Vjerski stavovi u javnom prostoru

Piše: Ekrem Tucaković 

Posljednjih godina javnost u našoj državi često je svjedočila žučnim raspravama o slobodi i legalnosti iznošenja stavova i mišljenja vjerskih zajednica i njihovih predstavnika o različitim društvenim pitanjima u javnom prostoru. Često su izricane teške i vrlo grube osude na račun vjerskih autoriteta, optužbe da oni izlaze izvan prostora njihovih nadležnosti i da time ugrožavaju sekularni karakter države. Naročito je taj udar bio usmjeren na Islamsku zajednicu, kako od strane nekih medija tako i od pojedinih političkih partija i nosilaca državnih funkcija. Još su svježe medijske hajke iz 2008., 2009. i 2010. godine protiv Islamske zajednice, zatim ocjene rukovodstava pojedinih političkih partija ili, pak, izjave srpskih političara o aktivnostima Islamske zajednice. 

Da li je javni prostor u našoj državi toliko uzak, ideološki ekskluzivan i specifičan, ili privatiziran pa da ne može primiti stavove vjerskih zajednica? Štaviše, nameće se pitanje da li je sloboda izražavanja univerzalno ili partikularno pravo, da li se odnosi na sve članove ljudske zajednice ili su neki isključeni iz tog prava? Sljedstveno tome, jesu li vjerske zajednice i njihovi predstavnici dio društva na koje se, inače, odnose zakonski propisi, pa time i uživanje prava, ili se vrši selektivan pristup kada je riječ o pravima? 

Temeljno pravo

Sloboda mišljenja i izražavanja spada u temeljno pravo svakog čovjeka garanitirano svim mjerodavnim međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima. Opća deklaracija Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima u članu 19 ističe: „Svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; ovo pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez vanjskih pritisaka, te slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice." Također, Povelja Europske unije o temeljnim pravima iz 2000. g. u članu 11 garantirajući slobodu izražavanja, ističe da se u tu slobodu ne može miješati javna vlast. Važna činjenica koja proizlazi iz ovih instrumenata jeste da se sloboda izražavanja ne može selektivno primjenjivati, jer svako na nju ima pravo i ne može se praviti diskriminacija na način da se nekima to pravo daje, a drugima, recimo vjerskim zajednicama i njihovim predstavnicima, uskraćuje ili ograničava. Drugo, međunarodni standardi po pitanju slobode izražavanja su općeg karaktera, odnosno ne tretiraju vjeru i vjerske zajednice kao zasebnu kategoriju društva, nego uzimaju u obzir društvo u cjelini, dakle za iskazivanje vjerskih stavova u javnosti nema posebnih uvjeta i razlike u odnosu na bilo koju drugu društvenu grupu. Treće, državna administracija ili javna vlast ne može se tek tako miješati i ulaziti u sferu slobode izražavanja pojedinaca i zajednica, ograničavati njihove slobode, osim u slučajevima koji su nužna potreba demokratskog društva. Evropska konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama u članu 10, koji se odnosi na slobodu izražavanja, obrazlaže da ostvarivanje slobode izražavanja, obzirom da je vezano za dužnosti i odgovornosti, „može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javne sigurnosti, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija primljenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva." Ono što je potrebno posebno naglasiti jeste da svako ograničenje slobode izražavanja mora biti ustanovljeno na zakonu, imati jasnu svrhu i potrebu demokratskog društva. Bilo kakvo ograničavanje slobode izražavanja ne može biti nečiji hir, lični stav ili procjena, jer sloboda izražavanja je izvorno, temeljno pravo čovjeka, a ne milostinja i nečija dobra volja. Također, Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini u članu 7 utvrđuje slobodu očitovanja vjere i uvjerenja i precizira da vjerske zajednice mogu „svakodnevno u javnosti iznositi i zastupati načela svoje vjere ili uvjerenja i prema njima se ravnati".  

Prema tome, vjernici pojedinačno i vjerske zajednice institucionalno imaju pravo u javnosti iznositi svoja uvjerenja i stavove koji održavaju načela njihove vjere, bilo u vidu promocije, slaganja ili neslaganja, kritike ili afirmacije, svojevrsne zadrške, nadanja ili strahovanja. Isto tako, vjernici i vjerske institucije na temelju demokratskih standarda i zakona imaju mogućnost da iznose mišljenja i ocjene o različitim društvenim pojavama, ne samo vjerskim pitanjima. Oni tu mogućnost mogu koristiti ili ne, ali im to pravo, shodno općeprihvaćenim standardima, međunarodnoj demokratskoj praksi i važećim domaćim zakonskim propisima, niko ne može osporiti ili ih u uživanju prava spriječiti. 

Područja preklapanja i saradnje

Pored tumačenja vjerskih načela i pitanja vezanih isključivo za rad i organizaciju vjerskih zajednica, u svakodnevnom životu jednog društva mnoga su područja dodira, preklapanja, zatim od obostranog interesa ili potencijalne saradnje gdje doprinosi i stavovi vjerskih zajednica mogu biti plodotvorni. Opće stanje u društvu, posebno ako su u njemu ukorijenjene društvene pošasti i moralne devijacije poput mita, korupcije, socijalne i ekonomske nepravde, razvrat i moralna tupost društva, po osnovu načela vjere i pozicije građanina ove zemlje, duboko se tiču vjerskih autoriteta i zajednica. U političkoj sferi ne može se biti ravnodušno na uspostavljanje mehanizama nekorektne političke utakmice, neizvršavanje datih obećanja i preuzetih obaveza, ignoriranje općeg interesa i potreba svakog čovjeka. Pitanja sigurnosti i mira, zadovoljavanje nacionalnih prava i potreba naroda spadaju u područja u kojima građani, pojedinačno i institucionalno, trebaju sudjelovati, jer ih se to tiče i od njih se traže određene obaveze i angažman. Također, na društvenom planu vjerske zajednice imaju posebnu obavezu u onim pitanjima koja se odnose na kršenje vjerskih prava i njihove zaštite. Ukazivanje na takve postupke ili zahtjevi za promišljen postupak u slučajevima koja zadiru u prava i osjećanja vjernika ne može se karakterizirati miješanjem u nadležnost države. Stoga, razmišljanje o spomenutim i mnogim drugim pitanjima, te javno plasiranje tih razmišljanja, bilo sa pozicije vjerske zajednice ili vjernika-građanina, onome kome je stalo do općeg interesa, slobode i napretka društva, može biti samo dobrodošlo, a ne prijetnja. Ako u tome neko vidi prijetnju svojim interesima, radi se o pojedincima ili grupama koje zagovaraju neslobodu, nejednakost i vlastiti ekskluzivitet, što je u konačnici štetno za razvoj demokratskog društva. 

Možda ponekad može biti zbunjujuća dvojnost pojavnosti vjerskog autoriteta u javnosti: pozicija predstavnika vjerske zajednice i građanina društva u kojem živi. Podsjećanja radi, vjerske zajednice, njeni članovi i vjernici svoje obaveze i prava građanstva ispunjavaju i stječu na različite načine, plaćaju poreze i doprinose državi, izvršavaju druge zakonom propisane obaveze. S druge strane, zar i drugi građani koji se ne izjašnjavaju vjernicima, na način pripadnosti konkretnoj zajednici, kao i predstavnici nevjerskih organizacija ne nastupaju u mnogim društvenim procesima s pozicija dvojnosti ili višestrukosti svojih identiteta i društvenih pozicija? Svaki čovjek u društvenim procesima sudjeluje, u najmanju ruku, s dvije pozicije: pozicije građanina i pozicije ideološkog, političkog, profesionalnog ili nekog drugog interesa, opredjeljenja ili orijentacije. Pored toga što je građanin određene države, čovjek u isto vrijeme pripada određenoj etničkoj grupi, profesiji, član je ili simpatizer neke političke i društvene opcije, možda član nekog udruženja, nevladine organizacije i sl. Prema tome, ovaj argument nema dovoljnu vjerodostojnost, a pored toga podstiče diskriminirajuće odnose u društvu. Tražiti reduciranje jednog od svojih prirodnih i legitimnih identiteta nije prihvatljivo.    

Isto tako, jedna od odlika savremenog razvoja demokratskih društava ogleda se kroz stimuliranje jačanja pozicije civilnog društva i općenito nevladinog područja. U izvjesnom smislu vjerske zajednice imaju specifičan oblik nevladinog sektora koje obavljaju mnoge društveno korisne poslove i popunjavaju onaj prostor koji država ne može, ne stiže ili sa njima dijeli. I s te pozicije sloboda izražavanja je neupitna, a sve drugo bi, mimo te slobode, vodilo diskriminaciji. 

Pokušaj polariziranja

Naravno, svaka sloboda pretpostavlja i odgovornost, a sloboda iskazivanje mišljenja traži uvažavanje osobnosti i dostojanstva drugog čovjeka, govor oslobođen vrijeđanja, jezika mržnje i vulgarnosti. Bez sumnje, izlazak u javni prostor neminovno podrazumijeva prihvatanje određenih pravila koja su tu uspostavljena, između ostalog, prihvatanje odgovornosti za efekat i moguće posljedice koje proizvodi izrečeni stav. Također, dobro je da javnost izloži kritičkom propitivanju i vrednovanju sve plasirane ideje i ponude na javnom tržištu. Javnost je tržište na koje se plasiraju raznovrsne ideje, stavovi, mišljenja, rješenja i u toj oštroj konkurenciji i ravnopravnoj tržišnoj utakmici očekivati je da ima prohodnost i dovoljnu podršku samo ono što je nabolje i najkorisnije, odnosno što osigurava uravnotežen razvoj društva i održava njegove sveukupne potrebe. Zašto bi vjerske zajednice bile isključene sa toga tržišta ili im se nametala neravnopravna konkurencija, posebni uvjeti i dozvole? 

Proteklih godina medijski, a dijelom i politički sektor, kroz kontinuirane kampanje, uložio je stanovite napore u pokušaju društveno destruktivnog polariziranja najšire javnosti i vjerskih zajednica i njihovih predstavnika, posebno Islamske zajednice. Negativno usmjerene i ostrašćne polemike, izvještaji, izjave i medijski sadržaji podsticali su netrpeljivost, nerazumijevanje i predrasude, pri čemu su bezobzirno žrtvovani međunarodni standardi, demokratska praksa i zakonske odredbe o slobodi religije, slobodi izražavanja i nediskriminaciji, kao i tako potrebni ambijent kulture dijaloga i uvažavanja sagovornika. Sve to je pokazalo da našoj javnosti još uvijek nedostaje potrebni nivo senzibiliziranosti za stavove i mišljenja vjerskih zajednica, s jedne, i da javnim prostorom dominiraju i uglavnom ga kreiraju faktori koji nose lični animozitet i negativni naboj prema religiji ili podcjenjuju i marginaliziraju njene vrijednosti, s druge strane. Takav ambijent onemogućava prirodan i zdrav razvoj vjerskih zajednica u kojem će one razvijati svoju univerzalnu dimenziju solidarnosti i rada za dobro, prepoznavanja u patnji i potrebi svakog čovjeka svoju patnju i potrebu. Ne može se očekivati oslobađanje tih aspekata vjere u društvu linča i pritisaka.