Sadik ef. Ribić, zaboravljeni krajiški alim i dobrotvor

Nekada ljudi obilježe vrijeme u kojem žive a nekada vrijeme njih. Kada je u pitanju rad Islamske zajednice, Sadik ef Ribić je definitivno obilježio prošlo stoljeće u Bihaću. Radi se o ličnosti koja je  najzaslužnija za jačanje vakufa na području nekadašnjeg Odbora, sadašnjeg Medžlisa IZ-e Bihać. Preživio je dva svjetska rata i doživio agresiju na BiH.

Svjedočio je četiri politička sistema: Kraljevinu Jugoslaviju, tzv. NDH, Socijalističku Jugoslaviju te demokratske promjene u našoj domovini. Dvije decenije nakon smrti  ga gotovo niko i ne spominje. Zašto je to tako? Zašto Bošnjaci tako brzo zaborave velikane svoje prošlosti? Čini nam se primjerenim ovom prilikom citirati riječi uvaženog prof. dr. Ismeta Bušatlića, dekana Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, koje je izgovorio na dženazi svoga kolege, prof. dr. Ibrahima Džananovića: „ Zna se da Bošnjaci umiru dvaput. Prvi put ih pokrije zemlja, drugi put zaborav.“ Ovim sjećanjem na Sadik ef. želimo otrgnuti od zaborava ovog skromnog čovjeka, nekadašnjeg profesora i upravitelja Niže okružne medrese u Bihaću, upravnika njene ekonomije, predsjednika Odbora IZ-e Bihać, člana Vrhovnog i Republičkog sabora i nadasve uglednog alima.

Ko je bio Sadik ef. Ribić

Sadik Ribić je rođen 10. januara 1910. godine u Jezeru kod Jajca, od oca Islama i majke Ćame, rođene Mulalić, iz Jajca. Oca nije ni zapamtio jer je umro kada mu je bilo svega osamnaest mjeseci. Brigu o njemu i njegove dvije sestre  je preuzela majka. Za vratom  joj je bilo i troje djece od strica, koja nisu imala žive roditelje. Imali su nešto oko petnaest dunuma zemlje koju su iznajmljivali za trećinu prinosa. Majka je pored toga plela i tkala i na taj način izdržavala sedmeročlanu porodicu. Kuća im je izgorjela u Prvom svjetskom ratu, tačnije, 1916. godine. Te godine je izgorjelo još četrdeset kuća u Jezeru. Po kazivanju Sadik ef. to je bilo najteže razdoblje u njegovom životu. Često u kući nisu uopće imali hrane. „Mi smo kao djeca odlazili u polje i brali labodu travu i ščir a potom ih miješali sa brašnom, ako ga ima, i to jeli“, kaže dalje Sadik ef. u svojevrsnoj Autobiografiji koju je napisao 12. januara 1950. godine.

(Ovaj dokument smo pronašli  u Arhivi Medžlisa IZ-e Bihać. Božije proviđenje je htjelo da zapis o Sadik ef. ugleda svjetlo dana. Ne mislimo da je to slučajno).

Nastanili su se u jednoj od preostalih kuća u Jezeru. U radu im je pomagao stričević koji je napunivši osamnaest godina otišao u vojsku. Sadik je dobio poziv za upis u školu 1917. godine. Naredne godine stričević se vrati iz vojske, uze svoj dio zemlje i odijeli se. Isto je uradila i sestra tako da njemu, majci i još jednoj sestri nije ostalo gotovo ništa od imetka. Iz tih razloga majka mu se  preudala u selo Bešnjevo a Sadik  nastavio školu u Šipovu gdje je završio treći i četvrti razred osnovne škole. Oćuh mu je također bio siromašan. I opet patnja. „Kao dijete morao sam kopati kukuruz i ići u drva po najvećoj hladnoći a na meni od odjeće samo gaće i košuljica od beza, zimi još i opanci. Završio sam osnovnu školu, a moj učitelj Jako Matekalo me jednog dana pozva i reče: „ de sjedi u ovu klupu i ovo ovako kako sam ja napisao, napiši na ovaj papir“.  Ja sam napisao jedan papir, a on mi donese još drugi, pa i treći. Kada to prepisah, reče mi: „Ti ćeš ići u Sarajevo, u Trgovačku školu, pa onda u Trgovačku akademiju, a sad idi kući.  Kad dođe odgovor iz Sarajeva ja ću te pozvati.“  Prolazilo je dan po dan a mene učitelj ne  poziva. Sve ovo sam rekao majci a ona seoskom trgovcu Tahiru Kuriću. Ovaj trgovac je imao sina, kojeg je odlučio poslati u Sarajevo na školovanje. On je sa učiteljem razgovarao o tome i zaključili su da me povede zajedno sa svojim sinom. Tako je i bilo.  „Opština u Jezeru mi je dala putni trošak, a ja u odjelu od cerade i ženskim cipelama uputim se sa tim trgovcem u Sarajevo. U Sarajevu se nalazio moj rođak, službenik u pošti, kojem sam se obratio za pomoć pri upisu u školu. On se obratio na adrese gdje su molbe bile upućene: Glavnom odboru „Gajreta“  i tadašnjoj Zemaljskoj vladi za BiH. Obje molbe su odbijene. Nije bilo drugog izlaza nego se vratiti kući. Onaj trgovac je svog sina upisao u Okružnu medresu a za mene ni tu nije bilo mjesta. Ostala je još mogućnost upisa u Gazi Husrev-begovu medresu. Isti dan, moj komšija se sastao sa sarajevskim trgovcem hadži Mehagom Samedovićem i rekao mu da je svog sina upisao u medresu, ali ima jedno siroče koje se ne može upisati. Već narednog dana sam izišao na prijemni ispit a potom se i upisao u  prvi razred medrese. Hadžija me svesrdno pomagao dok sam boravio u medresi a tokom raspusta nisam morao ići oćuhu na teret, mogao sam ostati kod njegove kuće. Hadžija nije imao svog evlada a osim mene je skrbio još za dvoje djece, koja mu kao i ja, nisu bili ništa u rodu. Svake godine sam na kraće vrijeme odlazio majci. Od kuće nisam dobivao nikakvu pomoć za školovanje. Hadžija je pune četiri godine pazio na mene a u petoj sam imenovan muezinom u jednoj obližnjoj džamiji. Za taj angažman sam dobivao 200 dinara mjesečno pa sam zahvalio hadžiji i rekao mu da nema potrebe da mi više pomaže. Od te nakande sam mjesečno slao majci 100 a nekada i 200 dinara.

Kasnije sam zarađivao više pa sam majci slao i po 300 dinara mjesečno. U medresi sam imao besplatan stan i hranu. Za vrijeme školovanja se nisam napatio“. Pregledom svjedočanstava vidimo da je Sadik Ribić tokom školovanja  bio odličan učenik, primjerenog vladanja. Nakon završenog Srednjeg tečaja Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu dobio je zvanje imama, hatiba, muallima, vjeroučitelja u osnovnim školama te imama-matičara. Potom je završio još dvije godine Višeg tečaja – Alijje.[1] Imao je tada ukupno četrnaest godina škole: 4 osnovne, 8 medrese i 2 godine Alijje. Pored maternjeg, govorio je  i arapski jezik.  Sadik ef. je završio medresu 1932. godine a potom otišao u vojsku, u Bolničku četu. Tamo je proveo šest mjeseci.[2] Nakon toga Ulema medžlis u Sarajevu ga je imenovao za nastavnika medrese i matičara u Bihaću. Na zahtjev Sulejmana Redžića, upravnika Gajretovog konvikta, imenovan je i za vice prefekta u ovoj ustanovi. U to vrijeme je obavljao dužnosti nastavnika medrese, matičara, prefekta konvikta te nastavnika vjeronauke u Gimanziji. Tu je proveo sedamnaest mjeseci. Imao je 16 časova nedjeljno sa naknadom od 14 dinara po nastavnom satu.[3] Nakon toga  je na zahtjev Ulema medžlisa u Sarajevu imenovan prefektom medrese. Po imenovanju stalnog nastavnika vjeronauke u Gimnaziji, 1935. godine, Sadik ef. ostaje na dužnostima nastavnika medrese i matičara. Ulema medžlis u Sarajevu ga je 1938. godine imenovao za upravitelja medrese a matičarsku dužnost dodijelio drugoj osobi.

Kupovina imanja za Nižu okružnu medresu u Bihaću

Zahvaljujući Sadik ef. merdresa je kupila ogromnu ekonomiju, 15. maja 1940. godine, površine  211. 915 m² za iznos od 251. 390 dinara na dražbi imanja Muhamed-bega sina Hasan-bega Bišćevića. [4] Sadik ef. je po ovlaštenju Vakufske direkcije prisustvovao  ovoj dražbi. Povodom otvorenja ekonomije medrese upriličena je svečanost kojoj je prisustvovao Fehim ef. Spaho, tadašnji reisul-ulema i Mehmed Ali Ćerimović, predsjednik Ulema medžlisa u Sarajevu. [5] Taj dan je prikupljeno oko 40.000 dinara za potrebe medrese dok su troškovi organizacije svečanosti koštali oko 10.000 dinara.

Upravitelju medrese je zamjereno što nije konsultirao Povjerenstvo u Bihaću prilikom kupovine ovoga zemljišta kao ni prigodom organizacije svečanosti.[6] Sadik ef. Ribić u svom odgovoru Vakufskoj direkciji u Sarajevu napominje da je imao Ovlaštenje te da nije bilo nikakvih drugih uputa od strane Povjerenstva u Bihaću. Medresa je u Nastavnom planu i programu imala predmet Zadrugarstvo i gospodarstvo tako da je ova ekonomija dobro došla u realizaciji istoga. Također je na ovaj način pomagala siromašnim đacima koji nisu mogli plaćati smještaj u medresi. Učenici su pomagali pri obradi zemlje sve do 1944. godine kada je medresa prestala sa radom. Te godine je bilo svega šest učenika, koji su bili bez starateljstva, a radili su na ekonomiji medrese.[7] Netom poslije Drugog svjetskog rata, Odlukom Gradskog Narodnog Odbora u Bihaću, broj: 3489/45  od 21. januara 1946. godine, temeljem  člana 3. Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji medresi u Bihaću je oduzeto 111 dunuma zemlje. Na rješenje Agrarne komisije o eksproprijaciji ovog zemljišta Povjerenstvo je upućivalo žalbe Okružnom sudu u Bihaću a Vakufska direkcija je tražila povlačenje akata o eksproprijaciji. Sadik ef. je dana 01. decembra 1949. godine uputio prijedlog Vakufskoj direkciji u Sarajevu da se cijela ekonomija medrese stavi na raspolaganje Gradskoj ekonomiji u Bihaću obrazlažući to činjenicom da se traži prevelik otkup poljoprivrednih proizvoda što ista nije mogla udovoljiti. Zbog svega navedenog Vakufska direkcija u Sarajevu je dostavila Povjerenstvu Zaključak Saborskog odbora od 22. 12. 1949. godine kojim se cijeli posjed ekonomije medrese ustupa Gradskom narodnom odboru s tim da isti radi očuvanja forme vlasništva plaća Vakufsko-mearifskom povjerenstvu u Bihaću jedan dinar godišnje zakupnine. Na ovaj način je vakuf medrese sačuvan. Zanimljivo je da je Sadik ef. imenovan za finansijskog knjigovođu Gradskog poljoprivrednog dobra, kasnije Zemljoradničke zadruge Bihać, tako da je praktično svo vrijeme imao nadzor nad radom ovog vakufa. [8] Gradska ekonomija je, da bi se oslobodila privatnih posjeda na Otoci izvršila zamjenu zemlje koja je bila u vlasništvu Islamske zajednice sa privatnim licima radi ukrupnjavanja posjeda ekonomije medrese. Uspostavom novog Katastra, nakon avionskog snimanja 1971. godine, zemljište zvano “Otoka” površine oko 100 dunuma  je uknjiženo na Islamsku zajednicu. [9] Tačnije, radi se o šest parcela koje se vode u Katasru pod ovim imenom u ukupnoj površini od 96.298 m² zemlje.

Od 1965. godine pa sve do agresije na našu zemlju ekonomija medrese se iznajmljuje Zemljoradničkoj zadrugi u Bihaću kao i drugim subjektima koji su se bavili proizvodnjom hrane kao što su: PPPK “Krajina”, RO “ Žitoprerada” i DP “Agrokrajina”. [10] Sa ove vremenske distance možemo konstatirati da je zemljište bivše ekonomije medrese najkvalitetnije vakufsko dobro u Bihaću koje danas ima višemilionsku vrijednost. To je jedan od najljepših vakufa na području sadašnjeg Medžlisa IZ-e Bihać, jer se nalazi na otoku okružen sa svih strana rijekom Unom a na ulazu je sagrađen most. Također svjedočimo izuzetnu pronicljivost i viziju koju je imao Sadik ef Ribić. Nevjerovatno je šta je sve prošao dobri Sadik ef. da spasi i sačuva ovaj iznimno značajan vakuf.

Politička neutralnost Sadik ef. Ribića

Sudbina je htjela da Sadik ef.  živi i radi u različitim društvenim sistemima, međutim, često je isticao da ga je sačuvala politička neutralnost. Nije išao na političke skupove, čak nije ni glasao u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. U Bihaću su se smjenjivale različite vojske u Drugom svjetskom ratu. Talijani su se nastanili u medresi a potom je i opljačkali već početkom juna 1941. godine. Tom prlikom su uništene nastavničke knjižice, 255 knjiga na orijentalnim i narodnim jezicima, 465 knjiga na našem jeziku, geografske karte, dva globusa i druga nastavna pomagala. Načinjena šteta, po procjenama Uprave medrese o vrijednosti predmeta iz 1939. godine,  je bila u iznosu od 177. 500 dinara. [11]  U to vrijeme sve štete su se ravnale u vrijednosti predmeta iz 1939. godine temeljem akta upućenog od strane Reparacione komisije pri Vladi FNRJ.[12] Sadik ef. je vrijeme rata uglavnom proveo na ekonomiji medrese u Kalini kod Bakšaiša. Rijetko kad bi dolazio u čaršiju, kratko se zadržao da obavi poslove i odmah se vraćao na imanje medrese, koje je bilo locirano u predgrađu Bihaća. Kada su u novembru 1942. godine došli partizani u Bihać, bio je pozvan pred Narodni sud i saslušan. Isljednik se zvao Petar Radović – Perić. Sadik ef. je obećao da se ničim neće ogriješiti o Narodno-oslobodilački pokret i toga se sve vrijeme  držao. Krajem januara 1943. godine Bihać je okupirala njemačka vojska. Sadik ef. nije išao na doček. Učenici medrese, nekad ih je bilo više nekada manje, bilo ih je i do 35, nisu prisustvovali zborovima, niti su sudjelovali u povorkama. Nijedan učenik nije bio pripadnik ustaške mladeži. Dvojica učenika su otišla samovoljno sa imanja medrese i prijavili se u ustaše.

Sadik ef. je otišao u komandu i tražio njihov povratak s obzirom da su bili maloljetni. Narednog dana su  pušteni. Kraj rata Sadik ef. je dočekao u svojstvu ekonoma medrese jer je objekat ove škole bio do temelja uništen. U ličnom kartonu napominje da je slabog imovnog stanja.

Prestanak rada Niže okružne medrese u Bihaću

Zgrada medrese  je teško oštećena tokom bombardovanja Bihaća 1944. godine tako da je osim jugoistočnog dijela gotovo do temelja srušena. Preostale dijelove je srušila vojska, a materijal upotrijebila za svoje potrebe. [13] Sadik ef. je uložio ogroman napor da medresa nastavi sa radom i nakon Drugog svjetskog rata. U tom smislu je formirao Akcioni odbor čija zadaća je bila prikupljanje sredstava za adaptaciju zgrade Gajretovog konvikta u kojoj bi bila smještena medresa. Predsjednik Akcionog odbora je bio Omer-beg Bišćević, koji je ujedno bio i predsjednik Povjerenstva u Bihaću. Posljednje aktivnosti ovog Odbora bilježimo 25. aprila 1948. godine kada je izvršena predaja sredstava blagajniku. Nakon toga u ovu zgradu je smješten Dom učenika u privredi. [14] Dakle, do ponovnog rada Niže okružne medrese u Bihaću nikada nije došlo. S  obzirom na prirodu tadašnje vlasti sve aktivnostu su bile bez uspjeha. Inače, rad medresa nakon Drugog svjetskog rata je bio regulisan Uredbom o ukidanju privatnih škola na teritoriji Bosne i Hercegovine. U članu 7. ove Uredbe stoji da tu ne potpadaju privatne škole sa vjerskim nastavnim programom koje odobri ministar prosvjete. Temeljem tog propisa Ulema medžlis u Sarajevu je dostavio Ministarstvu prosvjete, Odjeljenju za srednju nastavu, uredbe o Gazi Husrev-begovoj medresi, nižim okružnim medresama i mektebima. U istom dopisu je stojala napomena da je njemački jezik isključen iz nastavnog plana medresa. Na tu molbu Ulema medžlis nije dobio odgovor pa je upućeno više požurnica, ali bez rezultata.[15] Poznato je da je jedino Gazi Husrev-begova medresa nastavila sa radom dok su sve druge zatvorene. Zemljište na kojem se je nalazila Niža okružna medresa u Bihaću, zk. uložak broj 488, kč broj 1/89,  površine 580 m² je nacionalizovano 1959. godine, dakle, manje od godinu dana nakon stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji, 26. decembra 1958. godine. [16] S obzirom da je bihaćka medresa prestala sa radom a njena ekonomija prešla u vlasništvo Gradskog poljoprivrednog dobra, Sadik ef. je praktično ostao bez posla u Islamskoj zajednici.

Uputio je više dopisa krovnim organima IZ-e stavljajući se na raspolaganje, međutim, ni na jedan nije dobio odgovor.

Razmjena pisama sa prof. Šabanom Hodžićem

Šaban  Hodžić  je  rođen u selu Bokavić, Općina Lukavac kod Tuzle. Završio je  Ruždiju u Tuzli a potom četiri razreda Okružne medrese u Sarajevu. Nakon toga upisao se u Šerijatsku sudačku školu. Godine 1925. prekida školovanje radi odsluženja vojnog roka a potom odlazi na El-Azhar gdje stječe diplomu el-alimijje, što je najviše zvanje na ovom Univerzitetu do uvođenja doktorskog studija. Po povratku u domovinu radi jedno kraće vrijeme u Behram-begovoj medresi a nakon toga četiri godine u Skopju da bi 1934. godine bio  angažiran u svojstvu profesora   gimnazije u  Bihaću.   Pored   toga je bio i honorarni nastavnik u Nižoj okružnoj medresi i odgajataelj u Gajretovom konviktu. U to vrijeme je i Sadik ef. Ribić živio i radio u Biihaću. Tu je nastalo prijateljstvo koje je trajalo cijeli život dvojice ahbaba. Jako su zanimljiva pisma koja su razmjenjivali prof. Hodžić  i Sadik ef. U pravilu su bila otkucana pisaćom mašinom i potpisana. Pisana su sa ogromnim povjerenjem i međusobnim uvažavanjem, često sa vrlo duhovitim opaskama. Primjećujemo pismo prof. Hodžića upućeno Sadik ef. 09. septembra, nije navedena godina. Pretpostavljamo da je to mogla biti 1965/66.  godina s obzirom da prof. Hodžić napominje da je napisao Istoriju islamske kulture i čekao punih četrnaest mjeseci da je pregledaju, a Konkurs je objavljen 1964. godine. Komisija je brojala tri člana: Hukića, Tulića i Ševu. Jedna od primjedbi je bila da autor nije posvetio dovoljno pažnje bratstvu i jedinstvu Muhammeda a.s. i muslimana sa medinskim Židovima. Možemo  pretpostaviti težinu ovakve primjedbe šezdesetih godina prošloga stoljeća.

Odlazak u penziju

Sadik ef. Ribić  je 01. 06. 1969. godine otišao u prijevremenu starosnu penziju koja je iznosila 726,70 dinara mjesečno.[17] Tada je imao ukupno 59 godina života te 35 godina, 7 mjeseci i 5 dana radnog staža. Odmah po odlasku u penziju obavijestio je Odbor IZ-e u Jajcu da želi redovno uplaćivati 30 novih dinara na ime pomoći džema’atu Jezero i to  imamu 20 te za svjetlo u džamiji 10 dinara.[18]

Prema podacima iz ličnog dosijea vidimo da je bio zaposlenik medrese od 26. 10. 1933. godine do 31. 12. 1946. godine, Vakufskog povjerenstva u Bihaću od  01. 01. 1947.  do 14. 01. 1950, zaposlenik Gradskog poljoprivrednog dobra od pomenutog datuma do 30. 06. 1954., Državnog osiguravajućeg zavoda – Filijala Bihać od 01. 08. 1954. do 31. 12. 1961., Osiguravajućeg zavoda Bihać od 01. 01. 1962. do 31. 12. 1967. i Zavoda za osiguranje i reosiguranje “Jugoslavija” – Filijala Bihać od 01. 01. 1968. do 31. 05. 1969. godine. U osiguravajućem zavodu Sadik Ribić je imao specijalno radno vrijeme. Jedino je on radio od 9 do 17. dok je ostalim uposlenicima radno vrijeme bilo od 8 do 16. sati. Iako je posljednji sat radnog dana provodio sam u kancelariji, nikada nije otišao sa posla niti minutu ranije. U posljednje tri godine, pred odlazak u penziju, u osiguravajućem zavodu  je obavljao poslove šefa interne kontrole i kontrolora Filijale.

Angažman u Odboru IZ-e Bihać

Sadik ef. je prerano otišao u penziju da bi  mogao, u punom kapacitetu, hizmetiti svojoj vjeri i Zajednici. Bio je predsjednik Odbora IZ-e Bihać u dva mandatna perioda, počev od 1970. godine. [19] Molili su ga da prihvati i treći mandat, ali on to nije htio.[20] Sadik ef. nije nikada naplatio ni dinar iz blagajne OIZ-e  na ime naknade za obavljanje funkcije predsjednika. Takav je bio njegov odnos prema novcu Islamske zajednice i općenito naspram vakufa. Ipak su ga “kolege” često optuživale šaljući dopise u Vrhovno islamsko starješinstvo u SFRJ žaleći se na neke njegove postupke. Međutim, mnogi smatraju da je Odbor IZ-e Bihać najkvalitetnije funkcionirao dok je na čelu ove institucije bio Sadik ef. On je dokinuo plaćanje imama u naturi, regulisao im radni staž, uveo platne liste te obavezni završni račun. [21] Naložio je da se  popiše sva pokretna i nepokretna imovina u džema’atima. Inventar džamija i Odbora IZ-e je posebno numerisan. Na inicijativu Sadik ef. je uvedena međuodborska suradnja predsjednika i vjersko-prosvjetnih referenata na području Bosanske Krajine. Sastanci su održavani dvomjesečno. Također su i imami imali obavezne sastanke svakog prvog i petnaestog dana u mjesecu. Njegovom zaslugom je sagrađena montažna zgrada OIZ-e sa više kancelarija i salom za sastanke. Svečano otvorenje ovog objekta je bilo 1974. godine.

I danas se u ovoj zgradi nalaze kancelarije Medžlisa IZ-e Bihać. Bio je član Vrhovnog i Republičkog sabora. Njegov doprinos u radu ovih organa je ogroman. S puno ozbiljnosti i predanosti je obavljao poslove. Često je držao vazove u lokalnim džema’atima za koje se dugo pripremao. Gotovo svako predavanje je imao u pisanoj formi. Nekoliko puta je bio izaslanik reisul-uleme na svečanostima otvorenja džamija. Povodom ulaska u 15. hidžretsko stoljeće, reisul-ulema IZ-e u SFRJ, hadži Naim ef. Hadžiabdić je dana 1. muharrema 1401. hidžretske,  odnosno, 9. novembra 1980. godine, Sadik ef Ribiću dodijelio Priznanje za rad u Islamskoj zajednici. U obrazloženju se navodi: “Izražavamo Vam priznanje za sve što ste u svojoj životnoj aktivnosti učinili za napredak i razvoj islama i Islamske zajednice, te svojim nesebičnim i odanim radom na Allahovom putu, doprinjeli da ovaj značajni jubilej dočekamo sa krupnim rezultatima i ostvarenjima.” [22] Sadik ef. je imao  običaj čuvati dokumente. Skoro svaki dokument je imao u duplikatu ili njegov prijepis. Zahvaljujući njegovoj pedantnosti danas smo u prilici rasvijetliti sudbinu mnogih vakufa u Bihaću. Živio je skromno. Iza njega nije ostalo ništa od imovine. Ostale su samo knjige i bogata arhivska građa. Sadik ef. Ribić je preselio na Ahiret 1993. godine. Mezar mu se nalazi u haremu bakšaiške džamije u Bihaću. Zbog svega navedenog zaslužio je da se jedna ulica zove  njegovim imenom. Ovom gradu je poklonio skoro šezdeset godina aktivnog rada. Smatramo da  Medžlis  IZ-e Bihać treba posvetiti jedan dan u godini ovom čestitom čovjeku. Toga dana bi se govorilo o Sadik ef. a bihaćki imami bi mu proučili hatmu. Mišljenja smo također da Medžlis IZ-e Bihać treba ustanoviti nagradu za jačanje i afirmaciju vakufa koja bi se zvala: “ Sadik ef. Ribić”. Makar toliko mu dugujemo.

Suad Mahmutović