Da li se namaz može klanjati u mislima?

Pitanje:

Negdje sam pročitao (ne sjećam se tačanog izvora) da se namaz može klanjati u mislima (ne mislim na namaz bolesnika) i da će biti priznat kod našeg Gospodara. Primjer takvog namaza jeste namaz na poslu, gdje čovjek nema valjanog mjesta za njegovo obavljanje, niti ima odgovarajuću dozvolu poslodavca. Tada čovjek radi i u mislima obavlja namaz, jer namaz je jedna vrste zikra, odnosno stalnog podsjećanja na Allaha, kontinuirana veza s našim Stvoriteljem… Zanima me Vaš stav: da li je takav namaz ispravan? Unaprijed hvala.

Odgovor:

Namaz, između ostalog, ima ulogu da čovjeka podsjeti na Allaha. O tome On govori: Ja sam, uistinu, Allah; drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo Meni klanjaj i molitvu (namaz) obavljaj - da bih ti uvijek na umu bio! (Ta Ha, 14.) Ova vrsta podsjećanja ima svoju formu koju je odredio i pojasnio Allahov Poslanik, a.s., svojom praksom, i koji je rekao: Klanjajte onako kako vidite da ja klanjam! (El-Buhari) Ova zapovijed obuhvata i radnje i riječi koje se izgovaraju u namazu, tj. učenje Kur'ana, zikrove, dove i salavate.

Prema tome, namaz je ibadet koji se sastoji od učenja, ruku'a i sedždi i, kao takav, ima svoju formu, bez koje nije ispravno njegovo obavljanje. Odustajanje od određenog dijela propisane forme dozvoljeno je u vanrednim okolnostima, kao što je bolest, ali se i tada ne odustaje potpuno od te forme. I u takvim situacijama učenje je neizostavno i posvećenost klanjača samo namazu je obavezna.

O obaveznosti predanosti klanjača samo namazu govori sljedeći hadis: Ključ namaza je čistoća, njegova zabrana je tekbir,  a njegovo oslobađanje je selam. (Ahmed, Ebu Davud i Et-Tirmizi) Ovaj hadis ukazuje na to da izgovaranjem početnog tekbira klanjaču štošta dozvoljenog postaje zabranjeno, kao što su jelo, piće, govor, kretanje, rad i sl., a predavanjem selama sve to ponovo postaje dozvoljeno. (Više v.: A. Tuhmaz, Hanefijski fikh 1/251.)

Pored obavljanja precizno određene forme i učenja, musliman se treba potruditi da i mislima bude prisutan u namazu, jer su nagrada i korist od namaza usko vezani za usredsređenost i skrušenost u njemu. No, potpuna koncentrisanost u namazu nije uvjet za njegovu formalnu ispravnost. Rijetki su oni koji se mogu potpuno koncentrisati i biti skrušeni tokom cijelog  namaza. U tom smislu treba razumijevati hadis Allahova Poslanika, a.s., u kojem kaže: Čovjek klanja namaz i od njega mu se upisuje (kao nagrada) desetina, devetina, osmina, sedmina, šestina, petina, četvrtina, trećina i polovina. (Ebu Davud) Musliman treba da nastoji da bude koncentriran i skrušen tokom cijelog namaza, ali ako se desi da to i ne postigne, to spada u ono što Allah oprašta.

Shodno ranije navedenom, ako osoba samo u mislima obavlja namaz, a izostavi njegovu formu, učenje u njemu i posvećenost samo njemu takav postupak nije ispravan i to se ne tretira kao obavljen namaza. Ukoliko zdrava osoba, zbog posla ili nekog drugog razloga, ne bude u prilici da obavi namaz u njegovom vremenu u propisanoj formi,  dužna je naklanjati propušteni namaz čim prije mogne.