Prag bošnjačkog interesa

Koja je granica na kojoj pluralizam mišljenja postaje autodestruktivan za nacionalno biće? Srpski i hrvatski političari ostvaruju zavidan nivo sučeljavanja mišljenja, polemika i općenito pluralizma, ali nikada ne dovode u pitanje onu crtu na kojoj su svi oni Srbi, odnosno Hrvati. Koja je to crta u bošnjačkom nacionalnom biću? Je li na toj crti Srebrenica? Ako jeste, recimo, kako je moguće da jedan bošnjački političar misli kako je srbijanska Deklaracija o Srebrenici veliki korak, dok drugi misli kako je ta Deklaracija negacija genocida, samim tim što ne spominje pojam genocid? Kako možemo uspostaviti obavezujuću crtu za sve Bošnjake ako možemo dozvoliti da genocid u Srebrenici i bude i ne bude genocid? Zar na toj crti ne bi trebao biti i unutarbošnjački konsenzus o ciljevima ustavnih promjena, koje bi trebale ići ka slabljenju entitetskih granica, a ne ka uspostavljanju četiri entiteta, po jedan za Srbe i Hrvate, Sarajevo za sve, a onaj jedan, kao dva-tri pojasa Gaze, da bude rezervat za Bošnjake?! Zar može ijedan bošnjački političar pristati na takvo getoiziranje Bošnjaka? Donja crta bošnjačkih interesa valjda bi trebala nositi logiku opstanka i napretka, namjesto što nam danas neki bošnjački političari rasprodaju nacionalnih interesa, kao što su progon žrtve iz sjećanja i getoiziranje Bošnjaka - pokušavaju tumačiti kao progres.

Historija koloniziranih naroda puna je sličnih primjera, gdje kolonizator pronalazi sluge koje porobljenom narodu ukidanje njegovih prava i sloboda tumače kao napredak. U Bošnjaka se ove anomalije događaju zato što političari određuju mjere i granice nacionalnih interesa, dok kod drugih naroda to rade akademski autoriteti.

Bošnjačke su politike na marginu bacile akademsku pamet, kako bi političari bili glavni, što rezultira totalnom konfuzijom o poimanju nacionalnih ciljeva. Na političkoj pozornici ta se konfuzija pretvara u verbalni rat sukobljenih političara, kakav se ne vodi ni u jednog balkanskog naroda. Srbi i Hrvati u BiH se ujedinjuju, imenuju zajedničke višestranačke kandidate, a bošnjački političari nemaju konsenzus ni oko bošnjačke žrtve, a kamoli oko jednog kandidata za Predsjedništvo BiH. Tihić je protiv Silajdžića, Radončić protiv Tihića, ovaj protiv onog, onaj protiv ovog, a to je za dostojanstvo naroda golem teret, jer Bošnjaci nisu zaslužili da budu tako sramoćeni i ponižavani političkim bratoubilaštvom. Da li je mogao Radončić izbjeći te sukobe? Da li je mogao nadrasti dotadašnje klišee? U sukobu se bistri identitet, ali Radončić ga je imao i bez hvatanja na udicu konflikta sa Tihićem ili Silajdžićem.

Taj identitet nije rezultat samog Radončića i njegove nove stranke SBB, već činjenice da je narodu potrebna promjena, u vidu patriotske, odane, požrtvovane, narodne i ponarođene politike, a namjesto dosadašnjeg, mnogogodišnjeg izrabljivanja narodnog povjerenja i strpljenja. Sam konflikt na stranačkoj sceni razara nadanje da bi nešto moglo postati bolje, jer onda ispada da su svi isti, samo se tuku za pozicije oko harača. Onaj koji je drugačiji nema razloga da ulazi u konflikt, jer mu konflikt ne treba za profiliranje identiteta, a ni zbog toga što on ima više i trajnije ciljeve. Bilo da se radi o Radončiću, Silajdžiću ili Tihiću, platforme njihovog djelovanja imat će povjerenje u narodu samo ako budu izvan unutarbošnjačkog konflikta. A evo i zašto... Distanca od konflikta ulijeva povjerenje, jer govori o superiornosti i drugačijosti, a to je ono što narodu treba. Ogledalo Radončiću ne treba biti Tihić, ni ovaj njemu, već ono što narod od njega očekuje, a svakako ne očekuje stare modele ponašanja. Prevazilaženje unutarbošnjačkog konflikta, od ma kojeg sudionika tog konflikta, nadahnulo bi bošnjačku političku scenu novim kvalitetom, koji bi veoma brzo postao obavezujući standard. Bio bi to temelj na kojem je moguće ustanoviti onu donju crtu, onaj stameni prag zajedničkog nacionalnog interesa za sve Bošnjake, kakav odveć imaju svi Srbi i svi Hrvati.

Semir Imamović (Magazin Saff, br. 266)