NOVOGODIŠNJA PORUKA-ČESTITKA REISU-L-ULEME

     -Početak nove miladske i hidžretske godine gotovo je identičan. To nas upućuje na zaključak da i naše ljudske misli treba da budu bliske jedna drugoj u našem nastojanju da činimo dobro jedni drugima te da jedni druge hrabrimo na putu istine i pravde.  Zato je hidžra kao čin samožrtve za opće dobro označen kao najznačajniji datum u povijesti islama od kojeg ili prema kojem se mjere drugi događaji.       

     Jer, hidžra je bila čvrsta nada u beznađu. To je bila snažna volja da se uvjeti laži promjene u uvjete istine. To je bila žarka čežnja duše da nađe svjetlo u mraku. To je bio svjesni pokret od tjeskobe do slobode. To je bila jasna vjera u obećanje da će dobro pobjediti  zlo. Gospodaru naš, podaj nam ono što si nam obećao po poslanicima Svojim i na Sudnjem danu nas ne osramoti! Ti ćeš, doista, Svoje obećanje ispuniti. I Gospodar njihov im se odazva: »Nijedna vaša zasluga neće biti poništena, ni muškarcu ni ženi - vi ste svi jedno. Oni koji su se preselili (u Medinu) zato što su protjerani iz svojih domova (u Mekki), i koji su na putu Mome mučeni, i koji su boreći se poginuli, sigurno će biti oslobođeni grijeha rđavih djela njihovih i sigurno će biti uvedeni u džennet kroz koje će rijeke teći.  To će njima biti nagrada od Allaha. A u Allaha je nagrada najljepša. (Al Imran, 194-95)

     Muhadžiri su bili ljudi koji su vjerovali u izlazak sunca makar štu su ga zaklanjali gusti oblaci. To su bili ljudi koji su čuli jasni glas i vidjeli očiti znak kojim putem treba ići u vjećnost.  Muhadžiri su bili ljudi koji su znali razlikovati vjećno dobro od prolaznog zla, istiniti govor od lažnih riječi.             Zar mislite da ćete biti ostavljeni, a da Allah ne ukaže na one među vama koji se brane i koji, umjesto Allaha i Poslanika Njegovog i muslimana, nisu uzeli nikoga za prisna prijatelja? - A Allah dobro zna što radite. (el-Tevbeh, 16).

     Hidžra je bila događaj u kojem su se spojila ljudska srca u jednu misao koja je odredila tok ljudske povijesti.  Ona je bila ispit ljudske moći i nemoći da preuzme emanet kojeg su Zemlja i nebesa odbili. Ona je bila čin ljudske hrabrosti po kojoj se mjeri vrijednost čovjeka u odnosu na ostala Božija stvorenja. Zar se nećete braniti od ljudi koji su zakletve svoje prekršili i planirali da protjeraju Poslanika, i prvi vas napali? Zar ih se bojite? Preče je da se Allaha bojite, ako vjerujete (el-Tevbeh, 13).

     A strah je najveći neprijatelj i zajedničkog dobra i pojedinačne sreće.  Hidžra je pobjedila taj strah i zato o njoj sada možemo govoriti.   

     Oni su sijali strah. Mušrici, u sitne ljudske duše i u mala ljudska srca. Ali u velikoj duši hazreti Ebu Bekra i velikom srcu hazreti Alije nije bilo mjesta. Umjesto straha bila je vjera u njihovom srcu i duši. Vjera u istinu, i pravdu, i pobjedu. Kako, kada oni, ako bi vas pobjedili, ne bi, kad ste vi u pitanju, ni srodsvo ni sporazum poštivali! Oni vam se ustima svojim umiljavaju, ali im se srca protive, većina njih ne vjeruje. (el-Tevbah, 8).

     Hidžra je bila onaj teški čin odluke da se prihvati ropstvo radi mira ili da se žrtvuje mir radi slobode. Bila je to pojedinačna odluka radi zajedničkog dobra, i zajednički čin radi pojedinačne sreće.        

     Eto zbog toga se hidžra morala dogoditi. Da se zasluži pobjeda, da se poštuju sporazumi, da se razluče ljudi od neljudi, da se može živjeti u prijateljsvu i bratsvu. Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svim onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh (el-Tevbeh, 100).

     Kad su muhadžiri i ensarije postali jedno, mušrici su postali drugo.  Kad su se muhadžiri i ensarije pobratimili u vjeri i osnažili, mušrici su se razbratimili u širku i oslabili.  Kad su muhadžiri i ensarije  podizali svoju zajednicu na međuljudskoj i međuvjerskoj slozi, mušrici su propadali u svojoj oholosti. Kad su muhadžiri i ensarije dokazali svoju bratsku ljubav na Bedru i Uhudu, širk mušrika je izgubio smisao. Kada su muhadžiri i ensarije pokazali svoju razboritost na Hudejbijji, mušrici su izgubili pravac. Kada se Poslanik sa muhadžirima i ensarijama vratio u Mekku, mušrika više nije bilo. Kaba je očišćena od širka zauvijek.

     Hidžra nije cilj sam po sebi. Hidžra je put da se dođe do cilja kojem su prvi muslimani težili i kojem treba danas da teže muslimani. A to je da žive u istini vjere u Boga Jednog i Jedinog i u pravdi zajednice ljudi. Nosioci pokreta Hidžre su muhadžiri i ensarije. Dakle, oni koji razgone tamu i oni koji im pomažu da bi svijet ugledao svjetlo dana. Muhadžiri među nama su oni koji se ne mire sa krivdom i sa ohološću mušrika koji ne poštuju čovjeka i njegovo dostojanstvo. A ensarije su oni koji pomažu svakog onoga koji otvara nove putove vjere i znanja, koji radi na našem uspravljanju moralnom i kulturnom, ljudskom i patriotskom, znanstvenom i ekonomskom.

     Poruka hidžre traži da neke stvari ostavimo a neke stvari da prihvatimo. Traži da ostavimo praznu priču, a da se prihvatimo punoga posla. Da ostavimo naivnost, a da prihvatimo ozbiljnost naše sudbine. Da ostavimo prošlost na koju se ne možemo ponositi, a da prihvatimo budućnost u kojoj ćemo se ponositi. Da ostavimo međusobno nepovjerenje, a da prihvatimo bratsko povjerenje. Da ostavimo džehalet, a da prihvatimo znanje. Da ostavimo lažno prijateljstvo, a da prihvatimo istinsko prijateljsvo prijatelja. Da ostavimo sve ono što je štetno za našu vjeru, porodicu, džemat, domovinu i Ummet, a da prihvatimo sve ono što je korisno za našu vjeru, porodicu, džemat, domovinu i Ummet.

     S ovim mislima molim Allaha Uzvišenog da svijet u novoj hidžretskoj godini bude bolji, da sigurnost u ljudskim dušama bude jača, da u srcima svakog čovjeka bude više ljubavi i razumijevanja. 

     Učimo dovu Allahu Sveznajućem da u svijetu ne bude rata, da ne bude gladi i siromaštva, da ljudi budu braća, da ne bude prognanih i izbjeglih nigdje u svijetu!