S hadži Mustafom Fetahagićem (1937-2014) – umro je čitav jedan svijet

U Tuzli je 6.10.2014.g nakon kraće bolesti i operativnih zahvata na Ahiret preselio predsjednik Medžlisa IZ Trebinje hadži Mustafa Fetahagić. Dženaza namaz biće klanjana u srijedu 8.10.2014. nakon ikindije namaza ispred džamije u Mostaćima kod Trebinja.  

Smrt je kao i rađanje neizbježan Božiji zakon. Smrću se zatvara krug našeg ovozemaljskog života, baš kao što je rađanjem otpočeo. A unutar tog kruga ostaje vidljiva sama suština ljudskog bitka. Blago onima koji su taj krug ispunili poštenjem, pregalaštvom, dostojanstvom i ljudskosti. Oni će, nadati se je, Božijoj milosti biti bezpregledno nagrađeni na budućem svijetu za kojeg mi muslimani vjerujemo da je vječan. Oni će uživati vječno u sreći koju su htjeli, koju su željeli, za koju su radili, zbog koje su trpili i podnosili svakojake nedaće na ovom prolaznom zemnom svijetu. Od pamtivijeka, otkako je Bog dragi stvorio čovjeka najveći ljudski ideal bio je i ostat će da u sebi očuva prirođeni osjećaj pravde, poštenja, jednakosti i bratstva. Trebinje je od samog osnutka imalo brojne poznate i manje poznate ličnosti koje su dosegle velike počasti u društvu, kojima se i mi divimo. O njima, tu i tamo, sporadično možemo naći historijske tragove, možemo pročitati u ponekim memoarima i o njihovom životu, možemo razmišljati o njihovom doprinosu ovom društvu. Danas se rastajemo sa hadži Mustafom Fetahagićem ( 1937-2014), samozatajnom ljudskom veličinom. Mustafa nije bio kao drugi Trebinjci. Bio je na svoj način poseban. Naizgled sasvim običan građanin ovog grada, sasvim običan trebinjski Bošnjak, naizgled i sasvim običan musliman koji izvršava sve svoje obaveze. Međutim, ispod te njegove „običnosti“ svi oni koji su ga poznavali znaju da je hadži Mustafa bio mnogo više od običnog. Bio je samozatajna veličina kojoj se kad pogledamo u njegov cjelovit život moramo diviti, i biti ponosni na činjenicu da smo ga poznavali, da smo s njim drugovali, muhabetili, radili, da smo imali priliku upoznati ga.  Rahmetli Mustafa Fetahagić potječe iz stare ulemanske trebinjske porodice koja je stoljećima čuvala vjeru u svojim domovima, koja je duboko bila svjesna da je neće moći sačuvati bez truda, bez rada i zalaganja, iz porodice koja je jednako voljela svoj kućni prag, svoje njive i bašće kao i svoju vjeru, potječe iz porodice koja je istim žarom voljela i svoju domovinu. Rahmetli Mustafa znao nam je ispričati poneko sjećanje na ta stara vremena koliko su njegovi preci držali do obraza, koliko su držali do svoga dostojanstva, koliko su držali do namaza, koliko opet do zemlje koju su obrađivali. Neka mu se Uzvišeni Allah smiluje, bio je školski primjer kakav bi svaki musliman, kakav bi svaki Bošnjak trebao biti. Njegov život očit je primjer ispoštovanih definicija morala, kulture, poštenja, mudrosti, odanosti, istrajnosti, ponosa, nama, dostojanstva,….

Kao dječak ponio je veliko porodično nasljeđe koje se po svaku cijenu moralo sačuvati. Pričao je s koliko se poštovanja odnosio prema svojoj majci, s koliko je odanosti izvršavao svaku njenu želju, i bez hrane i bez vode, i bez odjeće. Sve mu to nije predstavljalo poteškoću koliko mu je činilo sreću njeno zadovoljstvo. Ako bi i za koga mogli reći da je 100 % ispunio kur'ansku naredbu da se roditelju nikada ne smije reći ni Uh, onda je to bio naš dobri hadži Mustafa. Nije mu bilo teško iz svojih Mostaća pješice za jednu noć zbog majčinog zdravlja otići do Dubrovnika i vratiti se. Ne bi mu bilo teško ni majku svoju na tom putu i gladan i bos na leđima nositi. Hadži Mustafa je baštinio onaj raskošni islamski stav da je majka najveća svetinja ovoga svijeta.

Mustafa je bio najčistiji uzor na svakom poslu koji je radio. Njemu su se divili, njegovom poštenju povjeravali. Mogao je i on uraditi koliko i drugi za plaću koju je dobivao, ali rahmetli Mustafa je odgojen po uzusima islama pa je znao da će i za taj rad odgovarati na Sudnjem danu, da će i za taj rad polagati račune pred Uzvišenim Stoviteljem. Ni po koju cijenu, rahmetli Mustafa ni jednu jedinu prašku harama nije htio unijeti u svoj dom, u svoju kuću. U tome mu sličnog nadaleko nije bilo.

Sve što je imao, a dragi Bog mu je podario velik imetak, Mustafa je svojim rukama zaradio, privrijedio.  I onda kad je bio u oskudici, njegova velika duša, njegov široki osmijeh, nije odavao čovjeka u oskudici. Mnogim Trebinjcima, i svima koji su ga poznavali, ostat će uzoran primjer kako se čuva ljudsko dostojanstvo.

Mogao je rahmetli Mustafa nakon rata ostati u bilo kojoj evropskoj zemlji, ali nije. Vratio se u svoje Mostaće da obnovi svoje imanje, vratio se da zasije njive, da obreže voćke. Mogao je da nijedan dan nakon povratka ništa ne radi, ali mu odgoj i ljudskost nisu dozvolili. Svako je jutro u rani sabah rahmetli Mustafa počinjao svoj posao i radio, baš kako to hadis časnog Poslanika traži od svakog muslimana kao da će vječno živiti. Njegove su njive bile najrodnije, najplodnije, njegovo je voće bilo najsočnije, njegova je avlija bila najčistija, a da nikada niste na njemu mogli primijetiti ni trunke umora.

Sreća svih nas bila je i Mustafina sreća. Radovao se svačijem  uspjehu. Uvijek je i bezuvjetno bio spreman pomoći svakome bez obzira na položaj, ime, vjeru, nacionalnost, a posebno se radovao uspjesima Islamske zajednice. U njegovu kuću su svraćali svi Trebinjski gosti i bili rado dočekani. Iz njegove kuće se krenulo na onaj prvi Bajram daleke 2001.g. Uvijek je bio odmjeren, odvažan, ponosan i nikome koliko trun jedan nije želio hilne učiniti. Aktivni sabur i promišljena odmjerenost odavali su briljantnog poznavaoca prilika kroz koje su Trebinjci prolazili i kroz koje prolaze. Radovao se i svakoj obnovi džamija naših Trebinjskih, učestvovao u njima punim srcem i cijelom dušom. Posebno obnovi posljednje, desete sultan Ahmedove džamije u Trebinju u kojoj je pohađao mekteb. Svaki je alem obnovljene džamije zalio suzom radosnicom. A kako i ne bi, one su bile, svaka od njih, dio njegove duše. Zbog zasluga imao je čast da otvori obnovljenu džamiju u Mostaćima, a da njegovi unuci otvore Carevu džamiju. Neizmjerno je želio da emanet koji je cijeli život nosio preuzmu njegovi potomci, istim žarom i istom snagom kao što ga je on sam nosio.

Na otvorenju Careve džamije 3. Avgusta bio je neizmjerno srećan jer mu se i ta ovosvjetska želja ispunila,: njegovi unuci, iako malodobni, uvršteni su među najveće donatore za obnovu džamije. Nije ni slutio da će brzo doći vrijeme njegovog rastanka od Trebinja, nije slutio da je njegova misija na ovom svijetu ispunjena, premda se onaj krug njegovog života jasno približavao kraju, Mustafa se tek tad, kad je uradio sve što je mogao, sve što je planirao posvetio  sebi i bolesti koja ga je nagrizala.  Njegove riječi „Biće dobro“ bile su njegov krvotok koji nije dao da iko u njegovoj blizini padne u očajanje u beznađe, svi mi koji smo poznavali rahmetli Mustafu osjećat ćemo da izdan nas, u našim sjećanjima lebde te njegove riječi i da će nas hrabriti ta snaga uvjerljivosti  dok god smo živi.  

Rahmetli Mustafa od samog početka djelovanja Islamske zajednice u Trebinju bio je član Izvršnog odbora Medžlisa. Desetak godina s prekidima bio je i predsjednik Medžlisa. Nije žudio ni za kakvom funkcijom, ali nije ni trpio da neki posao ne bude završen. Zapravo, bio je mnogo više od predsjednika, od člana, bio je ljudina, domaćin cijelom gradu, svima nama.  Danas kad se zatvorio krug ovozemaljskog života rahmetli Mustafe Fetahagića sigurno možemo reći da je taj krug savršen i da je Mustafa jedan od onih za koje naša islamska tradicija kaže da su insani kjamili.   

Uvijek nam je teško kad se rastajemo s našim najmilijim, rodbinom, prijateljima, poznanicima, ma ko da su oni i ma kakvi da su bili. Sa svakom smrću naših prijatelja umire i dio  nas, onaj dio života koji smo proveli s njima. Čovjek polahko umire sa svojim prijateljima. Danas kad ispraćamo sa ovog svijeta našeg hadži Mustafu Fetahagića, mi pokopavamo s njim i bezbroj vrlina i vrijednosti koje su krasile ovog skromnog Božijeg roba, koje je rahmetli Mustafa njegovao i čuvao kao vlastiti životni kodeks.  Svi se mi danas sjećamo veličanstvenih djela rahmetli hadži Mustafe o kojima nam je pričao, koje je radio na koje nas je poticao. Mustafa je bio predstavnik one stare generacije Trebinjaca kojima je čast, moral i ponos bio na prvom mjestu. Čovjek od riječi, čovjek koji nije znao za umor, koji nije znao za pojam da se nešto ne može uraditi. Sve je moguće postići vlastitim radom, trudom, zalaganjem i poštenjem.  Danas se ne rastajemo samo sa Mustafom Fetahagićem već i sa jedim cijelim starim gradom Trebinjem o kojem više nemamo priliko ni od koga čuti ni od koga slušati. Nema više ko tako detaljno i precizno  pričati o tom starom iskonu Trebinja. Nažalost, ni vrijednost ovog tihog Božijeg roba, dok je bio među nama nismo uspjeli do kraja sagledati i do kraja iskoristiti. Svako od nas zna ponešto o Mustafinim vrlinama, neko manje neko više, a nismo to na vrijeme zapisali, na vrijeme analizirali, na vrijeme naučili.

U velikog Boga se uzdamo da će biti milostiv našem Mustafi i da će mu otvoriti nepregledne riznice svojih blagodati. Neizmjerno  Mu se zahvaljujemo da smo imali priliku upoznati ljudsku veličinu kakav je bio hadži Mustafa i molimo da njegovoj porodici da sabura, da učini trajnim sve hajrate koje je Mustafa iza sebe ostavio, da ojača volju njegovim potomcima da nastave hrabro, dostojanstveno koračati istim onim putem kojim su koračali svi njihovi preci. Bože naš, smiluj se svima  nama i uslišaj hadži Mustafine dove da ovome gradu, da ovim ljudima bude zaista dobro  - od sada do Kijametskog dana. 

Hasan Eminović