Naše nade i očekivanja od nove mektebske godine
Piše: Bilal ef. Hodžić
Imajući u vidu da je pred nama još jedan početak sasvim je normalno da u ovoj godini postavimo pred sebe ciljeve koje bi trebali ostvariti. Ciljeve bi trebali pred sebe da postave imami/muallimi, roditelji kao i naša djeca.
Imami bi na početku školske godine nakon sprovedenog upisa trebali znati sa kakvim potencijalom raspolažu i da shodno tom potencijalu kreiraju ciljeve koje bi trebali dostići. Šta je to što želimo da ostvarimo na nastavi? Koju količinu informaciju želimo da prenesemo? Koje metode, udžbenike i nastavna pomagala ćemo da koristimo? Koliko učenika bi trebalo ove godine da savlada osnove islama? Da nauči da klanja? Koliko učenika će završiti kur’ansko pismo? Koliko ćemo imati učača Kur’ani Kerima na kraju mektebske godine? Sve su ovo pitanja na koja bi svaki muallim trebao sebi da odgovori.
Takođe je nužno izvršiti analizu prethodne godine kako bi znali gdje smo bili uspješni a gdje nismo. Metode koje smo koristili, udžbenike, pristupe, sve bi to trebalo staviti pod lupu i na osnovu toga krenuti ka ostvarivanju zadatih ciljeva. Mektebska nastava je jedan živ i aktivan proces koji je podložan promjenama i inovacijama kojih se ne bi trebali plašiti. Problem nastupa onda kada mektebsku nastavu shvatimo kao statičan pojam i iz godine u godinu radimo po jednim te istim obrascima bez imalo inovativnosti i kreativnosti.
Takođe i roditelji koji su veoma bitan faktor u procesu mektebske nastave bi trebali imati svoja očekivanja, ali ne samo da očekuju nego da pripomognu ostvarivanu ciljeva koje odredi muallim. Roditelji bi trebali da shvate da njihova uloga nije samo uloga pasivnog posmatrača nego naprotiv trebaju biti aktivno uključeni u proces mektebske nastave time što će pratiti napredak svog djeteta, što će mu pomagati, praktično objašnjavati, jer su imami često ograničeni vremenom i da hoću ne mogu se u dovoljnoj mjeri posvetiti svima onoliko koliko bi željeli. Ima roditelja koji su svoju ulogu sveli na dovođenje djeteta u džamiju, zatim ga nakon završetka nastave ponovo preuzmu a da ga čak i ne upitaju šta je bilo na nastavi, niti u toku sedmice bilo šta poduzimaju kako bi unaprijedili djetetovo vjersko znanje. Roditelji kao što pomažu svojoj djeci oko domaćih zadataka bi takođe trebali pomagati oko mektebskih zadataka. Očekivati da će sve ono što je djetetu potrebno za život ono u džamiji usvojiti je nerealno, kao što je nerealno i očekivanje mnogih roditelja da njihova djeca redovno uče Kur’an, redovno klanjaju i poste ako im mi u tome ne budemo uzori.
Učenici koji dolaze na mektebsku nastavu, najčešće dolaze zbog želje roditelja, a manje zbog svoje želje što je sasvim normalno, jer mnogi učenici ne bi ni u školu išli da nisu obavezni. Naša nastava se odvija u danima vikenda koji su ispunjeni raznim sportskim i drugim aktivnostima. To su dani kada učenici požele da se odmore od škole i da budu slobodni. S tog razloga učiniti nastavu atraktivnom nije nimalo jednostvano. Najljepši način je povezivati ono što učimo sa stvarnim životom ukazujući na koristi onoga što učimo. Učenici bi trebali shvatiti da ono što uče u mektebu će imati svog odraza na njihov cjelokupni život, a takođe i poslije ovog života. Stalno treba ukazivati na Allahovu nagradu koja ih očekuje, jer smo mi ovdje na zapadu zasićeni materijalnim dobrima kojima je danas veoma teško učenike motivisati. Razvijanje takmičarskog duha kod učenika, lijepih navika, islamskog ahlaka, posmatranje svega oko nas kroz prizmu islama bi trebala da bude naša preokupacija. Svaki učenik bi trebao pred sebe da postavi cilj da uči o svojoj vjeri kako bi shodno naučenom živio, a ne da uči kako bi samo znao, bez praktične potvrde svog znanja.
Molim Allaha da nam učini ovu novu školsku i mektebsku godinu još uspješnijom nego prethodnu. Da naučimo o svijetu, svojoj vjeri, onome što nas okružuje i da naučeno znanje nam bude od koristi. Amin.