz Bitolja i Ramdan iz Peći naša su braća, jer su ljudi, jer su građani ove države i jer su muslimi. Kod Muje imamo četiri veze, a kod Turčina Bešira i Arnautina Ramadana imamo troje što nas spaja. Prema ovom mom tumačenju, naš Mujo iz Kladuše mogao bi biti kao musliman Hrvat ili Srbin. Ali, čitajući Jugoslovenski List od 20.VII. 1935. pročitah izvode iz Katoličkog Tjednika i vidjeh jaku tvrdnju »da je katolicizam kod Hrvata i Slovenaca narodna vjera, baš kao i pravoslavna kod Srba«.  Ako je ovo ovako i ako se iz ovog izvodi da Hrvat ne može biti onaj koji nije katolik, a Srbin ne može biti onaj koji nije prevoslavni, onda bi to bilo nešto novo. Ja, koliko znam Isa, alejhiselam, nije bio ni katoličkog ni pravoslavnog pravca. Isa je bio poslat kao Božiji odabranik Jehudijama da ih uputi i da popravi ono što su već bili pokvarili. On je jevrejske nacije, kao što je poslijednji Božiji odabranik Muhammed bio arapske narodnosti. Prema tome vjera, a naročito vjera Islam, za sve je nacije, a u današnje doba se ni jednoj naciji ne može dati isključivo vjersko obilježje. U našoj državi ima i Hrvata i Srba koji se čvrsto drže svoje islamske vjere, o čemu treba voditi ozbiljan račun. Ja čvrsto vjerujem da je najispravnije to da ni katolici svoje hrvatsvo, a ni pravoslavni svoje srpstvo ne spajaju sa svojim vjerskim osjećajima jer to pravi veliku zbrku kod onih Hrvata koji nisu katolici, kao i kod Srba koji nisu pravoslavni...

Ovo je moja iskrena i vruća želja, kao i svih muslimana, koju upućujem našim sugrađanima i katoličkog i  pravoslavnog pravca...[9].

Kao što se vidi, reisu-l-ulema Čaušević ne govori o nacionalnom imenu Bošnjaka, već protestira što se nacija poistovjećuje sa vjerom - hrvatstvo  sa katolicizmom a srpstvo sa pravoslavljem zato što to poistovjećivanje muslimanima nije prihvatljivo sa stajališta univerzalnih načela islama. I kao u slučaju odnosa prema državi, reisu-l-ulema Čaušević samo odgađa konkretizaciju bošnjačke nacije, jer očito Bošnjaci nisu imali snage da izađu iz stanja povučnosti u stanje otvorenosti prema svom nacionalnom i državnom pitanju. O zagonetki te svojevrsne bošnjačke nacionalne i državotvorne povučenosti i zapuštenosti najbolje govori Husejn Ćišić u svojoj knjizi: Bosanskohercegovački muslimani i bosanska autonomija:

U svrhu tzv. nacionalnog osvještanja bosanskohercegovačkih Muslimana, u srpskom, kao i u hrvatskom smislu riječi napisano je do sada od strane srpskih i hrvatskih nacionalista u našoj žurnalistici i u pojedinim političkim revijama toliko toga da bi nas taj materijal, ti napisi okupljeni na jedno mjesto, obilnošću zacijelo zadivili. Pa, ne samo da ti nacionalni pioniri na svoj propagandistički rad među Muslimanima nisu bili ograničili na našu žurnalistiku itd., nego je u tu svrhu angažovana i školska obuka kao i razna naša kulturno-prosvjetna udruženja, da bi i ona učinila  znatan uspjeh. Naš je Musliman na sva dosadanja pokušavanja u tom smjeru ostajao i ostao savršeno ravnodušan, ne pokazujući ni najmanje volje da napusti pozu zagonetne sfinge, koju je saobrazno tome već davno zauzeo. Sve što je tu nacionalistička propaganda uspjela da uradi je da od njega odvoji izvjestan broj omladinaca, koji će, kako je to neko zgodno rekao, u zrelijim danima svojim da mu se opet povrate.

Zašto je to tako? Zašto, naime, on, svojom zagonetnom pozom pravi utisak na svoju okolicu kao da ga se sve to ništa ne tiče? Na to pitanje su već mnogi pokušali da odgovore, te su i odgovarali na svoj način.

Jedni nalaze uzroke tome u navodnoj  kratkovidnosti bosanskohercegovačkih Muslimana; u pretjeranom konzervatizmu njihovom; u prirođenoj im indolenciji njohovoj, pak prema svim novotarijama; pa, napokon, i u pukoj pizmi, što ta misao potječe od njihove inovjerne braće, bivših rajetina itd., te, tobože zato neće da je kao svoju usvoje.

Drugi, pak, nalaze uzroke u samoj islamskoj religiji, koja navodno, ima tu osobinu da apsorbuje sve moralne porive svojih sljedbenika u sebe samu, pa da je usljed toga i nemoguće Muslimanu nametnuti jednu ovako savremenu ideju.

Treći kažu da su bosanskohercegovački Muslimani porijeklom Turci, ili, u najboljem slučaju, da su im ovi, kao poturčenjacima, nametnuli svoja shvatanja, te su im zato, tobože, Turci prirasli u srce.

Svi su zaključci, razumije se, svi izreda neosnovani i njihovi autori, jamačno, i ne slute da bi, upravo zbog tako neosnovanih zaključaka, oni u očima naših Muslimana mogli izgledati daleko smješniji i od njihovih zaključaka.

Uostalom, kako bismo ove nacionalne pionire  uz ovakva njihova rezonovanja i mogli okvalifikovati, osim da su neznalice ili ignoranti, pa u svom neznanju, ili proračunatoj himbenosti hotimično ignorišu predmet svoje rasprave, ne trudeći  se ni najmanje da bi ga stvarno upoznali,  samo da ga po staroj navici mogu prikazivati svijetu u vrlo hrđavom svjetlu.

Jer, kako bi se mogla prebacivati tolika tupoglavost jednom elementu, koji skoro osam stoljeća krvari za svoje težnje i svoje JA i koji, povlačeći se vjekovno s tim svojim težnjama između Scile i Haribde, jednako nalazi puta i načina da se na površini održi. Ta, bosanski Muslimani, s punim pravom računaju da su oni pravi, ako hoćete, jedini izdanak onih starih Bošnjana, koji više stoljeća prije osmanlijske invazije davahu impulsa cijelom životu u Bosni, te savezno s tim svojataju bosansku prošlost od dana Kulina bana, sve do druge polovine XIX stoljeća kao svoju vlastitu prošlost. Svojataju, dakle, prošlost jedne zemlje, koja je i vrlo burna i bogata tolikim zgodama i nezgodama kao ni jedna druga zemlja na Balkanskom poluostrvu, zgodama međutim, koje su njihov život tako usko vezale za te zgode i nezgode kako se to samo i zamisliti može.

Da ništa drugo, a ono bi im tolike životne zgode i nezgode izoštrile vid i razvile izvjesna osjećanja da pravilno raspoznaju predmet oko sebe i sinovska osjećanja za rođenu grudu kad, slučajno, ne bi imali ni srca ni očiju. To mora biti jasno svakome, pa bi to i izvjesni nacionalni pioniri, zacijelo, u stanju bili shvatiti, kad bi to samo htjeli. S te strane, razumije se, nećemo naći uzroka zagonetnom držanju Muslimana prema pozivu patentiranih nacionalista naših. No, o tome naniže.

Međutim, ni ona druga pretpostavka naših nacionalnih pionira, s obzirom na postavljeno pitanje, nikako u obzir doći ne može.

Svaljivati krivnju na islam zbog zagonetnog držanja naših Muslimana u nabačenom pitanju pravi je apsurd. Jer, iako je islam, kao vjera upućen cjelokupnom ljudskom rodu radi postignuća postavljenih ciljeva, stao na gledište da su svi njegovi sljedbenici braća, te da njihove klasne i rasne razlike neće i ne mogu uticati na sud Božiji o njihovoj moralnoj vrijednosti itd., i time već servirao mišljenje da su Muslimani, kao braća, jedino upućeni na međusobnu uzajamnost i štaviše, da je Muslimanu domovina svaka zemlja koja se u rukama Muslimana nalazi, to se u praktičnom životu tako bukvalno, ipak, ne smije shvatiti. To stanovište, kako rekoh, imalo je svoje posebne ciljeve, no, svakako, ima i svoju posebnu mjeru.

Iz tog i takvog stanovišta izvoditi neke morske zaključke i dokazivati da islam ne priznaje nikakvih klasnih i rasnih razlika među ljudima, pa štaviše, niti kakvih državnih granica, koje na sebi nose nacionalno obilježje itd. prava je ludost. Jer, kako bismo mogli onda razumjeti postanak i razvitak tolikih arapskih, turskih i tatarskih država, koje su se tek pod firmom islama razvijale kao rasne države Arapa, Perza, Turkmena, Tatara itd.

Arapima islam nije smetao da osnuju države nacionalnijeg tipa nego što je sada ma koja poznata nacionalna država na svijetu. Ni najmanje im islam nije smetao  da u svom nacionalnom šovinizmu poarape tolika podjarmljena nearapska plemena i narode, koji su silom okolnosti pod njihovu vlast potpali. Hoćemo li im kazati zato da nisu muslimani? Hoćemo li, međutim, to isto reći Perzijancima što su se i kao muslimani žilavom tvrdokornošću odupirali pretenzijama Arapa na njihova nacionalna područja i što sada imaju svoju nacionalnu državu? Hoćemo li, pak nešto reći i Turcima i Tatarima, koji su u danim zgodama, tek pod islamskom firmom, bili osnovali tolike svoje narodne države[10]?

Za razliku od Bošnjaka koji, nakon raspada Osmanskog carstva, nisu mogli pokazivati svoj nacionalni identitet u svom jeziku, estetici, moralu i zakonu, već su nastavili njegovati univerzalne vrijednosti vjere - islama, što im je osiguravalo da sačuvaju svoj duhovni identitet, Turci su se intelektualno, politički i kulturno sve više izvlačili iz apstraktnog ummetskog univerzalizma u konkretni turski partikularizam. Na početku dvadestog stoljeća, dok su još Osmanlije vladale u Istanbulu, Zija Gokalp (1874-124) je postavio znakove za jasan turski nacionalni i državni identitet:

Onda kad kažemo 'mi pripadamo turskoj naciji', počet ćemo pokazivati u našem jeziku, estetici, moralu i zakonu, pa čak i u teologiji i filozofiji, originalnost i indentitet koji pristaje turskoj kulturi, ukusu i svjesnosti. Jednom kad kažemo 'mi pripadamo islamskoj zajednici', Kur'an će nam postati najsvetija knjiga, Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, najsvetija osoba, Kaba najsvetiji hram i islam najsvetija vjera. A jednom kad kažemo 'mi pripadamo zapadnoj civilizaciji', ponašat ćemo se kao stvarni Evropljani u nauci, filozofiji, tehnologiji i drugim civizacijskim poljima[11].

            Za nekoliko decenija, ideje Zija Gakalpa pretvorile su se u općeturski nacionalizam tako da svaki Turčin, ma gdje bio, može :

 ...da osjeti 'ponos što je sin turske rase', da 'poštuje nacionalnu zastavu', 'da zaštiti poštovanje časne turske historije', da 'cijeni velike Turke koji su svojim služenjem učinili tursku naciju velikom', da budu 'povezani principima turske revolucije', kao što je Ataturk rekao, 'i odbrane nacionalnu nezavisnost Turske Republike...'[12]

Nije nepoznato da je bilo onih koji su željeli da turska nacija preuzme mjesto islama u srcima Turaka. No, sad je svima jasno da to nije bilo moguće, niti će ikada biti moguće zato što se islam srodio sa turskom dušom i turskim umom tako da ih nikakva sila ne može rastaviti. Isto tako, sad je svima jasno da je lažna dilema, koja se često postavlja muslimanima u smislu da li im je važniji „ummet ili nacija". Te dvije vrijednosti u životu muslimana ne isključuju jedna drugu. Niti se ummet može zamisliti bez nacija, niti se nacija može odreći ummeta. Ummet i nacija su kao nebo i Zemlja, kao jedna cjelina, koja postoji baš zato da bi njezini neodvojivi dijelovi postojali. Ako nema njezinih dijelova, nema ni cjeline, ali, isto tako, ako nema cjeline kao takve, ni dijelovi nisu više bitni, njih onda zapravo i nema kao takvih.

Nije bilo jednostavno nositi se sa turskim nacionalizmom, koji se odricao vjere i osmanske tradicije: - Turska nacija se odriče svih onih dijelova Osmanskog Carstva, koji nisu nastanjeni od turskog stanovništva po krvi i jeziku. U borbi za nacionalni opstanak turski narod je prihvatio savremeni europski nacionalizam, odrekavši se svih sentimentalnosti, koje bi proizilazile iz vjerskih osjećaja (Turski nacionalni pokret, 1920[13]).

Za razliku od Turaka Bošnjaci su svoj spas tražili u vjeri. Nakon neuspjelog Husejna-kapetan Gradaščevićevog pokreta za nacionalnu i državnu autonomiju, Bošnjaci su poveli pokret za svoju vjersku i vjersko-prosvjtnu autonomiju na čelu sa mostarskim muftijom Ali Fehmi ef. Džabićem (1853-1918). Iako ni pokret za vjersku autonomiju nije ostvario sve svoje ciljeve, za njega se može reći da nije bio neuspješan. Upravo taj relativno uspjeli pokret koji je Bošnjacima 15. aprila 1909. godine donio Statut o autonomiji njihove vjerske zajednice, opredjelio je Bošnjake da svoju pažnju usmjere više na vjeru nego na naciju. Bošnjacima je vjerska zajdnica postala glavno institucionalno utočište i oni su uglavnom predstavljeni svijetu kroz njihov vjerski identitet. Nije problem što znaju da držimo do svog vjerskog identiteta, već je problem što nam se osporava pravo na naš nacionalni i državni identitet, prozivajući nas zbog naše vjere.  Ako se kaže da je  „jedna nacija jedna duša, jedan duhovni princip", onda su to Bošnjaci; ako je nacija „krajnja tačka duge prošlosti naprezanja, žrtvovanja i predavanja... zajednička slava u prošlosti, zajednička volja u sadašnjosti" - onda Bošnjaci sve to imaju - i dugu prošlost, i žrtvu, i slavu u prošlosti i volju u sadašnjosti.

No, ima nešto kao nasljeđe iz nedavne prošlosti što optrećuje bošnjačku nacionalnu svijest. Na isti način kao što se može reći za bosansku ulemu da joj je lakše da „upućuje opće sudove islamskom ummetu i čovječanstvu, nego da se izravno obraća vršnjacima i živim ljudima oko sebe", tako isto se može reći za bosansku svjetovnu inteligenciju da joj je lakše da posmatra, zapaža i upućuje čovječanstvu, nego da se bavi partikularnim potrebama svoga naroda. Bošnjačka ulema bar se bezrezevno identificirala sa svojim narodom, dok se bošnjačka svjetovna inteligencija dosta udaljila od svog naroda i živi neki svoj ideološki svijet, koji je često u sukobu sa osnovnim pretpostavkama opće narodnog osjećanja. Oni kao da čekaju da ih narod razumije, da im se narod prilagodi, jer su oni na takvoj intelektualnoj visini da im je ispod akademske časti da se spuštaju na razinu osjećanja svog naroda, na razinu populizma, kao omraženog atributa. Nijedan narod se nije nikad promjenio za potrebe njegove intelektualne elite, već se intelektualna elita mijenjala za potrebe svoga naroda. Tako će nemonovno biti i sa Bošnjacima. Intelektaulna elita bošnjačkog naroda morat će se prilagoditi potrebama svoga naroda, morat će se osloboditi ideoloških okova i otvorit se prema nacionalnim potrebama naroda, koji ima pravo  da ima svoje ime i svoje mjestu u porodici europskih nacija, država i kultura. Uostalom, nacija i nacionalizam su europski izumi i to baš onih koji predstavljaju uzor modernizma. Zato je važno da se baš u kontekstu europske misli o naciji i nacionalizmu a preko njemačkog historičara Friedricha Minecke upoznamo da bi se:  „Nacije ... uprkos svim ogradama koje bi se dale napraviti, mogle podijeliti u kulturalne nacije i državne nacije, u takve koje počivaju prvenstveno na bilo kakvom zajednički doživljenom posjedovanju kulture, i  takve koje počivaju  prvenstveno na ujedinjujućoj snazi zajedničke političke povijesti i ustrojstva." Prema tome, Urs Altermantt nas poučava da su: „Francuska i Velika Britanija, SAD i Švicarksa služe državno-nacionalnoj školi kao primjer. U ovim državama poslije Velike revolucije nacija se shvatala kao politička zajednica građana koji su jednaki pred zakonom, nezavisno od socijalnog mjesta, porijekla, jezika ili religije. Za razliku od toga kulturno-nacionalni način čitanja stvarno se odnosi na Njemačku i Italiju, gdje se osjećaj zajedničke pripadnosti zbog nedostajanja države oslanja na jezik i kulturu. Prva škola mišljenja  polazi od jednog političkog pojma nacije, koji se formirao na već postojećoj državi. Drugi pravac orijentira se prema jednom etničkom pojmu, koji najčešće ima za pretpostavku bezdržavne narode"[14].

Sa ovim citatom samo nam se nameće kao zaključak da je na nama da njegujemo i državnu naciju Bosanca i kulturnu naciju Bošnjaka. To dvoje ne isključuje jedno drugo već jedno drugo nadopunjuje u sliku naše ukupne nacionalne i državotvorne svijesti.



 

[1] Vidi: Intervju reisu-l-uleme Mustafe Cerića u sedmičniku Global, br. 30, 20. august, 2009. god., gdje se na naslovnoj strani iz intervjua naglašava: „Vrijeme našeg nacionalnog buđenja",  kao i u magazinu Saff, br. 251, 18. septembar, 2009. god., gdje se, također, na naslovnoj strani skreće pažnja na  glavnu poruku intervjua: „Bošnjačko pitanje na Balkanu je nacionalno, nije vjersko". Naravno, hrabri  činjenica da su se dva koncepcijski različita magazina - Global i Saff  - suglasili oko jednog zapažanja, a to je da je naše bošnjačko pitanje na Balkanu nacionalno, a ne vjersko.     

[2] Na poziv kosovskog muftije Naima Trnave delegacija Rijasta Islamske zajednice u Bosne i Hercegovine posjetila je Islamsku zajednicu Republike Kosovo, koju je prdvodio reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić u sastavu: Edhem Bičakćić, predsjednik Sabora IZ-e BiH, Muhamed Salkić, genralni sekretar Rijaseta IZ-e BiH, Aziz ef. Hasanović, pomoćnik muftije zagrebačkog, Mirza Šabić, član Mšihata Islamske zajdnice u Hrvatskoj, Aziz Kadribegović, glavni urednik islamskog informativnog lista „Preporod".

[3] Vidi: Ivan Lovrenović, magazin Dani, br. 640, 18.9.2009, str. 35.

[4] Urs Altermatt, Etnonacionalizam u Europi - Svetionik Sarajevo, prijevod sa njemačkog Gajo Sekulić, Sarajevo, 1997, str. 23.

[5] Safvet-beg Bašagić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (od 1463-1850), Sarajevo, 1900.

[6] Mustafa Imamović, Povijest Bošnjaka, Sarajevo, 1997, str. 301-302.

[7] Intervju reisu-l-ulem Džmaluddina Čauševića francuskim novinama La Temps, 1919.

[8] Iz govora Hilme Nemarlije na svečanosti dana škole Gazi Husrev-begove medrese 8. janura, 2009, prilikom primanja priznanja, kao gazinovca, za doprinos razvoju Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu.

[9] Reisu-l-ulma Džmaluddin Čaušević, „Nacija i vjera", Novi Behar, br. 1-3, IX, 1935. godine.

[10] Husejn Ćišić, Bosanskohercegovački muslimani i bosanska autonomija (O narodnosnom gledištu bosanskohercegovačkih muslimana,  njihov odnos prema srpsko-pravoslavnoj kao i hrvatsko-katoličkoj zajednici, te, napokon, o njihovom stajalištu prema našem nacionalnom problemu uopšte), Mostar, 1945.

[11] Abdullah al-Ahsan, Ummet ili nacija - Kriza identiteta u savremenom muslimanskom svijetu, Libris, Sarajevo, 2004, str. 10.

[12] Ibid, str. 10-11.

[13] Maksim Svara, „Nacionalna i državna ideja na Istoku", Novi Behar, 1933, VII, br. 1-2, str. 3.

[14] Urs Altermatt, Etnonacionalizam u Europi - Svetionik Sarajevo, str. 25.