Obraćanje Reisu-l-uleme na konferenciji o roditeljstvu

Sarajevo, 18. april 2018. (MINA) – Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović prisustvovao je jutros otvaranju II Konferencije o porodici „Roditeljstvo – podrška i izazovi“. Kao pokrovitelj današnje konferencije prigodnim riječima se obratio prisutnima a njegovo obraćanje prenosimo u cijelosti:

- Braćo i sestre, dragi prijatelji, dame i gospodo, es-selamu alejkum i neka je mir Božiji sa svima vama.

Raduje me što sam s vama danas i što sam u prilici da podijelimo svoja razmišljanja o ovoj odista važnoj temi.

Problem današnjeg čovjeka, našeg biološkog i duhovnog opstanka, leži upravo u pitanju porodice i roditeljstva. Skoro svi govorimo o krizi porodice i strahujemo za njenu budućnost. To je postalo opće mjesto naših razgovora. Kriza u porodici je sociološki povezana s činjenicom da je u našoj kulturi, koju smo gradili skoro čitavo stoljeće, odsutan princip koji se više ne može podvrći provjeri, usljed propasti vrijednosti na kojima počiva život. Govorim o duhovnom temeljima života, o ljubavi i čovjekovoj spremnosti na žrtvu, o spremnosti i odvažnosti da se preuzme teret života u ime višeg cilja. Ne govorim o biološkom životu, govorim o plemenitom životu, položenom tamo gdje je oduvijek trebalo da bude i gdje bi trebalo da se i danas nalazi – u duši i tijelu muškarca i žene, nas i naših roditelja. Ono čemu su nas poučavali tokom minulog stoljeća, kako su nas odgajali, i na čemu i dalje istrajavaju, jeste negiranje duhovnih temelja čovjeka i njegova bića.

U ideji materijalizma čovjek ne postoji. Postoji samo funkcija čovjeka. Učenje o čovjeku, kao biološkoj jedinki, udaljilo nas je od suštine našeg bića. Čak i danas, kada govorimo o krizi u porodici, isključivo govorimo o rađanju, kao biološkom procesu; govorimo o statistici. A naš problem nije statistika, nije to nikada ni bila, osim onda kada smo odlučili da se s pozicije lažne moći, umišljenosti i uobraženosti konfrontiramo s mudrošću Stvoritelja, koji zna tajnu stvorenog svijeta. On nas putem Svoje objavljene Riječi poučava vrijednostima života, govori nam o njegovim plemenitim ciljevima, o plemenitom ljudskom poslanju i ulozi.

Kada nam Bog govori da „nema promjene u Njegovu stvaranju“, taj vjeronauk, ono čime nas poučava, otvara nam vidike da primijetimo vrijednosti u koje ne treba dirati. No, to danas skoro i nema ko čuti.

Proces materijalističke dehumanizacije, kojem smo izloženi, došao je po svoju posljednju žrtvu. Materijalizam, koji nas razdire, nikada nije želio samo našu dušu. On zahtijeva sve i sada dolazi i po naše tijelo. Čovjek se razložio i ne postoji naša cjelovita slika koja bi nam dala uvida u to ko smo. Još je donekle možemo tražiti u sufijskim duhovnim inicijacijama; sva druga naša ogledala su polomljena. To razlaganje naše ličnosti dovelo nas je do usamljenosti, atomizacije i raslojavanja. Ono što je nekada činilo veliku porodičnu sliku: djeca, roditelji (majka i otac, djed i nena), amidže, tetke, dajdže, postoji samo u našem sjećanju. A crnu projekciju naše porodice u budućnosti, ukoliko ne obnovimo duhovne temelje, sačinjavat će čovjek i pas.

Ipak, ono što budi nadu jeste duboko uvjerenje da se čovjekov duh, tokom historije, pokazao tragalačkim. Čovjek je uvijek tragao za smislom i nikada nije mogao živjeti u besmislu. Otuda nada da se nećemo pomiriti sa svakodnevnicom, brigom i strahom. Uspjet ćemo pružiti otpor, jer mi nismo za života u besmislu. Jedini pravi smisao postojanja čovjeka je njegovo podizanje u okrilju roditeljske ljubavi, kao dara Božijeg, a koja leži u svakom od nas.

Dragi prijatelji.

Ukoliko mislimo išta mijenjati, morat ćemo promijeniti našu percepciju uloge roditeljstva i osnova na kojima bi ono moglo počivati u budućnosti. Ozbiljan problem jeste, kao što misli ruski filozof Berđajev, što iščezava srce (ljubav), kao središnji organ ljudskog bića, u kome se nalaze osjećanja. Problem roditeljstva leži u gubitku metafizičke osnove našeg bića, koja se ogleda u spremnosti na žrtvu da prihvatimo teret podizanja čovjeka. Kako ljudi, zbog materijalističkog ateizma, sve manje vjeruju u Božiju pomoć i oslonac, ostali su usamljeni i slabi. S druge strane, od društva i države je izostala percepcija ovog problema, pa se roditeljstvo, koje je nekada imalo široku osnovu, svelo na biološku ravan. Na pleća roditelja je tako pao veliki teret i oni ga, zbog razdrobljenosti duhovnih temelja, osim kod rijetkih pojedinaca, nisu sposobni nositi.

Ono što je nekada obezbjeđivala široka porodica, a ticalo se duhovne i materijalne pomoći u podizanju djece, nužno je da sada preuzmu društvo i država. Roditelji moraju znati da će imati zakonom propisanu podršku članova društva i da će uvijek moći računati na snagu države.

Ne znam, dragi prijatelji, da li postoji uzvišenija misija od roditeljske! Podizati čovjeka je najpohvaljeniji čin kod Boga, jer to i On sam čini (a čovjeka smo stvorili; u najljepšem obliku ga uspravili). Riječ taqwīm, upotrijebljena u ovom ajetu, znači uspravljati, podizati.

To uspravljanje i podizanje nije moguće bez Božije milosti i roditeljske ljubavi. Mi muslimani vjerujemo da se čovjek ne rađa. Čovjekom se postaje i u tome je nezamjenjiva uloga roditelja, kako nas je učio Vjerovjesnik (a.s.).

Nadam se da će ovaj današnji govor o roditeljstvu inicirati nove razgovore o nama samima, koji će trajati. Roditeljstvo počiva na spremnosti da se voli Božije stvorenje i da se u ime njega trpi i podnosi. Pravi roditelj ne očekuje ništa zauzvrat. Jedna mudra izreka glasi: „Kakvu nagradu uzvraća čovjek oblacima kiše“.

Na kraju, braćo i sestre, dozvolite mi da svoj govor završim mudrim riječima Časnoga Kur'ana: Mi smo u oporuku čovjeku ostavili da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti. (31:14).

Želim vam uspješan i berićetli rad u ovom danu, riječi su kojima je reisu-l-ulema Kavazović završio svoje obraćanje.