Logo

Zašto ne treba zakonom zabraniti nikab

fikret-karcic

Piše: Fikret Karčić

U proljeće i ljeto ove godine dvije evropske zemlje donijele su zakone koji zabranjuju muslimansku žensku odjeću koja prekriva cijelo tijelo osim očiju. To su Belgija i Francuska.

Belgija je aprila 2010 donijela takav zakon obrazlažući ga „razlozima sigurnosti", „temeljnim demokratskim principima", „dostojanstvom žene" i „belgijskim vrijednostima". Odjeća koja prekriva tijelo i lice zabranjena je na svim javnim mjestima (zakon objašnjava da su to „mjesta koja su namijenjena javnoj upotrebi ili pružanju javnih usluga"). Za prekršioce su predviđene kazne od 15-25 eura i/ili zatvor do sedam dana. Procjenjuje se da u Belgiji živi pola miliona muslimana a da odjeću koja je zabranjena nosi oko 20 žena. U toku javnih debata oko ovog zakona bila je jako istaknuta percepcija odjeće poznate kao nikab ili burka kao „hodajućeg zatvora".U Francuskoj je, s druge strane, 13 jula ove godine, dan uoči nacionalnog praznika ove zemlje, u Narodnoj skupštini usvojen zakonski tekst koji takođe zabranjuje  pokrivanje lica u javnim zgradama, uključujući i ulice. Za prekršioce je predviđena kazna od 150 eura i prisustvovanje časovima o građanskim vrijednostima a za one koji prisiljavaju žene da nose takvu odjeću kazna od 3000 eura ili zatvor u trajanju od 1 godine. U septembru ovaj zakonski tekst biće predmet rasprave pred Senatom i ako bude potvrđen stupiće ne snagu prije kraja godine. Državni savjet Francuske - najviši upravni sud i tijelo koje savjetuje izvršnu vlast - dao je mišljenje da bi potpuna zabrana ove odjevne prakse bila rizična zbog potencijalnog kršenja francuskog ustava i Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama iz 1950. Procjenjuje se da u Francuskoj živi oko 5 miliona muslimana a da do 2000 žena nosi ovu vrstu odjeće.Istovremeno je izvješteno da su Njemačka, Velika Britanija i Australija odbile mogućnost donošenja ovakvih zakona, da je pokrajina Quebec u Kanadi to prihvatila a da takve mjere razmatraju Španija, Italija i Danska.

Povratak nikaba

Praksa potpunog pokrivanja ženskog tijela poznata je tokom historije Islama. Takva praksa postojala je na Istoku i hiljadama godina prije Islama. Na primijer, Srednjeasirski zakoni iz 13. vijeka p.n.e. sa sjevera Mesopotamije propisivali su da odredne kategorije žena koje se bave  problematičnim zanimanjima ne smiju da nose veo rezervišući ovo pravo samo za žene uglednog sloja. Islamsko pravo nije naredilo pokrivanje lica. Avret ili dijelovi tijela koje  treba pokriti obuhvataju, prema imamu Ebu Hanifi, cijelo tijelo osim lica, šaka, stopala i mjesta gdje stoji narukvica. O praksi prekrivanja lica dr Jusuf el-Karadavi kaže: „Što se tiče pretjerivanja u potpunom pokrivanju žena koje se uobičajilo u nekim islamskim sredinama i vremenima, ono je plod običaja koji su ljudi uveli iz opreznosti i radi sprečavanja grijeha, kako su to oni mislili-a Islam to nije naredio" (Savremene fetve, Sarajevo: El-Kalem, 2010, 442).Praksa pokrivanja cijelog tijela uključujući i lice postojala je i u BiH od osmanskog perioda pa sve do zakonskog ukidanja ove prakse 1950. Ženska odjeća u BiH toga doba slijedila je osmanske uzuse. Za izlazak izvan kuće, posebno kod gradskog stanovništva, nosio se ogrtač tamne boje koji se zvao feredža (tur. ferace), crni veo preko lica koji se zvao peča (tur.pece).  Krajem 19. vijeka uvedena je nova vrsta odjeće u obliku šireg ogrtača koji je bio skupljen u struku i koji je omogućavao slobodnije kretanje. Ovaj ogrtač je bio kombinovan sa velom i nazivao se čaršaf (tur.carsaf). Kod nas je bio poznat pod arapskim nazivom zar (ar.izar). Na rasprostranjenost ove prakse uticali su brojni faktori kao što su klimatski, društveni, etnički itd. Na primjer, poznati osmanski državnik i naučnik Ahmet Dževdet paša koji je posjetio BiH 1864 uočio je da djevojke u BiH ne nose feredže nego glavu pokrivaju šalom (jašmak) a nakon vjenčanja zaviju se u feredžu. (Hamdija Kreševljaković, Dževdet pašina pisma o Bosni iz 1864. godine, Sarajevo: Islamska dionička štamparija, 1932, 11)

Između dva svjetska rata u BiH se među ulemom i intelektualcima vodila intenzivna javna debata o „otkrivanju muslimanke" što znači o prekidanju prakse pokrivanja lica. Takvo stanovište je posebno zastupao reformatorski orijntisani reisu-l-ulema Džemaluddin ef. Čaušević (Vidi, Fikret Karčić, Društveno-pravni apsket islamskog reformizma, Sarajevo: Islamski teološki fakultet, 1990, 215-220). Pitanje „otkrivanja lica muslimanke" bilo je dio šire rasprave o poboljšanju položaja žene u društvu, uključujući njeno obrazovanje, mogućnost zaposlenja i sl. U svakom slučaju o tome nije postignut konsensus i pitanje je ostavljeno evoluciji društva.Međutim, socijalistički režim u BiH nije bio za evolutivne mjere. Kao i u drugim pitanjima dao je prednost revolucionarnim mjerama. Uz prateću političku propagandu 27. septembra 1950.  Narodna skupština BiH donijela je Zakon o zabrani nošenja zara i feredže („Službeni list NR BiH, br.32 (5/10/1950), str.427). Za samo nošenje zara predviđena je kazna zatvora do 3 mjeseca ili novčana kazna do 20 000 dinara, kao i za svako zahtijevanje da se ta odjeća nosi. Za prisiljavanje žene da tu odjeću nosi predviđena je kazna lišenja slobode sa prinudnim radom do 2 godine ili novčana kazna do 50 000 dinara. Sam zakon i način njegovog provođenja ostavio je duboke traume kod brojnih muslimanki odgajanih da nose ovu tradicionalnu odjeću. Tako je praksa potpunog pokrivanja muslimanke nestala u svojim socijalističkim zemljama - od BiH do Centralne Azije. Slično se desilo i u prvoj muslimanskoj laičkoj državi- Republici Turskoj. U zapadnim zemljama to pitanje nije bilo aktuelno jer nisu postojale muslimanske skupine. U muslimanskim zemljama pod kolonijalnom vlašću zatečeno stanje je zadržano sa tendencijom nestajanja ove prakse usljed modernizacije i s ovim procesom povezanim vjerskim modernizmom. Ova praksa se uglavnom očuvala u zemljama Arabijskog poluostrva, dijelovima Pakistana i Afganistanu. Za ovu odjevnu praksu korišteni su različiti nazivi i forme kao što su nikab, burka, purdah  i sl. Praksa pokrivanja lica muslimanke se na globalnom planu oživljava posljednjih decenija 20 vijeka usljed djelovanja više faktora. Među ovim faktorima su bili: uticaj selefijskog tumačnja koje praksu s Arabijskog polustrva projektuje kao univerzalnu, dolazak talibana na vlast u Afganistanu 1996-2001, pojava drugih konzervativnih pokreta među muslimanima, migracije muslimana iz krajeva u kojima se nosila ova odjeća na Zapad i konačno, pojava novog profila obrazovanih i samosvjesnih muslimanki koje se, kao svoj vlastiti izbor  a nekada i kao vrstu protesta protiv zapadne kulturne dominacije, opredjeljuju za ovu vrstu odjeće. Sve ovo u talasu desekularizacije muslimanskih modernizovanih društava i zajednica i sada već etabliranog prisustva muslimanskih grupa na Zapadu dovodi brojne države u situaciju u kojoj su bile socijalističke zemlje sa muslimanskim stanovništvom nakon Drugog svjetskog rata. U BiH se ova odjevna praksa ponovo javlja nakon 1990. ali interesantno bez korištenja historijski poznatih formi i naziva s ovog podneblja- zar i feredža- već njene „arabizovane" verzije-nikab.

Odgovori evropskih zemalja

Za razliku od brojnih zapadnih antropologa koji su vođeni idejama kulturnog relativizma istraživali fenomen nikaba u savremeno doba i otkrivali u ovoj praksi potencijale za „oslobađajuću" ulogu žene, neke evropske zemlje su se odlučile da na prisustvo različitih oblika  muslimanske odjevne prakse reaguju zakonskim mjerama. Počelo je sa pitanjem marame (hidžab) i njenim restrikcijama u javnim obrazovnim ustanovama, problemima oko ove nošnje na radnim mjestima i konačno do opšte zakonske zabrane pokrivanja lica na javnim mjestima ili u javnim ustanovama. Na ovu posljednju mjeru su se, kako smo vidjeli, odlučile dvije evropske zemlje s nekoliko potencijalnih koje bi im se mogle pridružiti.Ono što je karakteristično za Belgiju i Francusku je da su to zemlje koje su po ustavu laičke, dakle one u kojima važi odvajanje religije i države i neutralnost javnog prostora. U odnosu na religiju laička država, kako to kaže Richard King, vrši dvije funkcije: (1) definiše šta je to religija i (2) na osnovu te definicije vrši isključivanje religije iz javne sfere. Isključivanje se vrši putem prisilnog mehanizma javne vlasti, disciplinske moći škole te snage medija. Cilj cijelog ovog procesa je da se kreira građanin koji se slaže da čuva religiju u privatnoj sferi. (Elizabeth Shakman Hurd, The Politics of Secularism in International Relations (Princeton, New Jersey: Princeton University Press, 2008, 29-30).  Ovakav tip laicizma naslanja se na jakobinske tradicije francuske građanske revolucije iz 1789. Osim toga, Belgija i Francuska pripadaju porodici evropskog kontinentalnog prava u kome se pravo služi revolucionarnim metodama radi ostvarivanja društvene kontrole. Nasuprot tome, u anglo-američkom svijetu pravo se zasniva na konceptu evolucije u pogledu ostvarivanja društvene kontrole. Osim toga, američki koncept odvajanja religije i države ne bazira se ni na kakvoj revolucionaroj tradiciji anticrkvene borbe i kombinuje se sa  neprikosnovenom pozicijom individualnih prava i sloboda. Razlika između ova dva sistema ogleda se simbolički i u tome da se sloboda religije u Ustavu SAD štiti amandmanom I a u Francuskoj Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina u čl.10. Redoslijed ukazuje i na hijerarhiju vrijednosti. Zbog ovih razlika do sada niti SAD ni Velika Britanija se nisu opredjeljivale za zakonsko ograničavanje odjevne prakse ni jedne grupe pa ni muslimana.Kada se ovdje razmatraju zakoni o zabrani pokrivanja lica u Belgiji i Francuskoj treba imati na umu da u Francuskoj proces  još nije završen a da u obje države ustavnost ovih zakona još nije dovedena u pitanje pred ustavnim sudovima niti pred Evropskim sudom za ljudska prava. Prema tome, sa pravno-sudskog stanovišta još nemamo stav o tome da li se ovim zakonima krši nacionalni ustav odnosno Evropska konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Bez prejudiciranja ovog pitanja možemo na ovom mjestu spomenuti tri načelna prigovora na ove zakone. To su:

1. Ovim zakonima se potencijalno krše ljudska prava

Naime, čl.9 Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama garantuje pravo svakom da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno iskazuje svoju vjeru ili uvjerenje obredima (worship), poučavanjem (teaching), praksom (practice) i poštivanjem (observance). Pema mjerodavnom tumačnju „praksa" uključuje i posebnu odjeću koju zahtijeva jedna vjera. Prema tome, u slučaju Islama , u kome nema crkvenih autoriteta, ako neka osoba slijedi tumačenje da joj vjera nalaže da nosi odjeću koja pokriva lice i to je razultat slobodnog izbora, takva osoba ili osobe mogu sa stanovišta ljudskih prava dovoditi u pitanje zakonsku zabrane takve odjeće.Evropska konvencija predviđa u istom članu i mogućnosti legitimnih ograničenja slobode iskazivanja vjere ili uvjerenja. Takva ograničenja mogu se propisati samo zakonom,  a ne podzakonskim aktima i odlukama samoupravnih tijela kao što je to bio slučaj sa nekim gradovima u Španiji i Italiji. Naredni uslov je da je takvo ograničenje nužno u demokratskom društvu. Onaj ko predlaže takav zakon mora da dokaže da postoji nužnost takvog ograničenja. Konačno, treći uslov je da je takvo ograničenje nužno radi  (1) sigurnosti (2) javnog reda i mira (3)zdravlja (4) morala ili (5) radi zaštite prava i sloboda drugih.Prema tome, ako neko želi da zakonom zabrani odjeću koja prekriva lice iz sigurnosnih razloga, potrebe identifikacije i sl. mora dokazati da postoji znatan broj zloupotreba takve odjeće da dovodi u pitanje sigurnost  ili ne postoji drugi načini identifikacije pa je opravdano da se takva odjevna praksa ograniči ili zabrani.Kada je riječ o diskursu ljudskih prava i muslimanskom pozivanju na njih onda treba istaknuti dvije stvari. Prvo, pozivanje na ljudska prava u ovom slučaju znači takođe i kritiku zakona i prakse nekih muslimanskih zemalja koje naređuju obavezno pokrivanje žena na svojim teritorijama jer se u tom slučaju takođe nameće jedna određena odjevna praksa. Konzistentsnot znači da se pitanje odjevanja  izuzme iz nadležnosti države i prepusti  drugim mehanizmima društvene kontrole. Osim toga, muslimani koji se pozivaju na ljudska prava u slučaju muslimanske odjevne prakse moraju biti spremni da prihvate i priznanja drugih prava s kojima se intimno ne slažu. Ljudska prava nisu „švedski sto" s koga se biraju određeni artikli a drugi zanemaruju.

2. Ovi zakoni su često oportunistički

Donošenje ovih zakona pruža priliku različitim snagama koje su protiv stranaca, imigranata, „drugih" da se okupe i u zakone projektuju svoje ideološke stavove. Na primjer, u slučaju Belgije rečeno je da je zakon donijet radi zaštite „belgijskih vrijednosti". Da li su „belgijske", „francuske", „evropske" vrijenosti bazirane samo na jednoj - kršćanskoj kulturi - ili prihvataju mogućnost multikulturalizma? Ili u slučaju BiH. Politička stranka koja je predložila Parlamentarnoj skupštini BiH donošenje zakona o zabrani nošnje koja onemogućava identifikaciju jeste SNSD. To je stranka koja je ranije u istoj skupštini blokirala zakonsku zabranu negiranja genocida,  koja postoji u najvećem broju zakonodavstava evropskih zemalja. Kako objasniti ove dvije aktivnosti iste političke stranke osim političkim oportunizmom: pozivanje na praksu nekih evropskih država kada to doprinosi problematiziranju „muslimanskog pitanja" u BiH i ignorisanju prakse evropskih zemalja kada to zahtjeva suočavanje sa vlastitom prošlošću. Oportunizam se vidi i u još jednom primjeru. Iste političke snage u BiH koje dovode u pitanje državnost i historijski kontinuitet ove zemlje i smatraju da njena historija počinje s Dejtonskim mirovnim sporazumom spremne su da prihvate da Zakon o zabrani zara i feredže iz 1950 važi i dalje.

3. Ovi zakoni uzimaju za cilj samo jednu grupu

Ni belgijski ni francuski zakoni ne spominju nikab ili burku. Oni govore o nošnji  koja sprečava identifikaciji ili o prekrivanju lica. Muslimani se ne spominju u tim zakonima. (Isto je i sa SNSD-ovim prijedlogom u BiH). Međutim, svakom je jasno da su muslimani ciljna grupa ovih zakona. Za demokratske države je problematično kada donose zakone kojima se cilja samo jedna vjerska ili etnička grupa. Onda bi ta grupa mogla da traži i posebne zakone koji će regulasati njen status, što bi iz drugih razloga bilo pogrešno. Ovi zakoni bi bili svjesno kršeni od strane muslimanki ili bi to dovelo do njihovog daljnjeg otuđenja ili marginalizacije. Čak i kada bi bili  striktno provođeni ništa ne garantuje da se ta praksa jednog dana neće vratiti, kao što to pokazuje i slučaj bivših socijalističkih zemalja.Iz navedenih razloga donošenje zakona kojima se zabranjuje prekrivanje lica je pogrešno, kako je to izjavio i Thomas Hammarberg, visoki komesar za ljudska prava Vijeća Evrope.
Umjesto zakona, to pitanje treba ostaviti savjesti pojedinaca i muslimanskim zajednicama da u otvorenom i argumentovanom unutrašjem dijalogu riješe pitanja tumačenja islamskih normi, prioriteta u određenom mjestu i vremenu i islamskim vrijednostima  koje žele da prezentiraju svijetu u kome žive.

(www.preporod.com)

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.