Sadaka za Borisa Dežulovića

Piše: Semir Imamović

Hrvatski novinar Boris Dežulović liči na ostarjelog boksera koji više nije prispio u prvoligaške ringove pa nastupa po seoskim vašerima. Dokaz za to je činjenica da prije desetak godina on nije imao nikakve veze sa Bosnom, niti je o njoj pisao, niti u Bosnu dolazio, a sada je redovna pojava u vašerskom listu „Oslobođenje". Borisovo destruktivno udaranje po obrazu oslobodilaca Hrvatske od srpske okupacije, od njega je u rođenoj zemlji stvorilo nakazu, kojoj su sva vrata zatvorena. On vjerovatno još nije svjestan tog prokletstva kad te vlastiti narod odbaci. Zato se prebacio na beogradske i sarajevske islamofobične medije, u kojima se specijalizirao za proganjanje Bošnjaka i islama. Očito je da ovog nesretnika muče razni mentalni problemi, jer piše tako loše i konfuzne tekstove da njihovo objavljivanje i čitanje nema nikakva smisla. Pokušao je bude originalan tako što će u tekstovima pričati viceve o „glupim Bošnjacima", a onda izvesti neki politički zaključak. Od svega je ostala jedino pamtljiva rasistička mržnja prema žrtvama genocida. Svo to piskaranje je toliko usiljeno, da je jadno i nakaradno.

Ali, njegovi srbijanski mentori očito imaju račun zbog kojeg od njega naručuju i plaćaju mu te konfuzne tekstove. Računaju da je on istaknuta opozicija hrvatskom dostojanstvu, a evo sad i respektabilan progonitelj bošnjačke žrtve. Jedina slamka koja ga drži u angažmanu, da i ovdje ne dobije nogu, jeste vrijeđanje bošnjačkog naroda. Jer, kada bi on, onakav konfuzan, napisao ikakav drugi tekst, niko mu ga ne bi objavio. Zato on isključivo piše o Husi, Hasi, Muji, Fati, o mudžahedinima i bulama, a sve to obavezno začini sa reisu-l-ulemom, jer bez dr. Cerića nema honorara. Taj Dežulović vjerovatno ima dovoljno pameti da razumije na kako je niske grane spao, da ga u njegovoj zemlji niko neće, pa mora ovdje, kao jeftini plaćenik, da za račun Beograda proganja jedan mnogostruko progonjeni narod. Tako prljavi posao može raditi samo osoba koja sebi prizna da je na tržištu i da je svako može iznajmiti da laje po narudžbi.

Ne postoji nikakvo racionalno objašnjenje zbog čega bi taj Dežulović bio odjednom toliko opsjednut islamom,  izuzev ako mu neko isključivo ne naručuje antiislamske tekstove. Da mu je islam toliko zanimljiv, pa valjda bi i prije godinu, pet ili deset, pisao te teme. Ali, tada je još mogao musti Soroševe pare za demokratrizaciju Hrvatske, a kad je pipa presušila, preselio se ovamo gdje se obilato finansira islamofobija. Ostarjeli vašerski bokser grčevito se bori da zaradi nadnicu, a premiju će dobiti ako njegove splačine izazovu reakciju u islamskim medijima. Otud neka ovo pominjanje razumije kao sadaku, ne bi li se prizvao pameti i pozabavio svojim problemima. Poštenije mu je po Hrvatskoj vozati taksi, nego činiti ova zla! Ma koji od njegovih tekstova da analiziramo, vidjeli bismo upinjanje iz petnih žila da se smisle što svježije uvrede za Bošnjake i njihovu vjeru.

Sad je smislio kako je „rakija spasila islam". U tom tekstu on tvrdi kako su Bošnjaci „rakijski narod", da su pod prisilom u islamu, jer će pristati i na džamiju, i na hadž, i na pet namaza, i da ženu „ogrnu u čaršaf", ali nisu spremni odreći se rakije. To što je pečenje rakije u Bošnjaka, na žalost, uvijek bilo, ovdje nije ni tema, ni povod za reakciju. Suština je u Dežulovićevom vrijeđanju vjere u Bošnjaka, koja se sastoji i od pet namaza, i od hadža, i od džamije, od svega za šta ovaj islamofob tvrdi da je Bošnjacima nametnuto, i da su Bošnjaci u to natjerani. Kako bi zvučalo da mi kažemo da su Srbi i Hrvati natjerani u svoje crkve, a da u suštini ne vole ni Božić, ni liturgije?! Ne ide. To nije lijepo. Prostački je. Ali, ne možemo mi Borisa Dežulovića učiti redu koji je trebao ponijeti iz svoje kuće. Možda ga možemo tek ljubazno zamoliti: Nemoj nas vrijeđati, jer je islam naša vjera, i pojasniti mu: da nama islam nije nametnut, kao što nije nametnut ni njemu, niti bilo kome drugom, jer da je tako, na ovim prostorima odavno ne bi bilo muslimana, s obzirom da biti musliman, u okruženju kakvo imaju bosanski muslimani, a posebno u posljednjih sto i nešto godina, nije bila nikakva privilegija, naprotiv nakon deset proživljenih genocida, neviđenih pogrona i progona, teško da bi iko od onih koji su ''licemjerno'' primili islam, ostao u islamu. I još mu treba reći: ''U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti - pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha - drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. - A Allah sve čuje i zna.'' (Prijevod značenja El-Bekare, 256.). 

(Saff br. 302, 14. oktobar 2011. godine)