PREDZIĐE kršćanstva i ZID islama

Ovih dana su se u Luksemburgu sastali ministri Evropske unije na još jednom samitu. Kada je u pitanju Balkan, ministri vanjskih poslova 27 država EU raspravljat će primarno o Srbiji i Makedoniji, a na stolu će se zasigurno naći i buran tok i ishod izbora u Albaniji. "Kada je BiH u pitanju, ne isključujem da će se naći na dnevnom redu. Ali, stanje je takvo da su ljudi izgubili volju da pričaju o BiH. Bio je period kada je bilo puno razgovora i napora u vezi BiH. Izgleda da je sve to propalo. Ljudi imaju osjećaj da, koliko god se trudili pomoći BiH, ona sama sebi ne želi pomoći" izjavio je ovim povodom Miroslav Lajčak, nekadašnji visoki predstavnik u BiH, a danas ministar vanjskih poslova Slovačke.

Nekako se ova sterilna Lajčakova izjava poklopila (u vremenskom smislu) sa izjavom uglednog američkog profesora Daniela Serwera, eksperta za Balkan iz Instituta za mir u Washingtonu i predavača na John Hopkins univerzitetu. Serwer je, kako su prenijele agencije, kazao da je prvi predsjednik RBiH Alija Izetbegović bio prisiljen da "prihvati Daytonski sporazum kojim je okončan  rat u toj zemlji." Izetbegović je, kazao je on, u Daytonu morao prihvatiti entitet Republika Srpska u zamjenu za obećanje da će se sve izbjeglice i raseljeni moći vratiti svojim domovima. Prema njegovim ocjenama, Armija BiH je od sigurne pobjede dobila poraz ili u najboljem slučaju ''neriješen rezultat''.

Izjave profesora Serwera prokomentirao je i potvrdio kao ispravne i nekadašnji ministar vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine i ambasador  pri Ujedinjenim narodima Muhamed Sacirbey (Šaćirbegović), jedan od učesnika povijesnih pregovora u Daytonu. "To je bio blef i zato se stalno pozivam na činjenicu da je Dayton više bio partija pokera nego pregovori. Opet Daniel ukazuje na to da je Slobodan Milošević igro svoje karte najbolje, a Holbrooke najgore. Može se reći da je izgubio, slično Tuđmanu. Amerika nije dobila u Daytonu, nego je izgubila. Izdala je i svoje vrijednosti i strateške interese. Ali, Holbrooke je bio mnogo bolji u samopromociji nego za stolom. Možda je on u Daytonu htio dobiti nešto na ličnom planu. Naime, mislio je da će to njemu donijeti Nobelovu nagradu za mir kao i fotelju američkog državnog sekretara," govori Sacirbey priznajući da je lično bio protiv Daytonskog sporazuma i da je Serwer u pravu kada kaže da su Washington, odnosno Holbrooke natjerali bh. vodstvo da potpiše sporni sporazum. "Osjećao sam da nas jeftino prodaje. Zapravo da izdaje Bosnu, ali i moje vrijednosti kao Amerikanca", rekao je Sacirbey.

Osamnaest godina nakon što je Daytonski sporazum zaustavio rat u ovoj zemlji i njenu potpunu destrukciju, u svojoj suštini, zbog nedosljednosti u njegovom provođenju, nakon njegovog svojevrsnog "punoljetstva" sve više se pokazuje kako je nova konstitucija ove države s pravom nazvana "luđačkom košuljom" navučenom na iscrpljeno tijelo građana ove zemlje. I evropski i američki zvaničnici i razni međunarodni dobro plaćeni namjesnici uglavnom forsiraju priču kako su za svo ovo stanje i zastoj najodgovorniji domaći političari i nedostatak političkog dijaloga i kompromisa. Ova priča je tačna, ali nije istinita. Tačno je da su domaći političari zaista najodgovorniji za teško političko i ekonomsko stanje čiju smo najbrutalniju manifestaciju imali priliku posvjedočiti prošlog mjeseca kada je jedan mladi ljudski život ugašen (i) zbog nedonošenja zakona o JMGB. To da se radi o političkom natezanju potvrdile su i kasnije blokade rada zajedničkih institucija od strane Srba i Hrvata zbog navodne ugroženosti demonstracijama građana u glavnom gradu. Ali, istina je da je paraliziranje Bosne i Hercegovine prvenstveno omogućila međunarodna politika i popuštanje prema političkim snagama koje svoje dugoročne vizije ne krijući trasiraju ka smjeru nestanka i disolucije ove zemlje.

Upravo zbog niza međunarodnih propusta koji su na prvom mjestu, te domaćih i susjedskih opstrukcija koje su ove propuste slijedile, naša zemlja je umjesto uspješnog integracijskog puta prema EU i sjevernoatlantskim integracijama ponovno dovedena u potencijalno vrlo nestabilno područje. Nećemo reći da je to "bure baruta"! Naravno da su ovdje geopolitičke prilike daleko drugačije od onih iz 1990-tih, ali opet, ne mogu opstati ni iluzije kako je ovdje neki budući sukob i nestabilnost nemoguća.

Možda je bolje zbog sveukupne pesimistične slike usporediti naše stanje sa buretom benzina koje od zapaljenja (u socijalnom smislu) još jedino dijele oštre međuetničke podjele, a one su, očigledno je, rezultat strukturalnih postavki zacrtanih upravo u Daytonu.

Od 1. jula, ove godine, Bosna i Hercegovina će dijeliti 1011.4 kilometra granice upravo sa Evropskom unijom čiji su ključni ljudi "izgubili volju da pričaju o BiH". Međunarodnim i EU zvaničnicima priča o odgovornosti domaćih političara neće pomoći da s uma uklone činjenicu da tik pred svojim vratima imaju jednu, rekli bismo, dvostruko nestabilnu zemlju. S jedne strane "ukočenu" etničkim podjelama, a s druge strane gotovo ošamućenu ekonomskim kolapsom koju samo još te duboke etničke podijele sprječavaju od općeg socijalnog bunta. Kao što im neće pomoći ni da iz povijesnog pamćenja izbrišu činjenicu da su na ovom tlu zbog istog ovakvog nemara prema zlu dozvolili da se počini genocid i nakon čuvenog evropskog zavjeta "Nikada više" proklamovanog nakon 1945.  i suočenja sa strahotama Holokausta.

A gdje su u svom ovom razvoju negativnih prilika Bošnjaci?

Osamnaest godina od kako je Daytonom prekinut rat, i od kako su Bošnjaci zajedno sa časnim Srbima i Hrvatima koji su na srcu imali multietničku i građansku Bosnu i Hercegovinu u zadnji trenutak spriječeni da vojno pobijede zločinački poduhvat koji je bio pokrenut nad njihovim domovinom, koji su ustali protiv sila zla, destrukcije i razgradnje, dakle, časni patrioti ove zemlje našli su se u krajnje morbidnoj realnosti da najmlađi građani ove zemlje ne mogu ostvariti svoje prvo formalno-pravno pravo da dobiju svoj Jedinstveni Matični Broj Građanina.

Osamnaest godina nakon Daytona imamo i sve narušeniji ugled međunarodnih institucija pravde poput ITCY čije posljednje presude sve više nalikuju političkim razvagivanjima. Iako nije bilo nijednog slučaja osvete u postratnom periodu od strane onih kojima su najveća zla počinjena to nije bio dovoljan argument međunarodnim mešetarima da intenzivnije rade na suočavanju zločinaca i naroda iz kojih potiču sa dimenzijama zl(očin)a kojeg su počinili, a kako bi dugoročno učinili korake ka stalnom miru i prosperitetu.

Bošnjaci - narod kome se, nakon što je Evropa rekla "Nikada više", ponovio genocid izgleda nije naučio da se prije svega mora politički uozbiljiti. Političko iščašenje bošnjačkog korpusa toliko je evidentno (a po pitanju ovog fenomena izgleda postoji konsenzus na cijeloj teritoriji i kod svih naroda) da se cjelokupna politika, politička aktivnost i filozofija razumijevanja politike svela na puko natezanje oko pozicija i upravnih odbora, oko javnih preduzeća i tendera, oko upošljavanja i postavljanja podobnih.  Na to se svela sva filozofija politike bošnjačkog korpusa ma o kojoj se stranci ili funkcioneru radilo. To je jedini veći nacionalni poraz od onog iz Daytona kojeg smo na početku ovog teksta spomenuli. Narod koji je preživio genocid takve politike i političare sebi ne smije dopustiti! Suviše smo skupo platili skorašnje naivnosti i iluzije da bismo sebi dopustili luksuz neopreznosti i onog ustaljenog patetičnog i melahnoličnog odgovora "Nemoguće je" – Moguće je, itekako je moguće!

Ovaj broj izlazi na dan kada će naša susjeda Hrvatska, s kojom dijelimo preko hiljadu kilometara granice, postati puna članica Evropske unije. Da, upravo one EU čiji ministri vanjskih poslova su "izgubili volju da pričaju o BiH." I dok se dobrosusjedski radujemo uspjesima naših komšija, agencije javljaju kako je u briselskom parku Mini Evropa otkrivena maketa lijepe zagrebačke crkve Svetog Marka koja će simbolizirati Hrvatsku u EU. I ma koliko se radilo o "mini simbolikama", baš ovaj izbor me podsjeti na onaj čuveni naziv koji je Hrvatskoj u 16. stoljeću dao papa Lav X kada ju je nazvao "Antemurale Christianitatis" što na latinskom znači "predziđe kršćanstva". U tom sveopćem pokušaju da simbole razumijem "na pravi način" nešto mi nikako ne spada s uma ideja da i mi Bošnjaci u Bosni zatražimo od turskog premijera Erdogana da nam ponovi tapiju da smo "sedd-i islam" odnosno "zid islama" i eto nas ponovno u "veličanstvenom" 16. stoljeću. Možda nas tako lakše prime u EU!?

P.S.

Ulazimo u blagoslovljeni mjesec ramazan, mjesec Božije milosti, oprosta i izbavljenja od vatre. Neka nam Dragi Bog podari sabura i snage da ga u zdravlju i ibadetu ispostimo i iz njeg izađemo duhovno jači i pojedinačno i kolektivno.

Braćo i sestre, ramazan šerif mubarek olsun!

Mirnes Kovač, Preporod, 13/999, 1. juli, 2013