Konjic: Mevludska svečanost u Ljutoj

Naselje Ljuta smješteno je u kanjonu rijeke Ljute, između planina Visočice i Treskavice. Prema organizaciji džemata u Medžlisu IZ Konjic Ljuta pripada džematskom odboru Bjelimići. U Ljutoj je 2006. godine sagrađen mesdžid a tokom 2008. završena je i munara te je džamija u Ljutoj svečano otvorena 18. jula 2010. godine. Kako u ovom naselju skoro da nema stalno nastanjenih osoba mevludska svečanost je jedan od rijetkih događaja koji okupi veći broj stanovnika iz ovog naselja. Tako je bilo i u subotu, 23. avgusta 2014. godine, kada su iz Sarajeva i okolnih mjesta raseljeni Ljućani došli u svoj rodni kraj na mevludsku svečanost.

Iako je ove godine njihov broj bio nešto manji nego prošlih godina džamija u Ljutoj je bila skoro puna. Okupljenim džematlijama obratio se na početku mevludskog programa Nazif ef. Kurtović, imam džemata Bjelimići, a nakon njegovog obraćanja uslijedilo je učenje mevluda. Predavanje na temu značaja zavičaja u životu muslimana i sadržajima dobročinstva prema roditeljima održao je Esad ef. Bajić, koji je u sovm obraćanju kazao:

Drago mi je da mi je i ove godine zapala prilika da budem na mevludu u Ljutoj. Prošle godine sam, ako se neko sjeća, govorio o svom doživljaju ovog mjesta iz onih teških vremena ratnih, vremena koji su kako sam upoznat od vas načinili muhadžire, pokrenuli vas sa vaših ognjišta ka drugim mjestima, nke i u daleke krajeve ove kugle zemaljske. Stoga bi se danas na ovom lijepom skupu moglo govoriti I o hidžri -Selidbi na Allahovom putu jer je ratni agaret mnoge od vas natjerao d anapusite svoej domove, imetak i svoj zavičaj. Zaista je to jedan značajan ispit imana, značajno i veliko iskušenje za svakog čovjeka.

"Čovjek se u ovosvjetskom životu povezuje sa fizičkim i duhovnim zavičajem. Fizički zavičaj je osnova za formalno ljudsko identificiranje on je ono što nudimo kao odgovor na često postavljeno pitanje ODAKLE SI? Što čovjek manje mora objašnjavat odakle je to je njegov život jednostavniji. Ne mora naravno značiti da je onaj ko je iselio iz ovih ili onih razloga manje sretan. Nekad ljudi čine hidžru i zbog materijalnih stvari, boljeg života, i ostvare takav –bolji život, no zavičaj se ne da lahko istisnut iz čovjeka i on u čovjeka ima posebno mjesto, posebnu važnost. Pored fizičkog zavičaja postoji i duhovni zavičaj. Duhovni zavičaj ne određuje egzistencija, rođenje i prostor. On se u najkraćem definiše onim mjestom u koje okrećeš lice kad si na molitvi. Ponekad se duhovni i fizički zavičaj isprepliću i ne mogu ili teško mogu jedan bez drugog.

Vjerovatno će se po bijelom svijetu izroditi mnogi Bošjaci i Bošnjakinje koje će za fizički zavičaj imati mjesta u kojima sad žive, ukoliko ih roditelji ispravno odgoje, uz Božiju pomoć i oni će lice okretati Kabi u svojim molitvama no, ti njihovi zavičaji bit će uski, plitki, bez potrebne širine jer neće sadržavati svu dubinu onoga što za nas zavičaj istinski jeste. A to su ova naša naselja, ova Ljuta, haremi naših očeva, djedova i pradjedova, tradicija, historija, kultura, baština-sve ono što nas i u tom bijelom svijetu čini posebnim i po čemu nas drugi prepoznaju kao Bošnjake.

Stoga vjerujem mada takvog isksutva nemam, da će duhovni zavičaj zahtjevati i tražiti od tih naših sinova i kćeri da se povezuju i drže čvstom i svoju vezu sa zavičajem svojih očeva. To više nije njihov zavičaj jer oni su se rodili negdje drugdje i negdje drugdje odrastaju, no to jeste zavičaj njihova bića, njihove kulture i tradicije koju su poprimili od svojih očeva. Dokaz tome jeste i ova džamija ovdje i ovabriga vaša o ovom vašem zavičaju i ja vam čestitatm na njoj. Specifične okolnosti naše prošlosti, onog teškog agareta kroz koji smo prošli nas obavezuje da svoj duhovni zavičaj nadograđujemo fizičkim zavičajem naših očeva. Na neki određeni način unutar svog duhovnog zavičaja, vjerskog osjećaja i dužnosti mi pored svoje vjere baštinimo unutar te iste vjere i ovu svoju zemlju, ovu Ljutu, Treskavicu, Bjelimiće.

Baš kao što poslanik nije otišao iz Meke da se u nju ne vrati i vi koji ste otišli iz ovih područja ponijeli ste sa sobom obavezu, potrebu, da ako se i ne vratite onda skrbite o ovim prostorima, haremima i svetoj zemlji ove vaše i naše džamije, ovim busenima zaljevenim toplom krvlju naših bosanskih šehida.

Ima danas po Bosni nekih daija koji kažu šta Bosna, šta zemlja, bitna je samo vjera. Ja kažem polahko. Gdje god da si otišao, zbog čeg god da si odselio, s godinam ćeš poželjet da imaš svoju zemlju, kako ovu bašču, njivu, ogradu, tako i zemlju kao domovinu. Ljubav prema rodnom mjestu, zavičaju koja nije u suprotnosti s našom vjerom je poznata, priznata i potrebna. U samom Kur’anu se riječ zemlja, tlo, predjel… (ERD) spominje na 441 mjestu. Iskazivanje ljubavi i patriotizma prema svojoj rodnoj grudi ili domovini ne proturječi učenju islama. Islam jeste nadnacionalna ili internacionalna vjera, tj. univerzalna vjera, ali to ne znači da je islam ravnodušan prema pojmu domovine ili nacije, a kamoli da je njihov protivnik. Pored kur'anskih ukazivanja na konkretnu zemaljsku domovinu te pogleda na ljudsko društvo koji je sažet u znamenitom ajelu: „Ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da bi ste se međusobno upoznali. (Hudžurat 13) praksa i riječi Vjerovjesnika, a.s., dodatno potvrđuju da zdrav emocionalni odnos prema domovini i narodu kojem se pripada ne poništava univerzalnost islama i njegov nadnacionalni karakter kao vjere i morala. Sama Hidžra poslanika iz Meke u Medinu nas iznova podsjeća na vrijednosti domoljublja i patriotizma, jer se u događaju Hidžre očituje iskrena Poslanikova ljubav prema rodnoj mu Mekki, koju sa sjetom i tugom u srcu napušta, izgovarajući onu povijesnu rečenicu koja odražava njegovu odanost rodnoj grudi, gradu i zemaljskom zavičaju, a ona glasi;

„Allaha zna, o Mekko da si ti meni najdraže mjesto na zemlji, i da nije onih koji me izgone i progone Allahovu vjeru, nikada te ne bih napustio.“ A vidjevši žal za Mekom kod muhadžira proučio je I dovu: „Bože, učini nam Medinu milom i ugodnom, kao što si nam takvom učinio Mekku.“ (Muslim, 2444)

Nije kod nas više pitanje samo zemlje, pitanje je duga prema našim šehidima, prema našim precima, našim roditeljima. Ako je, a jeste, Allahov Poslanik, a..s, naglasio da je jedan od dugova prema roditeljima i pažnja prema onim sa kojima su naši roditelji bili bliski onda vjerujem da je jednako tako važno voditi računa i o onim drugim djelovima roditeljskog srca, a ne vjerujem da ima ijedan roditelj da ne voli da mu dijete pazi na njegovu zemlju, selo, harem, džamiju i druge tradicijske tragove. Gdje god da živimo. S druge strane ako napuštanje svog rodnog kraja nekog ko živi u Kataru pa preseli u Saudijsku Arabiju, recimo, nema nekih posebnih prepreka, napuštanje svoje zemlje jednog Palestinca nije sukladno tome i tretira se na određeni način i kao izdaja, kao napuštanje borbe svog naroda, tako je isto i sa nama Bošnjacima, nije to pitanje samo seobe. Pitanje je da li i zbog čega svojim odnosom prema zavičaju napuštamo svoju borbu za našu domovinu Bosnu i Hercegovinu i za budućnost nas Bošnjaka u njoj. U nastavku ću s eprisjetiti jedne kur’anske naredbe koja gotovo uvijek slijedi Božiju naredbu da mu ne pripisujemo druga. To je naredba da se roditlejima čini dobrošinstvo. Ova naredba se u većini kur’anskih ajeta nalazi odmah nakon naredbe da se Bogu ne pripisuje drug, tj, da se širk ne čini.

Navešću neke primjere ovih kur’anskih ajeta:

"Reci: "Dođite da vam kažem šta vam Gospodar vaš propisuje: da Njemu nikoga ravnim ne smatrate, da roditeljima dobro činite...!" (El-En‘ām, 151)

"Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite!" (El-Isrā', 23)

“Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti. “ Lukman 14.

"Čovjeka smo zadužili da roditeljima svojim čini dobro; majka njegova s mukom ga nosi i u mukama ga rađa, nosi ga i doji trideset mjeseci. A kad dospije u muževno doba i kad dostigne četrdeset godina, on rekne: "Gospodaru moj, dozvoli Mi da ti budem zahvalan na blagodati koju si darovao meni i roditeljima mojim, i pomozi mi da činim dobra djela kojima ćeš zadovoljan biti, i učini dobrim potomke moje; ja se, zaista, kajem i odan sam Tebi."(El-Ahkaf, 15)

Kada je Božiji Poslanik, a.s., upitan koje je djelo najdraže Allahu Uzvišenome, rekao je: "Namaz obavljen u za njega predviđenom vremenu!" Kada je upitan: "A potom?", rekao je: "Dobročinstvo prema roditeljima!", da bi, tek na slijedeće: "A potom?" kazao: "Borba na Božijem Putu!”[1]

Kako se vidi, dobročinstvo prema roditeljima spada u najbolje djelo poslije namaza, koji je, kako je poznato, temeljni stub islama. S druge strane, neposlušnost prema roditeljima jedan je od najvećih grijeha, shodno Poslanikovim, a.s., riječima:"Hoćete li da vas obavijestim o najvećim grijesima?!"

"Hoćemo, Božiji Poslaniče!", kazali su oni. "Dakako da hoćemo!"

"To su:", kazao je, "mnogoboštvo i neposlušnost prema roditeljima!"

U tom trenutku bio je naslonjen te je sjeo. "I lažno svjedočenje!", dodao je i to stao ponavljati..."[2]

Globalizacija, pritisak zapadnjačkog načina razmišljanja pritiska i nas koji smo ostali na svojim topracima a svakako one koji žive u zapadnjačkom sistemu pritišće još više. Taj pritisak se najviše osjeća upravo na kidanju porodičnih odnosa, odnosa majka dijete, otac dijete, dalje rodbinske veze su nam skoro već prekinute u velikoj mjeri.

Jedan čovjek je došao kod Poslanika, a.s., i rekao mu: "Moji roditelji su doživjeli duboku starost i ja sam ih dugo pazio, onoliko koliko su i oni pazili mene dok sam bio mali, pa jesam li izvršio svoju obavezu prema njima?"

"Nisi!", kazao mu je Poslanik. "Jer, dok su oni to činili prema tebi oni su žudili za tim da ti poživiš, dok ti to činiš jedva čekajući da oni umru!"

Treba kazati da dužnost dobročinstva prema roditeljima ne prestaje smrću roditelja, već se ona proteže i nakon njihove smrti. Tako je jedan Medinjanin došao kod Božijega Poslanika, s.a.v.s., i rekao mu:

"Božiji Poslaniče, da li na meni ostaje još ikakva obaveza prema mojim roditeljima nakon što presele na Drugi svijet?"

"Ostaje!", kazao je Poslanik. "Dužan si im klanjati dženazu, upućivati dovu za oprost njihovih grijeha, izvršiti obaveze koje su bili preuzeli, s pažnjom se odnositi prema njihovim prijateljima i održavati rodbinske veze koje i imaš zahvaljujući njima. Eto, to je ono što si dužan prema njima nakon njihove smrti!”[3]

Naš Gospodar nam je naredio da roditeljima budemo ponizni, da im se povinjavamo, da na lijep i prijazan način razgovaramo sa njima, da za njih upućujemo dovu Bogu i da milostivi budemo prema njima: ″Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kada jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: ’Uh!’ i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: ’Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kada sam bio dijete, njegovali.’ ″ (El-‘Isra, 23. i 24. ajet)

Allahov Poslanik, a..s, je naglasio da je jedan od dugova prema roditeljima i pažnja prema onim sa kojima su naši roditelji bili bliski onda vjerujem da je jednako tako važno voditi računa i o onim drugim djelovima roditeljskog srca, a ne vjerujem da ima ijedan roditelj da ne voli da mu dijete pazi na njegovu zemlju, selo, harem, džamiju i druge tradicijske tragove. Gdje god da živimo. Stoga se nadam da ćete zapamtiti ove preporuke iz današnjeg kazivanja, da ćete ih prenijeti i svojoj djeci i da će nas, ako Bog da, iduće godine na ovom melvudu biti duplo više. Prenesite omaldini iz Ljute da mevlud u Ljutoj za njih nije poput mevluda u mjestu gdje sad boravite. Mevlud u Ljutoj je u ovim okolnostima i dio duga prema šehidima koji su svoj krv dali za odbranu ovih krajeva u prošloj agresiji na BiH. Znam da putevi nisu idealni, znam da s elahko može oštetiti auto dok se dođe do Ljute al i na tom planu treba raditi i zahtjevati bolje puteve, no isto tako treba dokazati da se ti putevi imaju kome praviti. Da ne budem nježan reći ću, ako je ovdje neko položio život da bi Ljuta bila ovo što jest, da bi se u njoj džamija gradila i ezan učio, onda nije mnogo ako treba i karter na autu probit da se u nju dođe i života makar nakratko u ovo područje udahne.

Draga braćo i sestre!

Čuvajmo našu vjeru činjenjem dobrih dijela. Čuvajmo namaz, svoju vezu s našim gospodarem, čuvajmo zekjat svoju vezu s istinom da je sve na zemlji od Allaha i da je u onome što nam Allah dao udio i za one koji su u potrebi kao i udio za naše zajedničke poslove i akcije. Ne zaboravimo da je naše ono što damo a ne ono što iza sebe ostavimo. Ono što damo, čime drugog pomognemo ide s nama i poslije smrti, ono što ostavimo ostaje na dunjaluku kad mi preselimo.

Ne pridružujmo Allahu druga i činimo dobročinstvo našim roditeljima. Kad ne bi nikakva hajra bilo od ovog našeg skupa danas osim zadovoljstvo naših očeva i majki, deda i nena što smo se ovdje na ovom mjestu sastali, na topraku, što bi stari rekli, uz Božiju pomoć, bilo bi dovoljno vrijedno i našeg vremena i troška koji smo imali da ovdje dođemo.

Na kraju, gdje god se rodili i gdje god živjeli naš krajnji cilj je vječna domovina: „Onaj svijet (ahiret) je, zaista, bolji za tebe od ovoga svijeta.“(Ed-Duha, 4)Ili, još preciznije, džennet: „A one koji se Gospodara svoga boje čekaju dženetske bašče kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno ostati – takav će biti Allahov doček.“ (Ali’Imran, 198)

Molim Allaha da nas učini od onih koji vjeruju i čine dobra djela, koji namaz obavljaju i zekjat daju, koji Bogu druga ne pripisuju i roditeljima dobročinstvo čine. Da se u zadravlju i rahatluku, ako Bog da, i iduće godine sretnemo na mevludu u Ljutoj. Amin!"

Pored Nazif ef. Kurtovića i Esada ef. Bajića u mevludskom programu je učestvovao i Adis ef. Hebibović, imam u džematu Glavatičevo.

(Medžlis IZ Konjic)

• 01