Hidžra

Piše: Hfz. Merim ef. Đulović, imam u džematu Krojčica, MIZ Tuzla

Hidžra je pojam koji jezički označava napuštanje, seobu.[1] Ovaj pojam nije ispravno prevoditi kao „bijeg“ , jer se ideja bježanja ne izražava glagolom „ hedžere“ od kojeg je nastala ova riječ, nego se za taj pojam koriste termini ludžu' i hurub[2]. Ona znači „prekinuti odnose, napustiti pleme, preseliti se“.[3] U povijesti islama ovaj pojam terminološki označava preseljenje posljednjeg Božijeg Poslanika Muhammeda, a.s., iz Meke u Medinu.

Hidžra je svojstvena bila gotovo svim poslanicima. Svi oni su nailazili na nerazumijevanja ljudi, njihov otpor koji se nerijteko pretvarao u fizičke nasrtaje, kako na sljedbenike tako i na same Poslanike.

U sirama o životopisu Božijeg Poslanika Muhammeda, a.s., ne navodi se tačan datum kada se ona dogodila, datumi koji se spominju govore o tome kada je Poslanik došao u Medinu. Ono oko čega se slaži svi povjesničari jeste da se hidžra dogodila 622.godine. Te godine progoni muslimana u Mekki dostizali su svoj vrhunac. Muslimani su sve češće bili izloženi raznim torturama, mučenjima, a o tome i Uzvišeni kaže: „Gaspodar tvoj će onima koji su se iselili, nakon što su zlostavljani bili[4]..“, te su bili prisiljeni spas potražiti iseljenjem iz Mekke. Za taj korak Poslanik, s.a.v.s., je samo čekao odobrenje Uzvišenog Allaha. Hidžra dolazi nakon prekida bojkota od strane mušrika, Godine tuge i nakon što su mušrici već životno ugrožavali Poslanikove sljedbenike. Nakon što mušrički napadi nisu davali nikakvog rezultata oni su odlučili i da ubiju Muhammeda, a.s. Nije se više imalo šta čekati jer muslimani su znali da su mušrici spremni da svoje namjere ostvare.[5]

Božiji Poslanik je nakon druge prisege na Akabi znao da je tadašnji Jesrib dobro mjesto u koje se muslimani trebaju iseliti. Napravio je plan kako će muslimani izlaziti iz Mekke, a sebe je ostavio da posljednji izađe. Tu se vidi njegova veličina, on Božiji Poslanik ostaje u Mekki sve dok njegovi sljedbenici ne učine hidžru.

Prva iseljavanja u Medinu su se desila u mjesecu aprilu 622.godine[6], a prva obitelj koja je napustila Medinu bila je porodica Hamid bin Rebia[7], dok se u nekim djelima navodi da je prvu hidžru učinila grupa muslimana[8]. U literaturi se navodi da je dvije godine prije ove hidžre u Medinu odselio Ebu Seleme ibn Abdulesed.[9]

Iseljavanje je vršeno u tajnosti i tako je bilo sve dok hidžru nije trebao učiniti hazreti Omer, r.a. Po svojoj naravi on nije mogao sebi dopustiti da tajno ode iz Mekke. Prije polaska otišao je do Kabe i prisutne upoznao sa svoijim odlaskom: „ Građani Mekke! Vi ste bez pameti i bez ljudskog razumijevanja. Eto, još se uvijek skupljate ovdje i obožavatae nekakve kipove od kamena i drveta, mjesto da priznate pravog Boga, Stvoritelja čitavog svijeta! Jednog dana pokajat ćete se za to i žaliti ćete...! Vi nevjernici i bezbožnici! Ja danas odlazim tamo, kuda sam određen. Ako tko od vas hoće da ostavi iza sebe udovicu, ili djecu bez roditelja, ako tko hoće da izgubi glavu neka pokuša, da me napadne ili spriječi. Ja idem, a tko ima smjelosti neka mi zapriječi put“.[10]

Nakon toga mušrici su shvatili da je veliki broj muslimana odselio iz Mekke, te su skovali svoj bijedni plan da ubiju Muhammeda, a.s. Ebu Džehl je skovao plan po kojem će svako pleme koje je protiv Muhammeda, a.s., odrediti mladića te će ga svi zajedno ubiti i neće se moći krvna osveta izvršiti. Nakon što je Poslanik saznao za njihov tajni plan, bira društvo i odlučuje da i on učini Hidžru.[11]

Šejh Safijjurrahman el-Mubarekfuri kaže da je Poslanik svoju kuću napustio u noći između 12. i 13. septembra 622.godine.[12] Za saputnika je odabrao Ebu Bekra[13], a hazreti Aliju ostavio je u svojoj postelji prekrivenim pokrivačem kako bi mušrici mislili da Poslanik spava u svojoj kući. Poslanik je kod Alije ostavio i stvari koje su kod njega bile na čuvanju da ih vrati njihovim vlasnicima, inače mušricima. Put Hidžre nije bio lagan put. Medina je udaljena od Mekke oko 500 km[14], a nisu smjeli ni da idu poznatom maršutom, jer su time bili izloženi potjerama od strane mušrika[15]. Znali su da će Mekkelije poslati ljude koji će ih tražiti s ciljem da ih ubiju. Iako su mušrici te noći opkolili kuću Poslanika, on i Ebu Bekr Allahovom voljom uspjeli su neopaženo pored njih proći i još im na glavu posuti prašine. O tom događaju govori i Uzvišeni Allah, dš.š., : „I načinili smo ispred njih barijeru i iza njih barijeru, pa ih prekrili - zato oni ne vide“.[16]

Poslanik i Ebu Bekr krenuli su u suprotnom pravcu od Medine kako bi progoniteljima zavarali trag. Smjestili su se u prećini Sevr, koja je bila na vrlo nepristupačnom mjestu i tu su proveli tri dana. Potjere koje su krenule za njima otišle su krivim putem, svi prema Medini, a iako je za njima Amir ibn Fuhejra[17] tjerao ovce kako bi zameo njihov trag ipak je Kerez bin Alkame našao njihov pravi trag i došavši do pećine ugledao veliku paučinu koja je bila ispletena na ulazu te odustao od ulaska u nju.[18] Te tri noći njih su u pećini zijaretili Abdulah i Esma, sin i kći Ebu Bekra, donoseći im hranu i informacije iz Mekke.

Jedna od potjera je treći dan došla do njih samih, do ulaza u pećinu. Ali i oni su odustali od ulaska kada su vidjeli da je paučina prekrila ulaz u pećinu i da je golubica tu svila svoje gnijezdo. Na osnovu toga pretpostavili su da tuda niko dugo već prošao.

Kad su ih čuli Poslanik je rekao Ebu Bekru: „Ne tuguj, Allah je sa nama“. O tome Uzvišeni Allah, dž.š. kaže: „Ako ga vi ne pomognete – pa pomogao ga je Allah onda kad su ga oni koji ne vjeruju prisilili da ode, kad je s njim bio samo drug njegov, kada su njih dvojica bila u pećini i kada je on rekao drugu svome: "Ne brini se, Allah je s nama!", pa je Allah spustio smirenost na druga njegova, a njega pomogao vojskom koju vi niste vidjeli i učinio da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je – gornja. Allah je silan i mudar“[19].

Govoreći o ovom ajetu mufessiri kažu da on ima devet pouka koje možemo i mi kao vjernici koji nismo bili muahdžiri sa Poslanikom da uzmemo i da o njima razmislimo. To mogu biti i glavne pouke hidžre.[20] Kažu da ovaj ajet govori o tome kako Allah Uzvišeni obećava da će trajno štititi principe vjere koju je objavio, da živjeti hrabro i slobodno svoju vjeru neminovno znači prolaženje kroz teškoće, da se vjernici drže zajedno u radosti i žalosti, da vjernici zajedno grade sigurnost u kojoj će osjećati da ih dušmansko zlo ne može dotaknuti, da nam je najbitnije da u toj sigurnosti i drugi prihvate da je Allah sa nama i da nam to pojačava potrebu za međusobnom pravednošću, da ako društvo iskrenih ljudi postavimo kao cilj sebi i drugima Bog dragi će spustiti smiraj u kuće i mahale, da takva zajednica biva postavljena na zdravim temeljima i da bi se u takvom društvu odmah poštovala i Božija riječ.

Nakon provedena tri dana njihov vodič poveo ih je ponovo zaobilaznim putevim prema Medini. Prvo su krenuli prema zapadu, pa prema jugu dok nisu došli do obala Crvenog mora, pa su uz obalu krenuli put sjeverozapada.[21]

Na tom teškom, iscrpnom i tužnom putovanju jer ostavljaju svoj rodni kraj, prema nekim autorima, Poslanik objavom biva obveseljen. Naime, Uzvišeni Allah, dš.š., mu šalje objavu: „Doista, Onaj koji ti je objavio Kur'an, vratit će te kući“[22]

U tom periodu desio se i događaj sa Surakom koji ih je sustigao, ali nakon što su noge njegovog konja potonule u pijesak on je zamolio Poslanika da ga spasi te da ih on neće odati, te je tako i bilo. Poslanik je učio dovu, Suraka bio oslobođen i vratio se nazad.[23]

Nakon mnogo uloženog truda Poslanik i Ebu Bekr dolaze do mjesta Kuba. To je selo odmah pored Medine i tu je sagradio prvu džamiju.[24] Tu ih je dočekao Amr ibn Avf koji je naredio da se u Murmovoj bašči pripremi počivalište za goste. [25] Svi su željeli Poslanika da ugoste ali im je on rekao:„Ja nisam ovdje stranac. Ovdje se nalazi i kuća mog nećaka po djedu mi Abdulmutallibu. To je Beni Nedžar pleme, pa mi se ne smije zamjeriti ako kod njih ostanem“.[26]

To je po nekima bilo krajem septembra[27], po nekima 20. septembra 622. godine[28], po nekima šest dana ranije ili četiri dana kasnije od ovog datuma[29], po nekima u ponedjeljak, 8. rebiu-l-evvela 14. godine poslanstva, ili 23. septembra 622. godine i tu je proveo četiri dana.[30]

Nakon toga Poslanik se uputio prema Medini. Medina se to data zvala Jesrib, a nakon njegovog dolaska prozvana je Medina. Medinelije su im izašle u suret i srdačno ih dočekali. Svi su željeli da Poslanik bude kod njih. Poslanik je tada odlučio da će odsjesti kod onoga kod čije kuće stane njegova deva. Deva se spustila na zemljištu Sehla i Suhejla. Sinova Amrovih. Kasnije će tu zemlju Poslanik otkupiti za izgradnju džamije.[31] Za vrijeme gradnje džamije stanovao je u kući Ebu Ejjuba Halida ibn Zejda.[32]

Hidžra se smatra jednim od najznačajnijih događaja i smatra se prekretnicom u povijesti islama. Osim Poslanika Hidžru je učinilo još oko 70 njegovih sljedbenika.[33]        

Dolaskom u Medinu samo je dio hidžre završen. To je izlazak sa namjerom povratka. Stoga je i hidžra puno dugotrajniji proces, jer će pobjedonosni povratak u Meku uslijediti nekoliko godina kasnije. Za njega će trebati puno vremena i priprema, kao i dozrijevanja muslimanske zajednice. Prijelaz u Medinu je višestruko značajan. Islam u ovome gradu dobiva svoju šansu. U Medini je on oživotvoren, provodi se u praksi i izgrađuje se sistem življenja utemeljen na njegovim principima. Muslimani dobivaju svoju slobodu i mogućnost slobodnoga razvoja.[34]

Halifa Omer je sedamnaest godina kasnije formalizirao Poslanikovu naviku da datira događaje od hidžre, tj. od dana uspostave islamske države.[35] I ovaj podatak govori o značaju hidžre.

Hidžra nije samo povijesni događaj koji se desio, ograničena na vrijeme u kojem se odigrala. Hidžra sa sobom nosi pouke i poruke koje i mi danas treba da pronalazimo i usvajamo u svoj vjernički život. Svi mi moramo znati da hidžra u općem značenju traje i trajat će sve do Sudnjeg dana. Blagodati hidžre možemo i mi steći ako učinimo hidžru od grijeha prema Allahovoj milosti.[36]

LITERATURA:

1. 1.Kur'an s prevodom od Besima Korkuta i od Mustafe Mlive.
2. 2.Bjelevac, Hivzi, Muhamed a.s., „ Tisak hrvatskog državnog tiskarskog zavoda“, Zagreb, 1942.
3. 3.Glasse, Cyril: Enciklopedija islama, „Libris“, Srajevo, 2006
4. 4.Gulen, Fethullah, Beskrajna svjetlost Muhammed, a.s., „El-Kalem“, Sarajevo
5. 5.Halilović, Safvet, Sira životopis posljednjeg Allahovog Poslanika, „El-Kalem“ i „Islamki pedagoški fakultet u Zenici“, Sarajevo 2010.
6. 6.Lings, Martin, Muhammed, a.s., „Oslobođenje International“, Ljubljana godina nepoznata.
7. 7.Schimmel, Annemarie, Muhammed a.s. kao divan uzor, „Libris“, Sarajevo 2007.
8. 8.Seljubac, Sead, Stazama dobrih i zahvalnih, „Behrambegova medresa u Tuzli“, Tuzla 2010.
9. 9.Smailagić, Nerkez, Leksikon islama“, „Svjetlost“, Sarajevo 1990.
10. 10.Hikmet, list za vjersko-teološka i kulturno-historijska pitanja, „Muftijstvo islamske zajednice u Tuzli“ Tuzla, br.6 1995.
11. 11.Islamska misao, „Starješinstvo islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, Sarajevo, br.74 februar 1985.
12. 12.Zemzem, „Udruženje učenika Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu“, Sarajevo, br.3-4 1970.godina.

Prilog br.1. Mapa hidžre