Promo banner

A+ A A-

Progon muslimana Srbije 1830-1867. godine

muhadziri-istambulIako se često upotrebljavamo izraz "Beogradski pašaluk", to je pogrešan izraz, jer se on kao takav nigdje ne pominje u osmanskim dokumentima,a ne pominje se iz razloga, jer kao takav nikad nije ni postojao. Postojao je samo Smederevski sandžak u čijem sastavu je bio i Beograd. Izraz je nastao kao plod prepiske Hazburškog carstva, pa iako netačan, kasnije se udomaćio u savremenoj historiografskoj literature i publicistici, o čemu je opširnije pisao M. Pelešić, Manipulacije srpske historiografije o BiH.

Muslimansko stanovništvo na prostoru Beogradskog pašaluka u kojem je bilo veoma malo etničkih Turaka koje su nazivali Gangricima ili Mandžukama, početkom 19 stoljeća činilo je većinsko stanovništvo, naročito u Beogradu, Šapcu i Užicu. U jedanaest nahija ovog pašaluka oni su predstavljali 58% stanovništva. Jezgro muslimanskog stanovništva formiralo se kroz jedan dugotrajan i složen proces, dijelom islamizacijom domaćeg slavenskog stanovništva, raznorodne etničke pripadnosti, doseljavanjem sa istoka, trajnim nastanjenjem i asimilacijom grupa i pojedinaca neslavenskog porijekla. Tako su u Beogradu muslimani činili četiri petine u odnosu na drugo stanovništvo, a u Užicu 96,7% od ukupnog broja stanovništva grada, dok je u Pomoravlju taj procenat iznosio 65%. U Sokolu i osam okolnih sela bilo je 1.600 muslimana, dok je u Šapcu bilo oko 1000 muslimana. Beograd je početkom sedme decenije 19 vijeka imao 730 muslimanska 536 nemuslimanska i 3 romska domaćinstva, 2.328 zgrada, kuca, od kojih su 842 bile srpske a 1486 muslimanske. Joakim Vujić u svom "Putesestviju" navodi da je u Užicu 1826.godine bilo 1200 muslimanskih kuća, 20 džamija i 80 srpskih kuća, dok je engleski putopisac Andreja Arčibalda Patona navodi da je Užice 1834. godine imalo 3.500 muslimanskih i 600 srpskih kuća, dok Vladimir Karić piše da je u Užicu 1844.godine bilo 3697 Turaka, (čitaj muslimana) i samo 707 Srba.

Iseljenje muslimanskog stanovništva sa ovih prostora zaključeno je 1876.godine, a iz jugoistočne Srbije 1882.godine. Tome je doprinijela i Međunarodna konferencija održana 1862.godine u Kanlidži, istambulskom predgrađu, kojom prilikom su francuska i ruska vlada napravile poseban Sporazum o zajedničkom istupanju u korist Srbije. Ugovorom je bilo propisano da se muslimani imaju "iseliti sto je moguće brže". Odštetu za njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu od 9.000.000 groša Srbija je trebala isplatiti Turskoj.

Muslimani Srbije mogli su ostati na svojim ognjištima, zadržati sva svoja dobra, ali samo pod sljedećim uslovima:

-da se vrate veri pradedovskoj, a ako to neće onda mogu

-da budu Srbi islamske vere, a ako i to neće,

-onda moraju da se pišu i vode kao Cigani, a ako i to neće

-onda moraju da se isele iz Srbije.

Masa se odlučila na iseljavanje, a jedan broj je radije prihvatio da budu Cigani, nego da se vrate "veri pradedovskoj", ili da "budu Srbi islamske vere", pa smo u početku imali, a možda i danas imamo "ciganske male" ili mahale u: Beogradu, Užicu, Šapcu, Loznici itd. Neki od ovih samoproglašenih "Cigana" kasnije su išli istim onim putevima kojim su ranije išli njihovi sunarodnjaci, a jedan broj je došao i Bosnu. Oni su dolazili pojedinačno i u grupama i tako su u manjim varošima nastajala manja naselja-mahale, ali kako su u Bosnu dolazili sa papirima da su Cigani, bez obzira što su imali isti ili sličan život kao starosjedioci, bez obzira što nisu imali crnu nego bijelu put kao i starosjedioci, ostali su do dan danas obilježeni kao "bijeli cigani" a njihove mahale, kao ciganska mahala, ciganski zaseok, ciganska kuća. Puno puta sam čuo kako ljudi sami sebi postavljaju pitanje, "zašto su oni bijeli cigani, kad imaju lijepe i uredne kuće, bašte, avlije, vole da rade, školuju svoju djecu itd". Tada nisam znao odgovor, ali danas znam.

Iseljavanje je u prvo vrijeme bilo usmjereno prema jugu u okolinu Niša, a kasnije Albaniju, Makedoniju, Rumuniju, Tursku, a posebno u sjeverne dijelove Bosne: Gornja i Donja Azizija, odnosno Bosanski Samac i Orašje, pa sve uz Savu, do Orahove kod Bos. Gradiška. Tako su nikla naselja: Kozluk kod Zvornika, Janja kod Bijeljine, Brezovo Polje kod Brckog, Kostajnica, Orahova kod Bos. Gradiške, itd. Neke porodice iz Beograda odselile su se u okolinu Istambula i tamo osnovali selo istog imena. Veliki broj muslimana iz Srbije Turska je odmah naselila u Anadoliju i pogranična mjesta prema Kurdima. U prvo vrijeme niko nije imao pravo izbora, svako je morao da prihvati ono sto mu se ponudi.

Muslimansko stanovništvo iz Užica i okoline iselio se najviše u Bosnu i dugo od srpske vlasti tražilo naknadu za svoja dobra, ili potraživanje prihoda sa svoje zemlje, ali nikada nikakve prihode niti naknade nisu ostvarili. Srpski seljaci iz okoline su napuštena imanja prisvojili i to bez odobrenja lokalnih starješina, dok su napuštene kuće palili, kako se slučajni povratnici ne bi imali na šta vratiti. Opisujući selo Bašćaluci kod Loznice L. Sopalović 1903.godine piše, "Ime Bašćaluci pričaju da je došlo otuda što su u staroj varoši Loznica oko reke Sire stanovali Turci (čitaj muslimani), čije su bašte bile na tom mestu, gdje je sad ovaj zaseok, i tu su bili veliki jabučnjaci, i kestenja je bilo dosta, pa kad su Turci isterani, onda doseljenicima Srbima nije bilo potrebno da krče sume, već su imali gotovo zemljište sa baštama".

Da bi se muslimani čim prije iselili iz Užica srpske vlasti su organizovale podmetanje požara u gradu, a sve u želji da optuže muslimane kao navodne podmetače i podstrekače stalnih sukoba sa Srbima. Požar je iznenadio i same podmetače, ali je poslužio kao dobar izgovor, da se muslimani čim prije isele iz Užica, shodno ranije postignutom dogovoru na Međunarodnoj konferenciji u Kanlidži-istambulskom predgrađu 1862. godine. Prema zapisima Miladina Radovića "najveći dio varoši prekrio je pepeo požara, zatrpane su i pogažene stare drvene česme na lule, nestalo je vrtova i voćnjaka, platane i jablanove opalio je požar. Pusta i otvorena zjapila je velelepna Šehova džamiija, i niko ne misli na turbeta, nišane i druge svetinje, niti se vise svet kupi u Musali nekad punoj zelenila, najljepšem kraju Užica". Kasnije je srušena i nagorjela Šehova džamija, ali je u narodu ostalo vjerovanje, da će onaj koji je to srušio ostati proklet. Džamiju je srušio Ilija Jokanović trgovac i kafedžija. Iza njega je ostao sin koji se oženio ženom koja je ubrzo oboljela, pa tako nije imao poroda. Bolesna žena je u teškom psihičkom stanju vikala na sav glas, i pozivala , "dođite i uzmite što je vaše, dođite i uzmite što je vaše". Odlazak iz Užica prema kazivanju istog autora bio je tužan. Kolona iseljenika bila je tako velika, da joj je čelo bilo na Kadinjaci, a začelje se još formiralo u samom Užicu. Slično je bilo i sa iseljavanjem iz Beograda, Smedereva, Sokola, Šapca, Loznice, Maloga Zvornika, itd.

Kolone iseljenika obezbjeđivala je srpska vojska. Neki od vojnika vrijeđali su iseljenike, drugi su ih žalili, pa je na jednu takvu uvredu iseljenik Husein beg Kavadarević rekao "ako vam je biva car dao da nas sa naših ognjišta krećete, nije dao da nas u obraz dirate, a obraz je poštenom čovjeku preči i od samog života". Jednu takvu kolonu nadgledao je i kapetan Mica, koji je bar prema riječima žalio iseljavanje muslimana uz komentar "oni su se ovdje izrodili, oni i njihovi djedovi, i njihovi čukundjedovi, nije lasno bolan, ostaviti svoju kuću, svoj zavičaj i svoje ognjište".

Šta je sve iza Užičana ostalo, najbolje pokazuje primjer Ibrahima Hadžiahmetovića koji je u samom Užicu imao konak, dvije kafane, 5 bašti, 2 voćnjaka, 2 čaira, njivu, vodenicu, jedan vodenički zakup i 7 placeva. Baštu je imao i u okolini u Bugaru i Zabučju. U Vilovini je imao 2 voćnjaka, zemlju i još jedan vodenički zakup, a u okolnim selima još 7 čaira, 6 voćnjaka i 2 vodenička zakupa, ne računajući posjede u Požegi.

Prema izvorima ruskih diplomata iz Sarajeva 1862. godine u krajeve Zvorničkog sandžaka došle su 533 porodice sa oko 1.234 članova, u Tuzlu je došlo 12 porodica, Bijeljinu 23, Brezovo Polje 89, Bos. Samac-Gornju Aziziju 235, u Gračanicu 14, Srebrenicu 22, Donju Aziziju-Orašje 132, i u Vlasenicu 3 porodice. Zajedno sa Užičanima u Bosnu je stiglo i nekoliko desetina Cigana iz ovoga grada, koji su također protjerani.

Nešto muslimanskih porodica ostalo je u Malom Zvorniku kao porodice: Alić, Corica, Imširević, Demirović, a bilo je i onih koji su pristigli iz drugih krajeva Srbije kao sto su porodice: Beganović, Đonliž, Krzevic i drugi, ali su i oni kasnije protjerani u Bosnu. H. Suljkic koji pisao o iseljavanju muslimana iz Užica navodi neke od porodica koje su došle iz Srbije u Tuzlu: Berbic, Cugurovic, Mandzic, Mukic, Prcic, Saracic, a S. Hodzic navodi i imena drugih porodica koje su došle 1881.godine kao: Prgonjic,Djulbegovic, Bojadzija, Hasanovic, Tabak, Culumarevic, Kulenovic, Ramic, Cosic, Dzudzic, Sejdic, Saletovic, Buzadzic, Drinjakovic, Zilic, Tufekcic i drugi. U Bijeljinu su došle porodice: Berberovic, Cosic, Alibegovic, u Brezovo Polje: Tvice, Sataric, Beslagic, Kukic, u Bos. Samac: Fisovic, Topalovic, Skiljic, Begic, u Orašje: Kabaklic, Cosic, Drljaca, Isic, Besirevic, u Srebrenicu: Begic, Malagic itd.

Nakon iseljavanja muslimana iz Beograda i Užica, ovi gradovi su nastavili normalan život zahvaljujući ubrzanom naseljavanju Srba, dok grad Soko nakon rušenja nije vise naseljavan. Glavni uzrok leži u tome što je Soko sa okolnih 11 sela bio nastanjen isključivo etničkim Turcima, pa je njihovim iseljavanjem i rušenjem grada koje su izvršili ruski stručnjaci na zahtjev Srbije, prestao svaki život u grada.

Ispražnjeni prostori od muslimana postali su veoma primamljivi za Srbe koji su dolazili sa različitih strana: Kosova, Sandžaka, Bosne I Hercegovine. Zakon o doseljavanju stranaca koji je potpisao knez Mihajlo 1865.godine, davao je velike povlastice za doseljenike, kao besplatno dobijanje zemlje, kuća, stoke, određene količine hrane, oslobađanje od poreza, vojne obaveze tokom određenog perioda, što je izazvalo masovno doseljavanje, pa su ubrzo doneseni novi zakoni kojima su uvedena ograničenja, sa ciljem da se ne proređuje stanovništvo u neoslobođenim krajevima.

Izgonom muslimana iz Beogradskog pašaluka ostalo je, bolje rečeno oduzeto je 5 miliona hektara obradive zemlje koja je podijeljena doseljenim Srbima , zatim 100.000 građevinskih objekata (kuca zanatskih radnji i slično). Uništeno je, porušeno je 600 vjerskih objekata i opljačkano oko 300.000 grla stoke, itd. Mnogi strani izvještači pisali su "da je malo koji narod u svijetu imao tako tragičnu sudbinu kao muslimani Srbije. Oni su poput Hazara, nestali sa cjelokupnom baštinom, sa svim onim što su imali, kao da nikad nisu ni postojali. Nastalo je frontalno uništavanje svega onoga što je podsjećalo na islam i Turke". Sa promjenom stanovništa Srbije, otpočeo je i proces promjene života, životnih običaja i ranije stečenih navika. Strani izvještači su zapisali "da se turski jezik vise ne čuje nigdje, grčki rijetko, a srpski se čisti i ispravlja svaki dan. Kuće, dućani, nošnja-odijela, sve se to udešava prema onome što se vidi na Zapadu".

Svetozar Marković u svom djelu Srbija na istoku piše: "Očevidno srpski narod nije priznavao nikakva prava Turcima (čitaj muslimanima) svojim sugrađanima, članovima iste države, da žive na srpskoj zemlji. Srpski narod je išao prosto da istrijebi Turke, to se pokazalo docnije u srpskim ustancima, gdje su Srbi ubijali Turke koji su im se na veru predali. Spram Turaka Srbi su imali osobite pojmove o moralu. Savest kao da ih nije ni malo grizla da učine ma kakvo zlo delo po savremnim našim pojmovima, samo da se osvete za nasilje koje su Turci vekovima činili. Krađu, otimanje i ubistvo, samo kad se učini spram Turcima, u mirno vreme kao i u ratu, smatrali su kao moralna dela".

Tome se ne treba čuditi, jer je i Njegoš u svom Gorskom vijencu s ponosom pjevao o klanju i ubijanju muslimana, koje on naziva Turcima, pa je tako klanje i ubijanje muslimana po njemu najviši moralni čin. Tako su generacije i generacije pogrešno učene o moralu i moralnosti uopšte, zahvaljujući uvrštavanju Gorskog vijenca u sve nastavne planove i programe, što je bilo pogubno za muslimansko stanovništvo od tada pa sve do dana današnjeg. Jednostavno rečeno, pogrešno smo učeni o mnogo čemu, pa i o moralu.

Srpski književnik Milan Miličević će zabilježiti 1871.gdine u svom Dnevniku koji je ostao najvećim dijelom neobjavljen. "Ne mogu naši potomci znati istinu o nama jer je mi ne kazujemo, nego ono izlažemo što nam podmiruje trenutni jadni račun".

Najbolji primjer predstavlja zbivanje na Cukur česmi o kojem smo svi učili kao izuzetno značajnom istorijskom događaju. Pravi istinu o ovom događaju objavio je Kosta. N. Hristic, Zapisi starog Beograđanina, na osnovu zapisa svoga oca Nikole, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova. K. Dimitrijević koristeći ove zapise u Politici expres piše: "Kako smo godinama učeni na pogrešnim istorijskim podacima", pa navodi primjer Cukur česme. "Značajan je podatak da 1862. godine nije od turskog nizama bio ubijen, nego samo teško ranjen srpski šegrt Sava Petković, kao što pokazuje njegov spomenik u Dobračinoj ulici, gdje je uklesan čak i pogrešan datum zbivanja. Istina o ovom događaju iz političkih razloga morala se zataškati i drukčije prikazati". Vidi opširnije Politika expres Beograd, 31.12.1994-3.01.1995.godine.

Hans Kohen, Its History and Ideology, Notre Dame, 1953.godine govoreći o Srbima kaže, "Srbi su bili mnogo zaostaliji čak i od turskog režima, pošto su bili ljudi patrijarhalne jednostavnosti, i primitivne brutalnosti".

Filip Dz. Kohen autor knjige Tajni rat Srbije, propaganda i historijska obmana Sarajevo 1996. godine ističe da srpski fašizam stariji i od Hitlerovog, da korijeni srpskog fašizma počinju već 1804.godine koje 40 godina kasnije oblikova Ilija Garašanin u svom Načertaniju. Već tada je nastao izrazi etničko čišćenje, i da su Srbi izvršili genocide nad nesrpskim stanovništvom, da se to proteze već dva stoljeća. U svim pobunama ili mirnim periodima u prošlom stoljeću stradalo je muslimansko i jevrejsko stanovništvo, tako da je Srbija pred Prvi balkanski rat bila očišćena od muslimana. Mada su bili malobrojniji u odnosu na muslimansko stanovništvo, ista sudbina zadesila je i Jevreje, sa izuzetkom perioda Miloša Obrenovića. Obrazac koji je dao Ilija Garašanin, a koji su usavršili njegovi sljedbenici, svodi se na zlostavljanje, prisilno isiljavanje, pljačkanje, silovanje, klanje, masakriranje posebno nožem. U pet ratova koje su Srbi vodili u ovom stoljeću ideologija i metode koje su zagovarali njegovi sljedbenici Vasa Cubrilovic, S. Moljevic i Milorad Ekmecic, bile su iste, samo se lista nesrba proširila na: Albance,Bošnjake,Bugare, Hrvate,Makedonce, Mađare i Nijemce Vojvodine.

Filip Dz. Kohen se u svom pomenutom djelu nadovezuje na tvrdnju srpskog književnika Milana Milicevica iz 1871. godine koji je još tada otvoreno kazao da "ne mogu naši potomci znati istinu o nama jer je mi ne kazujemo, nego ono izlažemo, što nam podmiruje trenutni račun", pa kaže "ako je historija umjetnička galerija puna slika, s malo originala i mnogo kopija, onda je srpska historija takva galerija, puna falsifikata koje je Evropa pa i Amerika dugo vremena prihvaćala kao originalne. Mnogi zapadni "eksperti" za Balkan eksploatisali su ih za svoje titule, a političari za svoje prljave ciljeve".

Srpska, crnogorska, makedonska, bugarska i grčka historiografija, pod balastom politike i ideologije, imaju jedan poseban odnos prema iseljevanju muslimana sa svojih prostora, pa i muslimanima uopšte na svojim prostorima, posmatrajući ga isključivo u sklopu stvaranja svojih nacionalnih država i oslobođenju od vjekovne osmansko-turske uprave, a što je podrazumijevalo odstranjivanje muslimana sa prostora njihovih nacionalnih država. Duh koji je vladao, a vlada i danas gotovo isto kao i prije, uticao je na historiografiju, iracionalnim nacionalizmom, koji je od historiografije pravio instrument svoje politike, pa su historičari kao što vidimo postajali logistička podrška nacionalističke ideologije prožete ksenofobijom.

Zaključak

Ako se vratimo u sadašnjost, nije teško zaključiti, da su potomci jednom protjeranih iz Srbije, naseljeni u dijelove sjeverne Bosne: Bos. Šamac, Kozluk, Janja, Bijeljina, Brezovo Polje, Brčko,Bos. Brod, Derventa, Prnjavor pa sve do Orahove kod Bosanske Gradiške, kao i dijelove istočne Bosne I Hercegovine: Višegrad, Foča, Trebinje, Nevesinje, Ljubinje, Srebrenica i itd, doživjeli istu sudbinu svojih predaka, i to samo nakon 120- 160 godinu. Potomci nekad do kože opljačkanih, ponovo su opljačkani na isti način, od potomaka onih koji su pljačkali njihove pretke. Metode primjenjivanje prije u izgonu njihovih predaka, ponovo su primjenjivane 1991, 1992, 1993. godine na isti način prema potomcima protjeranih iz Srbije. Stvorena je čisto etnička teritorija koju danas nazivamo RS, istina kao entitet u sastavu BiH, ali sa aspiracijama, da se prvom mogućom prilikom priključi Srbiji, što ne krije ni jedan iole ugledniji političar u RS, na zadovoljstvo političkog vrha Srbije.

Gdje je kraj ovoj suludoj rasističkoj ili fašističkoj politici, nazovimo je kako god hoćemo, ali sigurno nećemo pogriješiti, koja ima podršku međunarodne zajednice. Kakvu je sudbinu Bošnjacima namijenila međunarodna zajednica, koristeći velikosrpsku i velikohrvatsku rasističku politiku. Po svoj prilici njen je cilj nestanak Bošnjaka u BiH, ili u najboljem slučaju sabijanje Bošnjaka na jedan mali prostor u centralnim dijelovima Bosne, na kome neće moći opstati iz ekonomskih razloga, jer će njihov ekonomski razvoj zavisti od volje istočnih i zapadnih susjeda, a kakva je njihova volja, najbolje pokazuju primjeri iz ne tako davne prošlosti, iseljavanja muslimana iz Srbije, i Hrvatske, bolje rečeno Slavonije i Like.

Ono što ozbiljno zabrinjava kod Bošnjaka je nespremnost da iz nešto ranije i skorašnje prošlosti izvuku bilo kakvu pouku. Bošnjaci još uvijek nemaju svoj "Nacionalni program". Bošnjaci još uvijek ne znaju šta hoće od BiH, a ne znaju, jer nisu okupili najumnije ljude među Bošnjacima, da se uradi "Nacionalni program Bošnjaka", da svaki bošnjački političar u svako vrijeme zna, kako da se postavi u određenoj situaciji. Kako sada stvari stoje, to je prepušteno volji vođe (ili vođama) ove ili one stranke, koji nisu dorasli da predstavljaju Bošnjake. Nikada i nikada, ne smijemo dozvoliti da sudbinu Bošnjaka određuju jedan ili dva čovjeka, bez obzira ko je on (ko su oni), i ma kakvih sposobnosti bio on ili bil oni. Bošnjaci su uvijek bili prodavani od drugih, u prvo vrijeme od Turske a po volji zapadnih zemalja a u korist naših istočnih i zapadnih susjeda, a sad nas prodaju, i prodavat ce zapadne zemlje, u dogovoru sa bošnjačkim političarima, a u korist naših istočnih i zapadnih susjeda, i svakako na svoju volju, a na štetu Bošnjaka. Tako će biti dok Bošnjaci ne izvuku pouke iz nešto ranije i skorašnje prošlosti, i ne naprave "Bošnjački nacionalni program" koga treba da sprovodi svaki političar koji zastupa interese Bošnjaka. Taj Program treba da pruži odgovor na najaktualnija pitanja, kako Bošnjake zaštiti od međunarodne zajednice, i od aspiracija naših istočnih i zapadnih susjeda, kako bi Bošnjaci opstali kao narod, na svojoj zemlji i u svome dobru. Dakle, taj "Nacionalni program Bošnjaka" ne bi podrazumijevao, nikakvu otimačinu tuđe zemlje i tuđih dobara, niti izgon bilo koga iz nacionalnih i vjerskih razloga. Ako to Bošnjaci ne urade, čeka ih sigurno sudbina muslimana Srbije, Hrvatske, i Bošnjaka sa prostora današnje RS.

Iz sažetog rada Safeta Bandžovića objavljen pod naslovom "Progon muslimana Srbije 1830-1867. godine"

(www.bosnjaci.net)